Od jutros me neki vjetrovi šibaju,
Nasipaju prašinom blijedo lice.
Nekad me kao kolijevku zibaju,
Nekad me stežu kao upletene žice.
Malo se skrijem iza debele grane,
Čekam da prođe taj huk prirode.
Ponekad u tome i jutro svane,
Ponekad i misli se britke rode.
Jasno je da si okačena na ramenu,
Gdje god se okrenem ti si pozadi.
Mogao bih skočiti na brid kamenu,
I pustiti vjetru da sve ti radi.
Promolih glavu, a ništa ne huči,
Kao da je prestalo da duva, puše.
Kao da je prestala da me muči,
Oluja što davi me oko guše.
Vrijeme je da se pođe nekuda,
Zato udišem duboko i krećem,
Eto me svijete, da budem ti svuda,
Vrijeme je da svuda te srećem.
Raširene ruke grle se sa tuđim rukama,
Zjenice upijaju plavi nebeski krov.
Noge žure kao da su na važnim trkama,
U grlu je krik, bjesomučne slobode zov!
Vrijeme je da se pođe...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Нема коментара:
Постави коментар