Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Ljeto

Ljeto već vreba iza ugla,

Prosipa mirise po nosu.

Pokriva i ono malo rugla,
Kojim je zima obojila kosu.

Prikralo se polako, ko mačak,
Ukrotilo jedan nervozni buk.
Dok stražu drži zlatni maslačak,
Uskočilo je kroz prozor, kao hajduk.

Iz kratke bitke odstupa proljeće,
Predaje nabujalu teritoriju.
Ljeto ga više goniti neće,
Jer, evo i trešnje upravo zriju.

Osjećam i mirise sa juga, mora,
Za noge me vuče dugački čempres.
Čujem talase iza sedam gora,
Bacam kamenje i nakupljeni stres.

Putevi se otvaraju na sve strane,
Hoću u svaki da kročim i lutam.
Zimom su zaleđeni oni što brane,
Hoću ljeto nogama i očima da gutam.

Načuljio sam uši da upiju sav zvuk,
Kakve se to ptice čuju tamo!?
Kao  da nastade totalni muk,
Čujem tišinu kako trči vamo!

Zrikavac otvara koncertnu sezonu,
Mrav uporno juri, nešto stalno radi.
Ulazim u nevidljivu i opasnu zonu,
Po meni ljeto neko duboko sadi.

Pored puta nešto šišti, kao da prijeti!
Raspukle boje pokazuje prgavi poskok.
I on voli da se pokazuje u prolazu, ljeti,
Obojica smo spremni popiti sunčevi sok.

Hoću ljeto nogama  da gutam.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Slušam te, gledam i upijam

Ironija se sručila kao grad,
Na osmjeh koji raširi lice.
Ublažila je neminovni pad,
I sklopila raširene vilice.

Oči su ti još uvijek smeđe,
Boja koja je trgala pluća.
Zabodene duboko pod vjeđe,
Obrve su im udobna kuća.

Duga kosa, lice, noga, ruka,
Dugačka kao milja se protežeš.
Stavljaš me na gomilu muka,
Pogledom me odbacuješ, pa vežeš.

Samo, pogled ti je bez sjaja,
Volio bih da nisam u pravu.
Onaj, s početka aprila i maja,
Onaj vulkan što je izbacivao lavu.

Gledam te i pomislim, eto:
Ponovo prošlost na mene puca!
Ne mora proljeće, neka bude ljeto,
Samo nek se jesen okolo ne smuca.

Slušam kako ubrzano pričaš,
Kao nekad, riječi na usnama plešu.
Sjećam se, volio sam te slušati, baš,
Dok u lijevoj predkomori poruku klešu.

Bila si vlasnica mojih noći i dana
Izlazaka i zalazaka uzbudljivog sunca.
Svaka misao u tebe je bila utkana,
Poneki san i sada o tebi bunca.

Slušam te, gledam, upijam,
Ne mogu te dotaći, jer si na korak.
Trepavice ti pogledom škakljam, svijam,
Gledam te, a iz mene ističe ukus gorak.

Gladan sam te, pojeo bih te svu,
Zavijam cijelu noć, kao samotni vuk.
Dok ne svane jutro, poješću i noć ovu,
Kasno je, odlaziš i ostavljaš iza sebe muk.

Možda se sretnemo još jednom,
Na nekoj planeti, stvorenoj za nas.
Možda te oko zatekne čednom,
Možda mi na uho kapne tvoj glas.

Ako mi ruka prste pokrene,
Pa ih do tebe skroz ispruži.
Da li će tada i usna da krene?
Kako će srce sve to da izdrži?!

Slušam te, gledam i upijam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović