Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.
Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.
Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.
Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.
Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.
Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.
Čekam te...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović
Branislav Makljenović