Ispitujem mrak šupljim rogom

Ako se riječ otkine i padne,
Ako iz oka iscuri, sklizne.
Kapnuće kroz noći hladne.
Jezik će vreo da ih lizne!

Riječ je sva od kristala,
Kotrlja se preko kože lica.
Koliko duboko je propala?
Koliko tvrdoglavog kaprica!

Putujem sa milim bogom,
Na račvanjima idem pravo.
Ispitujem mrak šupljim rogom,
Đavolu u lice da kažem zdravo.

Kuda bih u ovo šugavo doba.
Na koji vrh da se pobodem.
Vrijedi li život pišljivog boba,
Kad sa naplatne rampe odem.

Ispitujem mrak šupljim rogom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čoveka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu videh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Dodir kao oprost

Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Na granici sa paklom

Kad me dodirneš krajevima kose, 
Pratim tu liniju što pokriva rame.
Očima posutim sa par kapi rose,
Upijam prizor, ženu koja zna me.

Sjene su tu, stežu me i dave,
Šire se negdje iza znojnih leđa.
Tvoji uvojci još uvjek se plave,
Ispod uha je nedotaknuta međa.

Sa ramena bljesak vrele kože, 
Znam da te u misli donio vrag.
U tornadu ljepote sam, o bože!
Vulkanskog grotla preskočio prag.

Nebo cijepaju moćne sile vatre,
Bijesnilom ti oči prskaju  u sjaj.
Divlje riječi urlam poput neke mantre,
Na granici sa paklom, postaješ moj raj!

U misli mi te donio vrag...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Okvir dobija boju

Ako sad povjerujem da si tu,
Dok nebo pretače iz bijelog plavu.
Protegnuće se i mrgudni oblaci,
I postaviti oreol iznad ledenog osmjeha.

Žena u tebi nosi gomilu tame,
Probijajući se kroz svjetla grada.
Osjećaš kako ti se mrak lijepi,
Po prstima vlažnim od straha.

Sjedim sa zaključanom šifrom.
Magla se širi po nevidljivom putu.
Oblaci poprimaju formu zavjese.
Svitanje nadolazi u stidljivim trakama.

Okvir dobija boju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Raskopčaj i skini

Raskopčaj i skini laži,
Odbaci ih kao stari mantil.
Onda ih istinom malo ublaži,
Probaj, neka to bude tvoj stil.

Raskopčaj i skini muku,

Baci je na pod, đonom je zgazi!
Onda veselo pruži nekom ruku,
Neka ta ruka i tvoju pomazi.

Raskopčaj i skini tugu,
Odbaci je na laticu cveta.
Potom se nasmeši drugu,
I zagrli ga kao da je planeta.

Raskopčaj i skini sve u mah,
Zavitlaj direktno vetru u lice.
Kad osetiš da ti zastaje dah,
Odmah pobacaj kučine i trice.

Raskopčaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Surovo doba

Precizna smo slika pompeznog ludila,
U očima  je već odavno ugašen sjaj.
Kada nam priroda bude sudila,
Biće to uobraženim bićima kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
U glavama rat, a nikada mir,
Sa robova teku potoci znoja.

Bahato kucamo i na nebeska vrata,
Pred ulazom gužvu pravi mračan soj .
Strahom smo otuđeni od boga i od brata,
Pred sabirnim centrom upisujemo broj.

Na osušenoj grani  pjeva ptica,
Neku pjesmu koju, samo ona zna .
Sunčevi zrak nam obasjava lica.
Dok padamo sa neba, duboko do dna.

Dok padamo sa neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Konvoj besmisla

Ostrvo puno glasova,
Klizi niz obale tišine.
Čovek je hobotnica,
Pruža svoje pipke u noć.

Večiti nemir zaslužuje više.
Talasi razbijaju debelu suštinu.
Blizu je kraj popljuvan muhama.
Zapitam se opet, šta je ovde loše.

Živeti uz hladne otpatke dana,
Ili biti tamo gde nema nikoga.
Hvatati ništavilo za dugačke rogove
Ili grejati promrzle misli na ugašenoj vatri.

Tamo negde stojiš i gledaš,
Nadolazeći konvoj besmisla.
Tamo negde stojiš i čekaš,
Da svemir ko balon jednostavno pukne.

Znam da tamo negde stojiš i gledaš...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Crne misli ispred bijelih vrata

Često me pritisne stopalo,
Nekog izumrlog dinosaurusa.
I ostavi dubok trag u rebrima,
Naduvanog grudnog koša.

Ni jedan tren ne prođe,
Da ne udahnem duboko,
Tu fantastičnu muziku,
Struganja napukle kosti.

Ostavio sam crne misli,
Ispred bijelih vrata,
Svježe obojenih,
Namazom protiv buđi.

Pokupiću ih u povratku,
Sa onostranih puteva,
Što vode preblizu paklu,
A predaleko od raja.

Jutros me sabila tuga,
U točak sa bezbroj rupa.
U kojem se kotrljam,
Kroz polja tek izniklog ludila.

Ostavio sam crne misli...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Samo polako, pješke

Ne spominji  promašaje,
Ne sabiraj mi greške.
Moja nesavršenost traje, 
Jer kroz život idem pješke.

Prošlost  se  ničim ne briše,
Bol samo jača sa uvredama. 
Dok opraštaš, ima te sve više, 
Dok sjenka krivice nestaje sama. 

Novi dan stiže netaknut greškom, 
Potpunom svježinom odbija juče. 
I tvoj oprost kao odlukom teškom, 
Sa mojim kajanjem u grudima puče. 

Živimo život po lošoj navici. 
Prolaze dani dok sabiramo greške. 
Na svakom stepeniku smo u panici, 
Da li potrčati ili nastaviti polako, pješke...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Momenti

Momenti, da,
život je niz trenutaka,
pusti ih neka prolaze.

Molim te, 
ne zatvaraj oči,
brine me tvoj strah,

Jer ja nemam hrabrosti
da se bojim.
Momenti, da, 
živim samo u njima.

Nesposoban sam da uđem
u dane i godine.

Usijani kamen
sa opustjelih trgova,
peče turoban izraz lica,
praveći vrisak neizbježnim.

Momenti, da,
ledene kapi sa krovova.

Neispunjena obećanja
samom sebi.
Vještačke obrve
iznad ugaslog pogleda.

Vrijeme je da ovaj trenutak
samo pustim...

Dopisnik iz Džepova Sova:
Branislav Makljenović: