Nizovi glava

U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu

Umnoženi beskraj istih profila

Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda

U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila

Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana

Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku

Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene

Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu

Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva

Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine

Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Zona sumraka

 

Tuga i ja nismo neznanci

Obično stiže sa malo mraka

Rijetko smo samo stranci

Skupa ulazimo u zonu sumraka

Sreo sam te jednom u prolazu

Okrznula si mi okom ruku

Tramvaj je već bio u dolazu

Zbog trepavica nisam čuo buku

Gasi se zvuk, vidim samo šine,

Sudaraju se ljudi kao oblaci tmusi

Samo jednom da vidim oko kako sine

Bio bih siguran, znao bih da tu si

Poznajemo se tuga i ja, odavno

Ona dolazi bez kucanja, samo uskoči

Moje suvo učini vodoplavno

Nijedna kočnica tu ne može da koči

Poznajemo se tuga i ja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Juče i danas

Juče je umrlo u ponoć

Jašem ovo danas bez sedla

Otima se, kao da ga rita noć

A meni se u grlu skupila knedla

Danas me tjera na svoju stranu

A ja se držim za taj sjaj

Kao za krila u letu, vranu

Koja krikom doziva maj

Uzvik se iz mog grla čuje

Slavi dan novog rađanja

Ispod mene, jedan oblak tu je

Štiti me od sunčevog gađanja

Letim sa vranom i danom

Običnim nebom, malo plavim

Samo sa jednom, običnom manom

Gore se osjećam ogromnim i malim

Letim u jedan novi dan...

Dopisnik iz Džepova snova:

Branislav Makljenović

Ti si mnogo vode...

Oderana mi je koža

Eno je, visi na ogradi

Muhe pljuju usirenu krv

Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi

I srce mi nešto, bezveze tuče

Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka

Sila koja pomjera kamenje

Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati

Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva

Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove

Nemoćan sam, ne prilazim ti

Jer su putevi zgrušani od previše vremena

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović