Dugo svetlo ostrvo

Dok kiša kune

Ostatke ovog dana

Kopam u sebi

Nakupljeno smeće

Duša traži sklonište

Unutrašnja stvarnost 

Klizi uz kičmu

Sva sam manji

U toj sobi bez zidova

Gde se susreću strah i svest

U tri boje

Obojeni snovi

Traže put kroz prozore duše

Ispod spuštenih zavesa

Ispod spuštenih trepavica

U srcu prikaza

Nekih naivnih svetova

Pokrivenim peskom

Posutim crvenim lišćem

Tražim dugo svetlo ostrvo

Sa devet reka

I deset ptica

Tražim okrajke prozirnog voća

Da prospem seme

Po krajevima htenja

Gazeći put do deponije uma...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Nemoć

Nemoć

Ostaci života
Kao svetlucanje retkosti

Izgara strah
U vatri mraka

Hladno u sebi
I van sebe

U svetu romboidnih oblika
Sunovrat mozgovnih vijuga

Srce iskomadano
Odvojeno od trupa

Nemir

Dok krv mirno otiče
Kaplje u pustoš
U neko bledo sećanje

U venama živi led

Tamne oči gledaju
To poznato lice smrti

Što Lagano mrkne

A noć halapljiva
Razjapila čeljust
Iskezila zube
Da rastrgne
Dokle može dohvatiti

Ne čujem

Vičem

Odjekujem

Ne gasim se

Još jedna noć
Sumnjivo nadolazi

Groznica rađa utvare

Nemoć teško diše

U rano jutro
Okrećem glavu u stranu
Pokriven tupom ravnodušnošću

Osluškujem i čekam... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Divlji krik

Divlji krik
Jeste bol celog sveta

Mučenički bol
Koji bukti kao plamen

Savladan
Između neba i zemlje

Bezgranično prokletstvo

Samrtni strah

Umreti vrišteći
Ili tiho, šutke

Crno klupko
Ustalasano u tami

Bol u razrogačenim očima

Siluete otvorenih usta
U predelima pod maglom

Gde se svaka stopa
Crveni od prolivene krvi
A brda debljaju
Od narastajućeg groblja

Vatra bukti

Nema izlaza

Osim zakoračiti duboko
I pustiti da gori telo

U rasprsnutoj zemlji
Koja se otvara
Na svaki vapaj
I grčevit stisak

Ili na dnu neke jame

Strahovite slike plivaju
Na porušenim zidovima

Zemlja je besna

Lomi se svetlo preko tame

Istrošen je vazduh

Ne dopire do pluća

Ubijeni smo više puta

Istrgnuti od zemlje
Stršimo do neba... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Čujem mrak

Kratak zimski dan

Pojedoh sve do duboke noći

Hladan vazduh liže treperava ulična svijetla

Glasna psovka zvoni klizavom ulicom

Na pola spuštena roletna
Skriva obrise visokih zgrada

Pogled na ulicu
Mi vraća zabludjele misli

Oči raširene
Oči zatvorene

U glavi odzvanja surova tišina

Okrenuh se
I zagledah u tamu sobe

U prisne stvari pokrivene mrakom

U mekane jastuke
Tvrdokorne praznine
Uokvirene naborima lelujavih sjenki

Soba miriše na strah

Gledam u mrak

Čujem mrak

Duboko je u meni

Provlači svoje pipke
Kroz zadebljale vene

Lažem da ništa ne osjećam
Navlačeći iskeženi osmjeh

Prevlačeći prstima po vratima
Zaključanog krvotoka

Dok soba miriše na strah... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Čudni prozori

Ćuti pusta noć

Neosjetljivo se šunja

Gmižući kao gušter
Što pravi hrapave sjene
Na riječima neizgovorenim

Kroz bespuća podsvijesti

Lutalica u svojoj glavi

Dječiji osmijeh ili strah

Otegnuti zov sa usana
Traži kraj koji se ne nazire

Tamna su klupka
Nepoznatih oblika

Nema ničega
Osim tišine
Koja se pravi mrtva
Dok se oprezno primiče jutro
Kroz iskidanu zavjesu mraka

Tišina koja odzvanja
Spotičući se o narasle sjene
Nastojeći da uguši šapat
Koji dolazi iz dubokih jama

Odmiče noć

Pijana od trajanja

Teška kao koraci u cokulama

Pristiže ozeblo jutro

Raste strah od svjetlosti

Čudni prozori su odškrinuti
Da propuste ledeni dah

Ima li koga
Dole u pomućenoj svijesti

Ne
Ne čujem ništa
Ne vidim ništa

Nešto slutim.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gizdavo ništavilo

Bezvoljni objekat sudbine

Sahranjuje još jednu iluziju

A uzaludnost  čežnje

Stvara strah od konačnog uspjeha

Saučesnik sam u traženju đavola

Spuštajući na tren dizgine

Svog krajnje prosječnog života

Prepuštajući se magiji mirisa

Pocjepanih oblaka, iza kojih

Se ubrzano širi plavo

Nebesko gizdavo ništavilo

Pod vječito mladim i neranjivim godinama

Kroz koje se osipa sekund po sekund

I parče po parče već memljive sujete

Probijajam led nepoznatog

Otkrivam čiste prostore

Potpuno nesputane obzirima

Snažnim trošenjem  uvećavam mržnju

Rođenu u velikoj zdjeli gorkog života

Izudaran teškim riječima

Izgreban ledenim pogledom

Tmuran i očajan kao kišno jutro

Upravo pristiglog novembra

U gradu željnom bar mrvicu svjetla

Iz rasipništva pretjeranog mraka

Kojim zatrpava duboke rupe osjećaja krivice

Potpuno nadmudrujući život

Igrajući se sa potrošenom sujetom

Kao nekom lutkom na dugačkom koncu

Dok se uljez skriva ispod tamne kapuljače

Iskradajući se iz samog sebe

Kao veoma vješt lopov pod sedativima

Saučesnik sam u traženju đavola... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Očešljan i opran dan

Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan

Nedostaješ mi prokleto

Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina

Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova

Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku

Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života

Kolebam se

Neka me tu gdje jesam

Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam

Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto

Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Noć iz koje je pobegao san

Iz sećanja izranjaju neki likovi,
Puni brige u prekornom pogledu.

Ljubav i naklonost su isceđene.
Sreća se prosula pred nogama,
Ali nema nikog da je prepozna.

Uvredljiva reč se ogrešila o ponos.
U mirnim očima narasta sramota.

U nestvarno bliskom vremenu,
Dobijam sebe za iskrenog druga.

Sve što je bilo, kao da nikad nije.
Detinjstvo grize bačenu udicu.

Slike i glasovi poznatih, zaboravljenih,
Plivaju jakom maticom, uzvodno.
Noći bez sna začuđuju snagom.

Svest se zaklanja iza nabujale duše.
Iz zamračenog bola izlazi nemir.

Mučenje je završna faza kroz koju,
Istina oblači čistu uniformu straha.

Odzvanjaju glasovi bez gospodara.

Telo i misli se hrvu u vrtlogu,
Dok iznenađeni okovi pucaju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sa obje strane noći

 

Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku

Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha

Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove

Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otključaj strah

 

Kada svetlost ugasi tama,
Budiš se u sred noći,
Obliven hladnim znojem.
Kada nadolazeći dani
Stvaraju u glavi problem,
Koji ne možeš da rešiš brigom,
Onda ti jedino preostaje,
Da počneš da živiš.

Ne vraćaj se.
Otključaj strah i pusti neka ode.
Nikad se ne desi ono najgore,
Osim ako ga sam prizivaš.

Ako pomisliš da je svetlost umrla,
Pokreni se, jer čovek treba da živi,
A ne samo da postoji.

Imaj veru
I znaćeš:
Ako je Bog sa tobom,
Ko će  protiv tebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Talas prepuštenosti

 

Plašim se da nisam dorastao,
Strahu koji se obrušava,
Poput nagle erozije tla,
Ili tutnjave snijega kroz lavinu.

Nisam više stoik, sa šakama,
Na izbočenim, mršavim kukovima.
Nemam onaj stav sveznajućeg,
Niti pozu hrabro svemogućeg.

Plašim se da me sve manje plaši,
Život sabijen žestokim presama,
U tanku, vrlo tanku nit promjene,
Onog nedokučivog trena totalnog raspleta.

Samo je ostao trag onog mrguda,
Uklesan duboko u preoranim borama.
U koži lica, koja je pretrpila promjene,
Toliko vidne, da i ogledalo potamni.

Plašim se da nisam dorastao,
Ovom naglom talasu prepuštenosti,
Čoporima zvijeri koje ne reže,
Nego grizu i jedu bez glasa.

Plašim se... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Drhteći, zbijala se u sebe

Drhteći, zbijala se u sebe,

Priča o nezadrživosti golih riječi,

Skrojenih po obliku usana,

Koje su pljuckale neizgovoreno,

Kao košpice iz prezrelih trešanja.



Nisu to redovi u jednakom nizu.

To su nizovi nadolazećih talasa,

Koji udaraju po praznim mislima,

Čekajući makar naznaku povratka.



Čudan je nemir, koji se drznuo,

Da protrese gomilu naslaganih laži,

Koja stoji u uredno spojenom redu,

Nesavladanog straha, onog pradavnog.



Bezočnost kruži kao privilegija,

Odurnih, kao sunđerom obrisanih,

Ispraznih bića, koja se hrane,

Besmislom uspešnog života.



Mrak je odavno zajahao dan,

Zabijajući oštre mamuze u bokove,

Tanke trake mutne svjetlosti,

Osvajajući poslednji bastion nade.



Svi izgovori su na stolu za rulet.

Zavrtio se još jedan ciklični krug,

U kojem sam sebe rogovima bodem,

U nekom potpuno uskom prostoru.



Drhteći, zbijala se u sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović