Lagani ples na stazi prolaznosti

Ozidana blokovima tišine

Planeta je soba za umiranje

Jedno skrovito mjesto
U kojem vrijeme razara
Neshvatljivo prolazne iluzije

Krik iz mračne nepomičnosti
Bestjelesno kruženje orbitom

Između stvarnosti i mašte
Između straha i odvažnosti

Lagani ples na stazi prolaznosti
Stazi kojom svijetli neka misao

Koja mi čini poznatim
Predjele koji neumitno nadolaze

I krupne kadrove lijepog i ružnog
Slažu u dugački metar nekog filma

Odajući sjaj ljepšeg života
Od ovog pomračenog
Teškim poklopcem straha

Okupan hladnim znojem
Od saznanja da raj i pakao
Kopaju rovove u  glavi

A veliki mjesec pliva po nebu

Ej čoveče uskog lica
Mršavih i pogrbljenih ramena

Šta vidiš u ovom krvavom tragu
Osim otiska nažuljanih stopala

Budi me šapat uporne kiše

Između nas gomila zemlje
Natopljena, klizava i hladna

Vjetar je uzeo prevlast
Pa tjera oblake sa mjeseca

Svetlost i tama igraju drevnu igru

Magla naglo širi veliki ogrtač

Čujem samrtnički krik neke ptice

Osjećam škripu u kostima
I nadolazeći lelek u grudima

Dok se sve potpuno utišava
Odlazim nekud na kraju duge povorke
Zaražen virusom  sumnje... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Sanjam

 

Sanjam snove od paučine,

Nježni su ali i jaki kao uže.

Ko zna kuda vode te šine,

Mogu li biti još malo duže?

Sanjam vrhove neznanih daljina,

Svaki sam bar po jednom penjao.

Sa nekih su lepršali krajevi haljina,

Ni u javi tu ja ne bih ništa mijenjao.

Poneki put kriknem, sav u znoju,

Valjda usnim i blesave, ružne prizore.

Samo im daljinski promjenim boju,

Onda se pustim tako do svitanja zore.

Poneki put, u snu je blijesak,

Kao da se meteor survava, pada.

Valjda će se zabiti negdje u pijesak,

A možda će ponovo u san sada.

Sanjam neki put i tebe, mila,

Tada želim da ga učinim dužim.

Ponese me neka,u bojama sila,

Tada vijekovima sa tobom kružim.

Sanjam te u svim bojama mogućim,

Pokrivam mojom crnom tvoju plavu.

Po plavoj volim samo da se prućim,

I samo na njene nabore naslonim glavu.

Po neki put kriknem, sav u znoju,

Kao da se meteor survava, pada.

Onda te vidim kao na dlanu, moju,

Onda se budim i sve je ...Sada.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jedna noć

 

Jedna noć 

Hladna i mirna.

iznad svetlosti grada

Igra svetlosti i tame.
Mirisna i nabujala
Velika i spasonosna
Lekovita i ubistvena

Jedna noć iz mračnih priča
Hladna od samoće
Topla od sjaja sećanja
Noć, obnevidela od suza
Pritisnuta gorkom tišinom

Jedna noć narasla od očekivanja
Prazna u ogledalu
Karikatura ogromnih, neprospavanih
Zaleđena i nasukana u rukavcu

Noć umorna od žvakanja neminovnosti
Noć seda i očajna
Zakačena za prozore spuštenih roletni
Kao zubobolja cepa mozak

Noć bez vetra i kiše
Samo lebdeće sene
I glava naslonjena na ruku
Nemoćnu da pomeri bilo šta

Jedna noć, večna pustinja
Pod mlazevima svesti
Nikad tako tvrda i neopoziva

Jedna noć, kada je sve pomereno
Kada sve vređa
Kada  vrištim kao ranjenik
Od straha zarobljenog u grlu

Plivam kroz potoke znoja
Pritisnut i nemoćan
Da dignem glavu ka nebu
Iz vlažne tame
I zastrašujuće tišine
Koja otkriva stvarnost
Dok aveti strepe od đavoljeg posla... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otključaj strah

 

Kada svetlost ugasi tama,
Budiš se u sred noći,
Obliven hladnim znojem.
Kada nadolazeći dani
Stvaraju u glavi problem,
Koji ne možeš da rešiš brigom,
Onda ti jedino preostaje,
Da počneš da živiš.

Ne vraćaj se.
Otključaj strah i pusti neka ode.
Nikad se ne desi ono najgore,
Osim ako ga sam prizivaš.

Ako pomisliš da je svetlost umrla,
Pokreni se, jer čovek treba da živi,
A ne samo da postoji.

Imaj veru
I znaćeš:
Ako je Bog sa tobom,
Ko će  protiv tebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović