Glasovi se vraćaju

U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila

Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom

Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta

Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Najezda urbanih gromovnika

 

Naziru se svjetovi
Iz duboke utrobe vremena

Suvoparni oblik spoznaje
Beskraja u samo jednom trenu

Slutim najezdu urbanih gromovnika
Što donose sjeme za crnu žetvu
Spremajući zemlju za brzu destrukciju
Dok vladari evouliraju u opake zvijeri

Krijemo strah od sutra, danas kopajući  juče
Tražeći trag sopstvenog bitisanja
Koje je moguće izbrisati običnom gumicom
Koja čak ne ostavlja ni ulegnuće,
Na koži već istetoviranoj  simbolima
Brzo nadolazeće oslobađajuće smrti
Koja izaziva paničnu želju
Za još koji dan grčevitog truljenja

Ali, ne brini! Svijet se ionako povlači
U precizno iskopan tunel
Priljepljen uz hladan zid
Čeka neku drugu najezdu
Makar to bili samo dvonožni skakavci
Opsjednuti strahom, egom i pohlepom...
Ne brini

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Donosim ti pune Džepove snova

Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož

Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer ti donosim  pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem

Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici

Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći  ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović