Zakopčan kao uzak kaput

Zakopčan kao uzak kaput

Hodam ovom  mračnom ulicom

Sa odlučnom namjerom

Da te ne nikada ne nađem

Nikada da te ne vidim

Niti osjetim želju

Tjeram ti lice uz fasade

Zgrade se igraju sjenama

Razvučenim kao oprani oblaci

Po nebeskim štrikovima

Hodam i slušam zvuk

Sopstvenih koraka

Škripaju đonovi

Gazeći uglačani pločnik

Večeras i ulice persiram

Jer su mi nekako strane

I nepoznate

Želim da te vidim

Ali ne i da te pronađem

U ćoškovima si sjećanja

Visiš kao kesa

Vjetrom dignuta na granu

Skočio bih da te uzmem

Ali noge su beton

A ruke neuspješan rad u bronzi

Da li mi fališ večeras

Ili su me zaposjeli duhovi

Naslonjen na vrata haustora

Sačekaću surovo i trijezno jutro

Da spere ustajali znoj

Od previše demona

I premalo tebe

Zakopčan kao uzak kaput

Gledam u noćne sjene

Dok čekam

Da sklizneš bolno lijepa

U ovaj skriveni ćošak

U kojem noć mučno

Porađa divlje trzaje dana

Koji će se odmah podići

I potrčati tamo gdje te nikada nema...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrisak

 

 

 

Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prijetio mi je dan suncem

Pojuri me ovaj dan

Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim

Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh

Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti

Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi

I mješa se sa smradom

Na kraju ulice nema nikoga

Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu

Ali ona je u cijevima, ne vide

Istjerao me dan, izbacio vani

Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su

Samo se klate na ramenima

Prijetio mi je dan suncem

Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi

Neka tako ostane do večeri

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sinoć sam te sreo

 

Sinoć sam te sreo

Negdje ispod zvijezde

 

Htjedoh ti nešto reći

Ali riječ neće napolje.

 

Malo sam se smeo,

Htjedoh ti presjeći put

 

Prići i dodirnuti rame

Zarežati neku banalnu nježnost

 

Ne rekoh ništa

Nisam te ni dotakao

 

Zapahnut mirisom prošlosti

Produžih negdje dalje

 

Bolje je kad idem dalje

Jer sve te vatre me oprlje

 

Neki drugi put kad te sretnem

Ispod neke druge zvijezde

 

Biću odlučan da ti opet priđem

I da padnem sa tobom

I sa tvojom zvijezdom padalicom

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

Još samo ovo...

 

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

Ma neka te gaze

Ništa ili sve- više nije dilema
Jasni su odgovori na- zašto
Kuda- to je već stvar pokreta

Kad te neka šaka zgrabi za želudac
I steže, gužva ga i cijedi
A ti ne možeš ništa
Osim da vičeš

Da vičeš!
Da vičeš i urlaš!

Jer te stežu!
Jer te mrve!
Jer te gaze!

Neka te stežu
Ma neka te gaze
Neka te mrve

Ako ne možeš ništa
Jebi se!

Nastavi da vičeš... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи