Sinoć sam te sreo

 

Sinoć sam te sreo

Negdje ispod zvijezde

 

Htjedoh ti nešto reći

Ali riječ neće napolje.

 

Malo sam se smeo,

Htjedoh ti presjeći put

 

Prići i dodirnuti rame

Zarežati neku banalnu nježnost

 

Ne rekoh ništa

Nisam te ni dotakao

 

Zapahnut mirisom prošlosti

Produžih negdje dalje

 

Bolje je kad idem dalje

Jer sve te vatre me oprlje

 

Neki drugi put kad te sretnem

Ispod neke druge zvijezde

 

Biću odlučan da ti opet priđem

I da padnem sa tobom

I sa tvojom zvijezdom padalicom

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

Na vrhu jezika

Gore li to vatre,
Ili to sijaju nečije oči,
Što kao krupne šljive,
Mirno stoje na licu,
Ne pomjeraju se, gledaju.

Šta je to na vrhu jezika,
Što zapinje pri svakoj riječi?
I stvara žudnju za stvarima,
Koje su i inače nebitne.
Tako satkane ni od čega.

Ako saznaš, javi mi,
Dok nisam skroz izgorio,
Od želje da popravim,
Ono što se ne popravlja,
I samo po sebi ne postoji.

Svakako sam samo,
U prolazu, dok sve stoji,
Zakovano u koru vijekova,
Čekajuci kao i ja, da ih neko,
Prebroji i svrsta u logičan slijed.

Tu gdje  sad jesam,
Zaboden sam kao klin,
Drven i crvotočan,
U nastojanju da skinem,
Sa jezika sve to što ne postoji.

Zakovan u koru vijekova,
Kao klin od crvotočnog postojanja,
Još bez ikakve ideje,
Gdje se nalazi izlaz,
A i gdje bi to izašao i zašto!?

Svakako sam samo u prolazu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović