понедељак, 06. септембар 2021.

Najezda urbanih gromovnika

 




Naziru se svjetovi
Iz duboke utrobe vremena

Suvoparni oblik spoznaje
Beskraja u samo jednom trenu

Slutim najezdu urbanih gromovnika
Što donose sjeme za crnu žetvu
Spremajući zemlju za brzu destrukciju
Dok vladari evouliraju u opake zvijeri

Krijemo strah od sutra, danas kopajući  juče
Tražeći trag sopstvenog bitisanja
Koje je moguće izbrisati običnom gumicom
Koja čak ne ostavlja ni ulegnuće,
Na koži već istetoviranoj  simbolima
Brzo nadolazeće oslobađajuće smrti
Koja izaziva paničnu želju
Za još koji dan grčevitog truljenja

Ali, ne brini! Svijet se ionako povlači
U precizno iskopan tunel
Priljepljen uz hladan zid
Čeka neku drugu najezdu
Makar to bili samo dvonožni skakavci
Opsjednuti strahom, egom i pohlepom...
Ne brini


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

среда, 01. септембар 2021.

Donosim ti pune Džepove snova







Zbog tebe se dan ne osvrće
Odlazi užurbano u predgrađe mraka
Ne mogu da nađem neki drugi
Ne želim da nađem neku drugu
Neću ništa da tražim
Dok te gledam kako halapljivo
Gaziš to parče zemlje
Iz koje je izniklo toliko korova
Što sječe kožu kao nož

Zbog tebe ni noć neće da me primi
Jer  ti donosim  pune džepove snova
Sa kojima ne znam šta bih
Osim da ih prospem tamo
Gdje ne želim, a i ne daju mi da uđem

Zbog tebe su me uzjahali đavoli
Iz tek prokopanog tunela svijesti
I mamuzama me podbadaju da potrčim
Da poletim,
da se otkotrljam,
da se penjem
Da Dozivam
Bilo koga da me dotuče
Ako to noć ne učini po poznatoj navici

Zbog tebe me kolone ratnika opsjedaju
Isukanih noževa i šiljatih kopalja
Čekajući samo tvoj mig
Da odsjeku kožu sa lobanje,
Donoseći  ti moj skalp
Koji stavljaš između dva lista
Tek započete
Nepročitane knjige... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 25. август 2021.

Sa obje strane noći

 




Duboko sam zakopao
Sve što se skupilo u vijeku


Stotine nijemih krikova
Hiljade odjeka unutrašnje stijene
Duboko, pokriveno prašinom sjećanja
Debelim slojem mahovine ćutanja
Dok izgrebani zidovi govore
Koliko su nokti kidali
Taj vertikalni sunovrat
Bez prisustva bilo koga
Osim raspomaljenog straha


Da li je sa obje strane noći uvijek dan
Pita se zauvijek lik iz jedne priče
Toliko puta ispričane
A ne izlizane, uvijek skoro nove


Duboko sam te zakopao
I bacio prokletu lopatu
Pljunuo u mračan ponor
I otišao negdje bestraga... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 10. август 2021.

Nijemi pogled

 





Prošetam sa svojim duhom,
I gledam ljude mrgudnih lica.
Glasova nema, utihnuli na suhom,
Samo se oglašava poneka ptica.
Zaustim nekom pitanje,
Samo nijem pogled zija.
Prođem, nastavljam skitanje,
Uz ćutanje, više mi prija.
Noge stopalima gaze travu,
Jedna glista se proteže jako.
Za malo da načepim nogu mravu,
Dok par očiju me gledaše mlako.
Ne želim ništa nikog pitati,
Idem dalje ,malo pognute glave.
Uskoro će početi i svitati,
I onima što stalno ih mlave.
Još šetam sa svojim duhom,
Sad mi već na ramenu čuči.
Zujimo skupa sa jednom muhom,
Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 03. август 2021.

Prikaza

 




Nepomična tamna prikaza
Čuči duboko, u suvom grlu
Čekajući da zapuca krilo
Uplašene ptice, dok nestaje
U modrom sumraku daljine

Zbunjeni nemir korača mislima
Lovac na laž sakrio se u glavi
Gazeći mjesta koja je skrivao dječak
Savijen u luk, zadržanog uzdaha
Pretvorenog tijela u bjesomučan bol
U samoći praznog čudovišta
Koje ga od davnina u stopu prati

Stojeći kraj ugaženog puta
Gleda u sivilo nazirućih daljina
Dok ga ozebla očekivanja krše
Lomeći stegnuto srce na komade
Ostavljajući suze da krče stazu
Do mjesta na kome umire dan


Tu na ivici kišnih nadanja
Trče snoviđenja, kao odmorni vuci
Željni krvi u provaljenom oboru
U skrovištu dobro čuvanog blaga
Zakopanog, ostavljenog, nijemog

Pomamno bježeći od sebe
Suvim koritom bivše rijeke
Okreće glavu i viče grdeći
Praznu jarugu, u koju naglo pada
Obložen ehom narasle tišine 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

четвртак, 29. јул 2021.

Ledena čama

 






Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 23. јул 2021.

Odvrnuta česma

 





Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme
 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović