Očešljan i opran dan

Mi smo 

Kao dva neba

Jedno na drugom

Kao počešljan i opran dan

Nedostaješ mi prokleto

Ispod drveta sa puno hlada

Prođeš mi tako kroz glavu

Kao pero iz repa neke ptice

Pa poželim da poletim

Da se prospem kao oblak

Da kidišem na vrhove

Surovih planina

Dođe mi tako svašta

Glava zvoni nemirom

Strahom od moćnih strahova

Ne mogu dublje i jače

Od ovog krika što se već gubi

Pretvoren u cikličnu jeku

Odzvanjam glasno satjeran

U mračan ugao života

Kolebam se

Neka me tu gdje jesam

Vratiće se ptica bez jednog pera

U to ne sumnjam, znam

Istog onog trena

Kada jedno na drugom

Budemo dva neba

U jednom očešljanom

I opranom danu

Kad je sve sveto

Nedostaješ mi prokleto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dodir bez dodira

Nosila je dugu kosu
Bila je veoma mlada

Znala je da ćuti
Dok sanja vlažne snove

Savršeno se spuštala u sebe
Kad god joj je to trebalo

Rečima je brisala vlagu sa prozora
Držeći čelo na hladnom staklu

Umela je da sedi kao kraljica
Onako, uspravnih leđa i glave
A glava, lepa i mirišljava
Kao tek ubrano, sazrelo grožđe

I mrak joj je stidljivo prilazio
Bojeći se tog svetla iz očiju
Odraza tvrde i usečene sadašnjosti

Jedino je mesec silazio bez bojazni
Jasan i jednostavan u nastupu
Ne želeći da propusti ni tren
Protezanja  njene krhke figure

Njenog razdeljka sa strane
Neobično počešljane frizure
Koja te začas dovede u škripac
I zaustavi ti ruke u pokretu

Ukoči ti prste pred željom
Da je dodirneš bez dodira

Da je spakuješ u pletenu korpu
Punu jabuka i odneseš negde
Gde mirisi rastu ispod uha

Ispod mekane ušne resice
Naježene sitnim svetlim dlačicama
Kao nekim paperjem koje  ume da govori

Koje zna i vetar da  prenese u visinu
I dostojanstveno odbrani svoju moć
Da osmehom zaprepasti i tvorca

Nosila je dugu kosu
I bila je veoma mlada... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ukočeno lice

Sklanjam se sam sebi sa puta
Piljeći kroz prozor u tuđi mesec
Razapet između molitve i psovke
Lica ukočenog i modrozelenog
Velikih očiju ispod naborane kože

Otkud da znam šta se dogodilo
Ovom svetu što uporno rađa mrtve
Gubeći krv kao nabujale reke

Dok blagost vremena tiho klija
Putujem u središte besmisla
Sa zadatkom da to dugo traje
Da nosim svet na krivim leđima
Naslikan oštrim tamnim bojama
Potpuno mutan pred očnim kapcima

Miran je, večan i hladan, taj mesec
Sa njim dočekujem svilena jutra
Terajući ohole misli iz uzdržane glave
Misli demonske, slobodne, gorke
Sa lica zgrčenog grehom
Autoportret zaklonjen crnim ogrtačem
Srebrni kavez za pozlaćenu bedu

Sklanjam se sam sebi sa puta...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nemoj!

Ti si o meni kratka

priča

O tebi sam ja grešna saga

Mada sam se spasio pucanja

biča

Još uvjek mi liježeš kao draga

Nemam, ne! Ništa nije

moje

A i zašto bi bilo!? Čemu kletva

Pa i da jeste, bilo bi

tvoje

U posnoj zemlji si božija sjetva

Nemoj molim te, sada reći:

jesi

Pusti da sve se složi na uho

Ako nas ophrvaju standardni

grijesi

Onda možeš da skineš nevidljivo ruho

Bijes isčili kada te vidim,

spazim

Ta lava se skotrlja i sprži, topi

Da li osjetiš kada te

mazim

Da li ti se koža sa kosom stopi

Moje noći su odavno

u zori

Samo je magla malo svijetla

San me vodi prema planini,

gori

Tamo nema glasa, osim krika pijetla

Ti si kraljica besmislenih

noći

Ja sam kralj podzemnih voda

Ako poželiš kraj mene

proći

Bićeš kao što mrtav odavno hoda

Negdje odzvanja tvoja

pjesma

Okrećem glavu, uho te jasno čuje

Upravo te tkam kao

povjesma

Dok iznad glave bumbari bruje

Jesam li ja vapaj, grozan

krik

Da li si ti moćan otpadak od sna

Iz nemoćnog grla samo si

uzvik

Ti si asfaltiran put direktno do dna

Još ne znam ko si! Ni zašto

tu si

Možda ti je to pomalo čudno

Ako i tebe posjećuju poponoćni

dusi

Onda je u meni sve tvoje budno...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Beznačajna forma

Noćas osjećam da se mijenjam
Smanjujem se u beznačajnu formu
Pomalo suvišan, sbijen u nebitan oblik
Kao neke stare, prastare brvnare

Satjerao sam smrt u ćorsokak
U uzak prostor za zvona u glavi
Za smirenog vrača u sebi
Dok je noć polako odmicala
Uplašena prvim zvucima svitanja
I čudnim pojavama na umornoj planeti
Koja odaje bol šaputavim vriskom

Težak pritisak stvarnosti se naslonio na jutro
Nadolazeća svijetlost se širila naglo
Skidajući mrak sa zidova kao šmirglom

Tiho sam roptao nesuvislu pjesmu
Samo meni poznatog takta
Usklađenu jedino sa gorkim suzama
Koje su lizale niz trepavice
Te zavjese nad umornim, usahlim očima

Novi dan je neočekivano upao u kadar
Prosto se prišunjao, sveže obojen sivilom
Spreman da pobjegne na prvi znak mraka
Neosetljiv na psovke iz ovih gnojnih usta
Ubalavljenih setom besprizornih misli

Izbjeglica iz sopstvenih noćnih mora
Oštar zvuk režanja u mekanoj tišini

Mrzim noć dok odlazi, jača od mene... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Super beznačajan dan

Kroz težak mrak
Vlažan od kiše
Prikrada se dan
U obliku blijedog svitanja

Čujem prve autobuse
Te ogromne pijetlove
Što promuklo kašlju

Vidim ulična svijetla
Kako se utapaju u lokvama

Da li je utorak, srijeda ili neki
Super beznačajan dan

Ništa protiv gomile ničega
U borbi uma protiv bezumlja
Padaju okovi mrkog slijepila

Rovovi se pune prazninom
Dan već nasrće hladnim pogledom
Ništavilo je zauzelo odlučan stav

Porijeklo snova je neispitan slučaj
Tišina narasta kao korov
Makaze sijeku zaraslu stazu

Čujem i druge autobuse
Iz tek probuđene ulice
Gledajući kišu kako curi niz prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Dječak od slame

Dok svlačim košulju

 osjetljivosti
Svijet se ravnodušno baškari

 u močvari bezosjećajnosti

Izbledjele farmerke nude mi 

džepove rukama
Na zidnom satu je

 pola pet.
Vrijeme je da se okrenem

 suncu

Direktan put do svijetlosti 

užareno bliješti
Iznad nekih mjesta 

koja bih volio ponovo vidjeti

Malo je ljudi koje dobro poznajem
Otuđenik sam iz pećinskih ćelija

 i nikad na vezi

Snovi mi dolaze u fokusu

 između dvije stone lampe
Ne dajući predjelima

 neke stroge ljepote
Da se prepuste blijedilu

 i nestanu, isčile

Neko stvorenje 

skriveno duboko u meni
Nikako da izađe napolje

 i zbaci me sa ravnoteže 

Skidajući prašinu sa srca

Jednom ću obići sva ta 

skrivena mjesta
Dobro čuvana od

 najezde znatiželje

Mjesta koja me 

plaše i privlače

Tamo gdje sam

 dječak od slame

Čežnjiv za neprekidnim 

lutanjem

Sašiven od 

izdržljivog platna
Ojačanog tragičnim 

smislom za lijepo

Jednom ću plavo 

zaštiti od drugih
Jer mi u glavi izaziva

 kraljevski osjećaj

Koji silazi do usta

 u obliku dugačkog
spiska riječi

 pretvorenih u fini šapat glasova

 koje samo ja mogu da čujem

U svijetu koji sam 

samo sebi stvorio
Svijetu punom 

čarobnjaka
U koji pokušavam 

da se vratim

Putem prekrivenim

 nemilosrdnim plaštom vremena... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović