Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Naredio sam sebi da živim

Naredio sam sebi da živim

Sa drvećem
Sa snijegom

U vodi
U ledu

Kao fantom
Kao zamrznuta sjena

Sa brzim otkucajima srca

Bez imena
Bez akcenta

Samo jedan prolaznik
Ispod neonskih reklama

Samo jedan blijesak
Ishitrenog postojanja

Beskrajno padanje
Sa ivice ponora

U bezdan košmara
Crnom olovkom osjenčenog

Nacrtanog mirnom rukom
Koja tačno zna kako treba

Rukom koja može
Snažno da drži ovaj krhki svijet
Za kaiš u srozanim pantalonama

I da ga prodrma kao staro  stablo
Jedne jabuke

Koja nikako da padne
U krilo ljepoti

Zbog koje sam
Neredio sebi da živim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ko smo to mi

Ko smo to mi

U ovom svijetu rutine

Beznadežni pokušaj ljudi
Luzeri, džepova punih laži

Niko nije saznao tajnu
Kako oči ostaju budne
Dok mrtvački san lijepi kapke

Niko nije ušao u priču
Nesvjestan otrovnog taloga
Leleka što glača oštre stijene

Niko nije razum stavio na štit
I krenuo niz sunovrat

Sve se skupilo u jedan dah
Iz umornih, asmatičnih pluća
Škripavi uzdah, od kojeg više boli
Zakucani osjećaj beznađa
Nego kašljucavo cijepanje života

Niko ne zna prići stazom
Usječenim putem do srca
Koje jedva uspjeva da odsvira
Svoj poslednji aritmični ples
U totalnom mraku,
što miriše na katran i perje lešinara

Ko smo to mi
Skupljeni u krda
Sa izraslim rogovima na glavi

Rasli u izubilju prokletstva
U vječitom nedostatku hrabrosti

Nikad puštajući krv da proključa
I otvori vene, koji ničemu ne služe
Osim laganog umiranja

Ko smo to mi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ukras ništavilu

Možda je jutro

Ili je veče

Mrska bol tišti
Ispod zakrpe od laži

Jauk iznenadne tuge
Brzo lupanje srca

Na blijedom čelu
Graške hladnog znoja

Gadan ukus u ustima
Očaj pulsira u ušima

Bijelina i svijetlost izazivaju mržnju
Laž je izmešana svuda

Ništa ne razumijem ali opraštam
Ozbiljnog izraza lica
Mada mi se duša cereka
Sasvim nepristojno, bučno

Strah se usijao
Negdje iza očiju
Ispod zatvorenih kapaka
Dok trepavice cijede
Nekoliko ljutitih kapi

Biti dobar u ulozi lošeg
Prekinuti ćutanje režanjem
Ništa nije lakše

Strah tjera neminovnost
Dok bol umorno drijema
Otkinut od štita prošlosti
Od nemilosrdne odsutnosti
Dadato kao ukras ništavilu

Zadah razočarenja lebdi
U besmislenom krugu
U kojem ruke tjeraju od sebe
Čudnovate leteće misli

Narasta vrijeme samoće

Slike se vežu u niz
Stvarajući ubedljivu varku
Koju ni sumnja nije prepoznala...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hodajući mrak

Hodajući mrak zvoni

Neko svijetlo se gasi

Češem leđa po slovima

Čujem neki glas kako me doziva
Kroz neka otvorena vrata 

Uđi i zasvijetli

Ostavi napolju masku ravnodušnosti

Večeras je sve dozvoljeno

Pogledaj pažljivo oko sebe

Neki svijet nešto pjeva

Pusti glas neka klizi iz grla

Daj nogama ritam

Zapleši, pjevaj, udahni znoj

Tijela se sijaju kroz krmelj u oku

Digni glavu, vrisni

I tako više ništa nije
Iako samo izgleda da sve jeste

Pusti glas
Pusti noge
Digni ruke
Usne se zatežu u osmjeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vukovi dolaze

 

 

Vukovi dolaze

Čuju naš zov

Gromoglasna tišina

Donosi mir

Nešto se otkinulo

Od nas

Nešto je puklo

Stojimo na putu

Koračamo

Ali nigdje nas nema

Krčili smo bezbrojne staze

Od divljeg pravili gnijezdo

U kome smo se stisnuli

Valjda isuviše

Vukovi dolaze

Njihove sjene su u nama

Svojim mekanim šapama

Ulaze u tkivo našeg straha

Naše užasne potrebe

Da od trenutka pravimo svijet

Svijet pun uobrazilje

Neodsvirane muzike

Neodpjevanih pjesma

Neodsanjanih snova

Ti zaurlaj sada iz petnih žila

Jer moj zov već poznaju

Evo ih

Stižu

To je naš čopor

To su naši zubi

Pruži ruke...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

 

 

 

Ožiljci

 

 

Danas je sve drugačije

I ova oluja

Što bjesni iz očiju

I glas kojim klikćeš

Kao jastreb u lovu

I eho koji se odbija

Od dubokog klanca

Zvanog život

Skroz je drugačije

Pred tim rešetkastim vratima

Dok stojiš i čekaš

Da vrijeme protekne

Mokro, pokvašeno suzama

Bez imalo pomoći

Osim tog nataloženog jada

Koji te tjera da vičeš

Da dozivaš

Dok srce puca

U tišini

Samo

Ostavljeno na nečijem pragu

Zgaženo

Modro

Golo

Niko se ne odaziva

Ali, već si navikla

Već si stijena

Sa mnogo odrona

Mnogo udaraca groma

Ožiljci su kao tetovaže

Precizno odmjerene slike

Poređane bez nekog reda

Jedini smisao si ti

Sama, ukočena

Postojana u naraslom bolu

Jedini ključar sopstenog pakla

Jedini vrtlar sopstvenog raja

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović