петак, 23. јул 2021.

Odvrnuta česma

 





Sjedim i čekam nekog vraga
Udobno smješten u žbunu od trna
Da zakoračim misli preko praga
Da sretnem oči dok gleda me srna

Stopljen sa travom i lišćem
Dišem polako i skroz duboko
Osim tog mirisa ništa ne išćem
Samo za te boje budno mi je oko

Sve što je u pokretu porađa i zvuk
U blizini uha zrikavac se budi
Stomak mi zavija kao da je vuk
Sunce već zalazi ili jutrom rudi

Sve se izmješalo u čupavoj glavi
Slavim stari praznik sasvim nove pjesme
Slavim nebo što se ravnodušno plavi
Pijem ovaj život sa odvrnute česme
 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 29. јун 2021.

Put u prazno







Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne  šupljine

Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu

Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva

Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak

Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost

Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom

Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari

Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima

Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 15. јун 2021.

Prokleti tren sa hiljadu mana










Mi jedva da smo dvoje ljudi

Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

среда, 09. јун 2021.

Iz šupljeg u prazno

 






Neodoljivo me guši neka tuga
Razdraženost prerasta gorčinu
Sve je ravno i na pločicama fuga
Bljutava otužnost sprema neku psinu

Kako se otresti svog tog mraka
Misli se razlažu lagano i tromo
I kao da je obučena u laž svaka
Da vječitoj istini doda malo promo

Iz šupljeg u prazno, pretačem dan
Šarena laža vječne samoobmane
Strah od smrti otvara duboki bezdan
Koliko je napad jači od odbrane

Sve je glatko na mračnom dnu
Nepomično sjedim u ljepljivom mulju
Sve ludosti ne vidim u oslijepljenom snu
Sve odvratno pluta na ohlađenom ulju

Lice pokriveno grubim rukama
Sjetih se da ne znam koga tražim
Gledam kroz sebe u rijetkim mukama
Naslućujem osmijeh dok đavola dražim... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 18. мај 2021.

Flert umova

 






Ova bliskost ne ide dalje
Flert umova je opasna igra
Iscrpjelo iskustvo poruku šalje
Rob u glavi ili nemirna čigra

Sastajemo se kao zavjerenici
Sa zamornom maskom žrtve
Trenutkom spojeni vjerenici
Hladnoćom pokazujući na mrtve.

Iz ljuske stišanosti teče grub glas
Zarazan smjeh i dvosmislenost riječi
Čupajući kosu ne čupamo ni vlas
Ničeg u krvotoku da nas izliječi.

Bespomoćna apatija napada snažno
Ovi putevi vode do vrata ludnice
Osjećaj sažaljenja navire lažno
Kao nevin osmijeh kod zrele bludnice.

Ptica si koja gleda u palacavi jezik zmije
Zamrznut  pokret pojačava utišani zvuk
Tijelo nam samo grub vjetar dotaći smije
U iskeženim zubima prepoznaje se vuk.

Otrgnuta si od božanskog sklada
Poseban svemir stvoren iz agonije
Iz tog, na vrijeme porušenog grada
U kojem srušen je stub, ali sram nije

Goriš u praskavom sjaju zvijezda
Ne sudi o meni dok te strah tjera
Ćutanje već popunjava naša gnijezda
Besmisao stiže kad odlazi vjera

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


четвртак, 13. мај 2021.

Životi

 





Prazni životi kao kuće
Sa zakucanim vratima
Čekaju da budu juče
Završeni u ubogim satima.

Više nije vrijedno truda
Sigurno je moglo bolje
Znao bi zašto i kuda
Uz malo dobre volje

Znaš čemu si prišao
Sve je uzelo gotovu formu
Kako si u sebi život stišao
Zadao poptuno pogrešnu normu.

Put ka cilju nije trajao dugo
Jer je isti potrošen u tami
Sabiti se u sebe, a šta drugo
Sa đavolom umrijeti u istoj jami

Narasta hladnoća i gorčina
Nemaš gdje iz tog mraka
Skupljaš nazive za sto zločina
Ne puštaš unutra ni mrvicu zraka

Blistave zlatne linije
Svijetle u  osušenom snu
Sve si pojeo iz prazne činije
Drhte ti noge, dok hodaš po dnu

Uzmi taj ključ i baci u blato
Napiši pismo i ostavi kraj puta
Neko će pronaći to zakopano zlato
Upaliti svijeću za dušu koja luta

Ludak je pušten na slobodu
Pišem rukopisom jednog stranca
Ujutru, kad sve zvijeri kućama odu
Ispraviću leđa ispod zategnutog ranca 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

понедељак, 19. април 2021.

Bestijalni ološ

 






Ljudi se ovih dana
Survavaju u moju provaliju

Padaju brzo ko kamenje
Zarezano udarima mržnje

Bačeno rukama ološa
U mrak ljepljiv od vlažnog

Urlika nezadovoljenih zvjeri
Vječito halapljivih i oštrih zuba

Spremnih da kolju redom
Samo da ubiju u sebi
Poslednji ostatak ljudskosti

Čeprkaju po sopstvenom đubretu
Tražeći izgubljeni identitet

Ime koje mu je dato po rođenju
Bestijalni ološ posut pjenom
Narasle pljuvačke u ustima robova

Željnih letjeti visoko iznad glava
Skrušenih i srušenih u prašinu

Onu istu iz koje su potekli
U koju se vraćaju manji od zrna iste

Sve će to uzdah planete da pomete
Da raznese, razvijori zastave

Ubogih sužnjeva zla
Što dojahaše na leđima poštenja

Bjesomučno mamuzajući vatru laži
Dok topot potkovanih misli
Muklo odjekuje dole negdje po dnu

Učmale pomirenosti sa neizbježnim
Sudbonosnim i tvrdokornim
Uređenjem duše koja ga ostavlja

Odlazeći u poslednju pobjedu
Nad bijednim tijelom
Radujući se sa gomilom istomišljenika

Ne stenji!
Ostani dole, bijedni crve! 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović