петак, 23. октобар 2020.

Značajno drven




Bacih se u zrak,
Gdje ništa ne boli.
Po tijelu mi je mrak,
U ranama grumenje soli.

Nebo se slika u vodi,
Sunce zastalo u čudu.
Mrtav se upravo rodi,
U glavi i čopori budu.

Popeh se na prvi oblak,
Prašina ga boji u rumen.
Odjednom sam potpuno lak,
Ali još uvijek značajno drven.

Sumrak se razlio pred mrak,
I zemlja je meka, kad meko padam.
Zlo je dobru predložilo brak,
Anđelu iz pakla ipak se nadam.

Ništa se više ne pokreće,
Ničeg tvrdog ispod neba.
I moj korak nikuda neće,
Dok ga misao iz glave vreba.

Gase se već i zvijezde,
Trnu kao u letu svitci.
Crveni snovi uveliko jezde,
Nestaju tragovi prekinutoj bitci...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 13. октобар 2020.

Foliranti








































Foliranti prolaze svijetlom ulicom,
Vježbaju osmjeh u nebeskom ogledalu.
Poneka sjena se stopi sa licom,
Ego se ugnijezdio u udobnom sjedalu.

Iskrivljen je pogled dok se srećemo,
U neskladu javlja se osjećaj sklada.
U nježnost suviše grubosti mećemo,
Negdje između, tražimo malo hlada.

Proleti crna vrana osunčanim zrakom,
Samo sam stigao da je pozdravim.
Ako me pokrije sopstvenim mrakom,
Vratiću se u dan, ubrzo, kad ozdravim.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

уторак, 06. октобар 2020.

Raspukla planina

 




Ludaci šetaju praznim glavama,
To je hod laganog davljenja, ubijanja.
Đavoli se penju okomitim granama,
Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!
Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,
Ono što struji venama, noćas me trvi.
Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!
Pukla je planina ispod moje stijene.
Sve me tom otvoru žestoko vuče,
U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?
Debelim đonom gazim to pitanje!
U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.
Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav

четвртак, 01. октобар 2020.

Kasiopi-ogoljena ljepota





Po moru pliva prazno oko,
Dok dva talasa se ljube.
Ispod, modro plavilo tone,
Iznad, stratusi u ciruse se gube.
Ovo je sasvim lijep dan,
Njegov prenos je počeo u podne.
Donešen vjetrom direktno na dlan,
Odnosi misli bremenite, plodne.
Galeb je krilom nebo okrznuo,
Široki svod čempres još golica.
U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,
Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.
Maslina granom miluje kamen,
Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,
Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,
Popunio je oko i utopio se u moru.
Kao da talas češka nebo...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 22. септембар 2020.

Mozaik




Dok držim tvoju lobanju naručju,

Postao sam slaba karika u našem lancu.

Postao sam zvono na tvojim vratima,

Zvono koje ne najavljuje ničiji dolazak.


Popodne je i gori nebo i zemlja,

Samo se naše sjenke neznatno njišu.

Poznati nemir klizi niz mokra leđa,

Paučina hvata usporene misli.


Neshvatljiva nemoć me savija,

Na polovini tijela su sitni gmizavci.

Strah izbija iz larve i pretvara se u leptira,

Koji odleprša negdje, zajedno sa gađenjem.


Penjemo se polako, bolesnim nogama.

Prevješeni preko klecavih, lomnih koljena.

Izdaju nas noge, ali jezik može bez odmora.

Da ispriča sve naše sakate priče,

Koje bez ikakvog reda, upadaju jedna u drugu,

Ne trudim se da spojim taj mozaik,

Jer je lanac sećanja zauvijek pukao... 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 17. септембар 2020.

Jesmo li to mi






Kako smo to stigli ovdje?

Šta tražimo, koga čekamo?
Ko je to u nama što traži odgovore?
Jesmo li to mi u nama?

Dok se svijet proteže u beskraj,
Ima li smisla otimati trenutak?
Koliko traje osećaj bespomoćnosti,
Kad si ukopan u mjestu?

Nigdje ne odlazimo, ali smo odsutni,
Na stalnom putovanju kroz samog sebe.
Uzalud tražeći sve što je već nađeno,
Zbunjeni slutnjom o vječitom zaboravu.

Iluzija o vlastitoj postojanosti,
Rasplinjava se pred nijemim svjedocima.
Praveći paučinu od ostataka istine,
Koja bi izdržala i teže prepreke od to malo laži...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 10. септембар 2020.

Nevidljivi prtljag








Ćutiš kao beskrajna pustinja.

Nemam snage da pokrenem pesak.

Stojim tu i sam  neugodno ćutim,

Poput naslaganog kamenja u ogradi.

Znam da i ti nosiš uvek,

Sve stvari spakovane u  obični kofer.

Ne bojiš se onoga što te čeka preko.

Svoj jednostavni život nosiš,

Kao nevidljivi prtljag.

Odlaziš bez pravca i cilja.

Tama je poklopila smisao.

Da li ćeš naći tu poslednju tačku,

Strepiš li od prelivanja gorčine,

Preko uredno poređanih minuta,

U nizovima velikog kolebanja?

Odluči se i kreni, šta god nazvala ciljem.

Kreni već jednom,  u nešto bez imena,

Izleči se od te zaraze čekanjem.

Smrt ne voli svedoke!

Samo kreni, do đavola!


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović