уторак, 30. новембар 2021.

Maskirani vrag






Ogledalo govori sve u lice,
Zato ga izbjegavam, ne volim.
Onaj odraz, kad oko sviće,
Bar sto puta prebolim.
Kad pogledam malo bolje,
A tamo se duša smije.
Zagledam se preko volje,
U ogledalu je, u meni nije.
Shvatim da me ti gledaš,
Moje drugo ja u crnoj boji!
U njemu je tuđi svijet, a naš!
U kojem mi nismo bilo koji.
Udaljim se, pa se vratim,
Neko drugo lice se javi.
Ne mogu to više da pratim!
Sve me to lomi, grize, davi!
Kako da odem dovoljno daleko!?
A da ne ostavim nikakav trag?
Iz ogledala me gleda drugi neko,
Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. новембар 2021.

Alavi dusi





Gledam kroz ovo uprskano staklo,
Noć je odavno stala sa druge strane.
Ništa se nigdje nije pomaklo,
Samo mi u glavi vjetar lomi grane.
Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!
I onda potiskujem, gazim sebe.
Stalno su mi u glavi alavi dusi.
I opet me to po ganglijama grebe.
Onda odem i sjednem ispred vrata,
I tamo je sve mračno i hladno.
Tišina porađa i otkucaje sata,
Čuješ li me, ti čudo gladno!
Ispred vrata sam kao krpa, otirač,
Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.
Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,
Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!
Gledam kroz prozor u prazno,
Tražim neki pokret, neki oblik!
Noć me pipa po licu, mazno!
Ali, jutro mi crta neki drugi lik.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 5. новембар 2021.

Iluzije na pozornici

 



Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale


Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka


Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš


Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 3. новембар 2021.

Kad tišina vreba







Samo minut mi treba,
Da puknem od tišine,
Koja me puzeći vreba,
Kao voz kad napusti šine.
To je ovo vrijeme iza,
Kad noć polako ode.
Kad svaka misao se kliza,
U jutro što svjetlom me bode.
Samo minut ili možda dva,
Vraćaju me u stvarnost.
Samo si oblak ili si sva?
Da li je i drhtaj podudarnost!?
Ovo je doba kad svi su u snu,
I pomalo, kameni spavači.
Doba kad vučem se po dnu,
Kad sa mene sve se svlači.
Radujem se još jednoj pjesmi,
Ako izađe iz ove surove stege.
Pijem te stalno na tajnoj česmi,
Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.
Ako tražiš nekog crnog,
Nekog, ko mješa krv i boje.
Hajde, zavuci se u moj brlog!
Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 25. октобар 2021.

Bjesomučni ples

 



 

U sred duboke tišine

Naleti snažan vjetar

I zadrhta zemlja pod nogama

Uskovitla se vreo vazduh

Po krošnjama drveća

Pa lišće započe bjesomučni ples

Koji je ličio na aplauz

Mnogobrojnih, suvih dlanova

Ili na šuštanje haljina

U  Bečkom ili  nekom drugom dvoru

Na prijemu kod nadvojvotkinje

 Marije Tereze

Gdje je sve  uzavrelo od strasti

Dok je sa ogromnog trema

Stizala buka i nervozni prasak

Uskovitlanog vjetra

Nalik na jato velikih ptica

Koje bježe pod navalom

Ljetnjeg pomamljenog vihora

I sve kao da je puklo

Okupiralo nebo i vazduh

Odjednom je  zavladala duboka tišina

Kao oda veličanstvenom pražnjenju

Nebo je dobilo boju olova

A čovjek sjaj u očima


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


четвртак, 14. октобар 2021.

Crna lica

 






Blijesak osmeha je lebdio
Na licu, kao suncobran živih boja
Procvjetao kao jabuka
U dobro njegovanom vrtu
Teško zasićenim mirisom
Potpuno nepoznatog predjela

Crna lica prolaze kroz kapije
Dok sam sebi šapćem laži
A u tami vječite noći
Uplašen sam, usamljeni smrtnik
Sa očima kao dva staklena otvora
U sanduku iznad opruženog leša

Mrtvac koji šeta kroz napušteni svijet
Dok u ugljenoj duši gori vatra
Na kojoj se niko ne grije

Sitne kapi znoja svjetlucaju
Po ožiljcima preplanule kože
Dok se mrak uvlači kroz prozor
Hvatajući neprolazno u prolaznom

Blijesak osmeha je lebdio
Na crnim licima koja prolaze kroz kapije
Otključane za laži upućene samom sebi

Ovaj svijet je napravljen na brzinu
U danu kada stvaraoc nije bio raspoložen...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

четвртак, 23. септембар 2021.

Glasovi se vraćaju





U sveopštem ritmu prirode

Skočilo je sunce na horizontu

Budan sam sa osećajem obamrlosti

Gledam kroz oguljen okvir prozora

Glasovi se vraćaju i pričaju mi čudne priče

Iza zavjese vremena koja se polako cijepa

Prelazim na drugu stranu ulice

Da bih se sreo sa smrdljivom ravnodušnošću

Bez osvrta na jato crnih ptica

Koje su me doticale oblacima krila


Gvozdena alka je najavila dolazak

Dok se kapija zatvorila sa treskom


Sjedeći ispred nezapaljene peći

Pokušah ugrijati sunce

Koje je upravo zalazilo

Iznad krošnje  ogoljenog drveta


Zemlja je bacala boje na jesen

Koje je skrivalo žuto lice pod lišćem

Pisma su nosila riječi likujuće radosti

Jer duh je opet počeo da luta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović