уторак, 1. новембар 2022.

Pusto je i prazno





Pusto je  i prazno

Sam sam i hladno je

Prekriven teškom prašinom umora
Beznadežno ispod sivila oblaka
Dan mi je bez kraja i početka

Časovnik lomi kazaljke
Zagušljivo ništa se vrti u krug

Sa rukama u džepovima
Čekam da se pojavi noć

Da se zabijele zavjese na crnom prozoru
Da ružnu priču ukrasim sjenama

Neka neznana lica da prepoznam
Neku dobru vijest da obučem u smjeh
Jedan trenutak da pomnožim sa beskrajem

Nabusito i mrko zabijam pogled
U jednu jedinu tačku na ogoljenom zidu

Opčinjen i težak, oči u oči sa dvoličnošću
Umrtvljen i dovoljan samom sebi
Češem se grubim, okorjelim lažima

Pusto je i prazno... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 24. октобар 2022.

Odraz nesporazuma






Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 
.

Dopisnik iz Džepova Snova
Branislav Makljenović






четвртак, 20. октобар 2022.

Nema ničeg iza






Ljut sam na sebe

Pustih te da lutaš
Kroz već nabrekle vene

Da često zastaneš
I zasječeš, da zaboli
Da malo procuri

Ne okrećeš se
Jer nema ničeg iza

Sve je smješteno ispred
Tvog sanjarskog pogleda
Čekajući da brzo postane ništa

Sve si potjerala kao hajka
Na otuđene krvoloke

Potpuno si me  pripitomila
Puštajući da podivljam
Da zaurlam prastari zov

Ljut sam na sebe
Zaboravih zbog čega

Ali još se zrakom prolama
Želja da viknem

Ljut sam na sebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 18. октобар 2022.

Kapija





Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 11. октобар 2022.

Kovitlac

 



Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.

 Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.

 Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine. 

Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen. 

Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba. 

Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne. 

Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.

Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.

Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen. 

Ko sam, šta sam, odakle sam...

Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.

Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.

Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova. 

Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič. 

Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.

Prenuh se i pokrenuh. 

Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh  neoznačenom stazom,

tamo gdje  čovječanstvo odavno trenira sunovrat...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 4. октобар 2022.

Orgije otužnih umova






Tužno je lice velikih pobjeda

Život je divlji i grub
Mračna ludnica ili svijetlo radosti

Razvrat posut sa mnogo gorčine
Ili most do viječite proljećne bašte

Ratovi, paljevine, ubistva i laž
Ili vjera u bolje malo sutra
Jer ovo danas, šta je

Pritvorstvo, raskoš pijanki
Orgije otužnih umova
Mladi dani novog pakla
Ili sonet upućen oblacima

Skitnjom kroz sopstveni život
Spašavam ono malo strasti
Iznad prozaične prolaznosti

Čuvajući samoću ispod jezika
Da je ne bih ispljunuo
Svaki put kada sretnem... sebe 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 29. септембар 2022.

Nizovi glava





U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu


Umnoženi beskraj istih profila


Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda


U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila


Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana


Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku


Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene


Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu


Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva


Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine


Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović