Predozirani vremenom

Udarac praznine

Odbacio me daleko

Krajnje granice

Crtaju putanju

Nebeske linije

Izbledele od

Suvišne upotrebe

Navikneš se na sve

Na bezlično i sivo

Na kante za đubre

Umesto ošišanih glava

Sprženih plamenom

Nekih davnih želja

Njušim vonj

Nadolazećeg dana

U kojem pluta logika

Kao mrtva riba

Na površini 

Otrovane reke

Vidim blistavo lice

Jarko osvetljene ulice

Na uglu stoji 

Ogoljena ličnost

Hrabro briše tragove

Drhtave neurotičnosti

Zamrla tišina

Klizi niz kičmu

Pojam o vremenu

Gubi se u očima

Beskraj je pokriven

Izmaglicom uspomena

Bledo kolebanje

Ispod maske sećanja

Neko je zalutao

U neprozirnu tamu zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi mraka

Licem u lice

Laž na laž

Utopljena u uvredu

Mašem slamkom spasa

Dok jezik palaca

Preko otrovnih zuba

Nema imena u tom jeziku

Samo teški ljudi

U teška vremena

Stranci sami sebi

Crni u mraku

Krupni kao kiša

Na prozoru

Stojeći uza zid

Stružem leđima

Ostatke kreča sa tuge

Žalosna napetost

Se razliva do poda

Putevi mraka

Imaju jednu traku

Parče hleba je

Na ispitu grubosti

Vapaj za skloništem

Ispod dugačkog stola

Živi bespomoćna dosada

Žena u crnom

Prelazi ulicu

Ponoć se odlepila

Kao etiketa sa flaše

Dobro ohlađenog vina

Neka ptica je panično

Zamahnula nevidljivim krilima

Kazaljke su spale 

Iz razbijenog sata

Vidiš li ovaj svet

Besmislene tame

Crno je ponovo u modi

Pred gomilom je provalija

Histeričan smeh

Tone lagano u ponor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Još sam ti hteo reći

Još sam ti nešto hteo reći

Da mi grozno nedostaješ

Kako tu granicu tiho preći

Kako uzeti sve to što daješ

Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose

Možda ću malo i da slažem

Prosipajući po vratu kapi rose

Još bih ti zubima tetovirao usnu

Tu mekanu, a zatvorenu školjku

Posećivao bih te ponovo u snu

I lečio tu neizlečivu boljku

Kad pomisliš da nema više

Ničeg što bih ti radio, dao

Još bih te brao, gljivu posle kiše

Makar i otrovan, na tebe pao

Još bih ti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dim traži put

Ubacio sam zapaljenu šibicu na suve grane u šporetu.

Dodao malo papira iz stare sveske. Još i parče hepo kocke, da se brže razgori.

Ali, dimnjak neće da sarađuje. Vraća dim iz šporeta. Soba je puna tog bijelog otrova. 

Otvorih širom vrata i prozore. Napolju magla i hladno je.

Sve se stapa u sivilo. Još granja. Još papira. Još dima.

Ok. Miran sam. 

Psujem.

Prodžaram žaračem po dnu rešetke. Veseli plamen poskoči.

Dim nađe put kroz dimnjak. 

Povezao se sa maglom i nestao u čeljustima mraka.

Izlazim do podruma po još drva.

Cjepanice su obložene debelim slojem prašine.

Prvo loženje od ranog proljeća.

Zidovi su pohlepno srkali blagu toplotu.

Polomljeno bagrenje je prelazilo u fazu pepela.

Noć se mlitavo navlačila na zamagljene prozore.

Misli skakuću kao svitci. U glavi je kovitlac.

Nešto poznato. 

Nešto kao uže obavija mi grudi. I steže. Samo steže.

Soba je ugrijana. Ne. Soba se umlačila.

Slike na zidu vraćaju sjaj.

Osama dobija besmrtnu formu.

Pukotine se šire. Pustoš grabi široko.

Uže i dalje steže.

Neizgovorene riječi otiču kao ponornica.

Svjedoci nemoći sjede za okruglim stolom.

Dim traži put...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Možda još nije kasno!

Uzoraše nam polja smrti,
Iskopaše nam duboke rupe.
Nekada jaki, a sada smo krti,
Dok nestaje svet, milioni trpe.

Sve ovo naše, njihovo je sada.
Gde su oni, što zovu ih ljudi!?
Sa prolivenom krvi ističe li nada?
Ili se neka nova rasa budi?

Šta to radiš, čoveče!?
Ovo je i tvoja majka, planeta!
Ubijaš sve, od jutra doveče,
A gaziš po zemlji koja ti je sveta.

Gde smo to pogrešili juče,
Kad nemamo ni tren od sutra i danas?
Gledamo kako nam šume i reke muče,
I strpljivo čekamo da dođu i po nas.

Životinju zovemo divlja zver,
A oslobođena je u našoj glavi.
I pas je za nas samo prljavi ker,
Jer u kraljevstvu zla, naša krv se plavi.

Ne mogu više da dišem!
Vazduh, biljke, voda, sve je otrov.
I sav drhtim dok ovo pišem!
Da li je opet vreme za rov!?

Da li nas napada zombi,
Ili smo horde zla, prazni i bez duše?
Eksplozija jada, bez atomskih bombi,
Kreteni koji planetu dave i guše!?

U šta si se pretvorio, čoveče!?
U ljigavu, besprizornu masu!
Ćutiš, dok te jašu kao goveče!
Trpiš, zgrušanu krv u glasu! 

Zar si prestao da dišeš!?
Da sanjaš neke lepše snove.
Zar ćeš sam sebe da izbrišeš?
Sa jedine zemlje, a nemaš nove?

Možda još nije kasno!
Podigni glavu, ne gledaj dole!
Učini nešto, vikni bar glasno!
Ugašene vatre bezgranično bole!

Ovo je zemlja  za nas...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Lice poliveno purpurom

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
Da ti šapnem par gadosti,
Koje voliš uvjek čuti, ali se foliraš,
I okrećeš glavu sa grimasom,
Na licu koje ne poznaje laž.

Mogu samo da zabacim,
Neku otrcanu uzrečicu,
Pokušavajući da se izvadim,
Iz gorkog kruga besmisla,
Koji je ujedno sve što imam.

Pa kad je već tako, 
Zgrabiću te za ta tvoja,
Apsolutno krhka ramena.
Da vidim kako se mijenja,
Lice poliveno purpurom.

Zgrabiću i ovaj dan,
Onako usput, dok tebe stišćem,
Osjećajući nadolazeći talas,
Mržnje, sa kojom je sve,
I počelo, a eto sada i završava.

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
A držim te cijelu u rukama,
Nenaviklim na toliku količinu,
Opasnih materija, koje se razlivaju,
Kao otrov upravo ubrizgan pod kožu.

Dok čekam ubrzano dejstvo,
Toga što je prošlo pod kožu,
Držim se za ta tvoja krhka ramena,
I napokon, vrlo blizu tvog uha.
Šapćem ti par gadosti,
Koje voliš uvijek čuti.

U ovom krugu besmisla,
Grabim i tebe i dan,
Uz neku otrcanu uzrečicu,
Koja je sve što imam,
Osim mržnje, sa kojom je sve počelo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Majkljenović

Ćutanja

Ćutanja su duga i hladna,

I vječnost razvlače po duši.

Tišina je potpuna i skladna,

Dok neizgovorena riječ je ruši.

Ne vidimo se i ne čujemo u zoru,

U polumračnoj sobi si, u uglu.

Prilaziš odškrinutom prozoru,

Svaki pokušaj riječi, izvrgavaš ruglu.

Tišina raste kao puzavica,

Ćutanje remeti iskidani slog.

Maska otpada sa ukočenog lica,

Sve vještačko, spalo je i sa mog.

Ćutim, a riječi mi peku grlo,

Ćutiš, a otrov otiče kroz suze.                                                                                                                

U nama je sve valjda umrlo,

Tišina nam i zadnju riječ udavi i uze.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović