Sami smo

Sami smo

Ispod jednog pogleda

Što sija

Sami i dovoljni

Pomalo ukleti

U svetu ludaka

Pomalo ludi

Neka smo

I ova noć se šepuri

Kao advokat

Pred punom sudnicom

Prija nam 

I taj osećaj

Zabodene strele

U suvom grlu

Kad hoćeš nešto reći

Ali reče ne dolaze

Sami smo

Na polici života

Prekriveni prašinom

Prijatnog zaborava...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prazan i grub

U tjeskobi uklete, gorke tišine,
Odzvanja nečiji zlosutan korak.
Zlo je zajahalo prugu,široke šine,
U ustima stalno je ukus gorak.

Ulična rasvjeta ubrzano gasne,
Nebo je upilo boju fasade.
Svijet dobija oblik horor basne,
Ljudi se odavno ljudima gade.

Imperativ je biti prazan i grub,
Biti motka što tuđa leđa bije.
Neko je isčupao srama stub,
I otišao sa ruljom da loče, pije.

Vatre se gase, pepeo je hladan,
Ognjišta zebu dok ih pokriva lišaj.
Iz usahlog grla se čuje vapaj gladan:
"Molim te, sve glasove večeras utišaj"!

Stepenike penju bijeda, beznađe i gadost ,
Na vrata kucaju gomile ludaka. Ruše!
Preko noći je uvela rascvjetala mladost,
Oko dimnjaka srditi sjeverac puše.

Neko je isčupao srama stub...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pomalo blesav

Danas sam malo lud i to se vidi.
Elegantan hod ispod starog kaputa.
Ošišani potiljak crvenilom bridi.
Otežala noga usamljeno luta.

Blesava glava uvijek je na panju.
Bilo ko da je siječe, uvijek može.
Blesavu je posjećuju dusi i danju,
Može li se pobjeći iz te krute kože?!

Pomalo blesav i potpuno lud,
U svom naručiju sklupčan ćutim.
Iz sopstvenih ruku nemam kud,
Nečije opraštanje danas slutim.

Pitanje dolazi neumitno i jasno.
Sve što nosim svima sam i dao.
Da li je danas za sutra već kasno?
U juče je stalo sve što sam znao.

Bježi mi iz grla pocjepani glas!
Bacam kroz prozor ustajali mrak.
U glavi mi gori gromoglasni bas.
Halapljivo srčem zaleđeni zrak.

U svom naručiju sklupčan ćutim...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nebo u kanti vode

Neki čudan glas me sa prozora zove,
U grlu krklja, nečiji prsti ga dave.
Samo da prođu provrele večeri ove,
Da se malo ohlade, u glavi čemerne lave.

Glas, kao da doziva samoga sebe,
Mučno ustremljen na početak kruga.
Ispod uha me taj, užasni glas grebe,
Ispod mog voza je uklonjena pruga.

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode.

Početak kruga za nekog je i kraj,
Sve se u njemu ponekad zavrti.
Kao u tankoj čaši, hladan martini draj,
Zavrti se i život, odmah posle smrti.

Neki čudan glas, nečujno mi viče,
Načuljio sam uho, očekujem jeku.
Prođoh dalje, jer šta me se to tiče?
Čisteći sa rukava nevidljivu fleku.

Gledam u dno pocrnjelih dubina,
Ništa ne mogu da vidim, niti shvatim.
Da li će krenuti moj voz i bez šina?
Da li će se krug zatvoriti i stati?

Neki čudan glas, nečujno mi viče...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ma, koji me to đavo u grlu grebe!

Ako te pustim sada da odeš,
Hoće li neko da mi te ukrade?
Da li ćeš sjećanjem da me ubodeš?
U ono mjesto, malo ispod brade?

Odaje te iz očiju kratak blijesak,
Pogledom već visoki zid gradiš.
Sve se lagano rasipa u pijesak,
Čujem vapaj: ma šta mi to radiš!

Stigla si do tačke koja znači kraj,
Osvrni se! Vidiš li nekog iza sebe?
Kažu da se u pakao stiže kroz raj?
Ma koji me to đavo u grlu grebe!?

Rizikuj, hajde! Učini odmah nešto.
Ljudi su dosadni, zatvoreni, tuđi.
Hajde, pokreni to svoje -vješto!
Od tebe danas ni ja nisam luđi!

Ovo je najbolji dan tvog života,
Stavljen u izlog kao akcijska roba.
Na popustu je već viđena ljepota.
Ma pusti nek drugi neko je i proba.

Ako te pustim sada da  negdje odeš,
Znam da će odmah da mi  te ukradu.
Osjećam kako me kroz grlo bodeš,
Baš u ono mjesto, što pridržava bradu.

Znaš ono mjesto, u koje se sve skupi,
Kao tijesni mali trg, u ogromnom gradu.
U to mjesto me neviđen bol lupi,
Baš u ono mjesto smješteno pod bradu.

Nisam stigao baš sve da ti kažem,
A toliko sam riječi polagao na tebe.
Uvjek kad pomislim sebe da slažem,
Osjetim da me neki đavo u grlu zagrebe.

Ima jedno mjesto, smješteno pod bradu,
Gdje me i sad neki đavo ujutru zagrebe.
Iz tog mjesta ne mogu da mi te ukradu!
Grlo je pod zaštitom, čuvam ga za tebe!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ćutanja

Ćutanja su duga i hladna,

I vječnost razvlače po duši.

Tišina je potpuna i skladna,

Dok neizgovorena riječ je ruši.

Ne vidimo se i ne čujemo u zoru,

U polumračnoj sobi si, u uglu.

Prilaziš odškrinutom prozoru,

Svaki pokušaj riječi, izvrgavaš ruglu.

Tišina raste kao puzavica,

Ćutanje remeti iskidani slog.

Maska otpada sa ukočenog lica,

Sve vještačko, spalo je i sa mog.

Ćutim, a riječi mi peku grlo,

Ćutiš, a otrov otiče kroz suze.                                                                                                                

U nama je sve valjda umrlo,

Tišina nam i zadnju riječ udavi i uze.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Dno

Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,

U očima zjenice bez sjaja.

U glavi svi oblici tumora,

Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,

Stopila se sa bojom betona.

Nekoliko kretena u tor ih satjera,

Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,

Žedni su, a stoje u vodi do grla!

Za blejanje samo glas im treba,

Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!

Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.

U pravcu nedeljnog vaskrsenja,

Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Grofica

Kada se ugasi  svjetlo sa nebesa,

Poprskano sa million  kapi kiše.

U sjećanje navireš  kao grofica, kontesa,

Za san sam vezan i ne bježim  više.

Kosa ti crvenom  pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo sa vijeđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako  ponovo sletiš mi na čelo,

Predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Sve tvoje čisto popiću iz blata.

Moja te ruka ko grana drži…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

---