Juče i danas

Juče je umrlo u ponoć

Jašem ovo danas bez sedla

Otima se, kao da ga rita noć

A meni se u grlu skupila knedla

Danas me tjera na svoju stranu

A ja se držim za taj sjaj

Kao za krila u letu, vranu

Koja krikom doziva maj

Uzvik se iz mog grla čuje

Slavi dan novog rađanja

Ispod mene, jedan oblak tu je

Štiti me od sunčevog gađanja

Letim sa vranom i danom

Običnim nebom, malo plavim

Samo sa jednom, običnom manom

Gore se osjećam ogromnim i malim

Letim u jedan novi dan...

Dopisnik iz Džepova snova:

Branislav Makljenović

Prosuti sjaj

 

Kako da ti priđem, a da ne znaš

Kako da doprem do tog ludila

Vrhovi prstiju ti dodiruju sijenku

Pod nekim vrhovima se budiš

Kako da ti dođem od uha do oka

Hajde, pogledaj u taj prosuti sjaj

Vidiš li me ili sam zakopan duboko

Vulkan ti curi iz usijane glave

Opet sam na putu. Samo se osvrni

Život je upotrebio jake pesnice

Bjesomučni udarci u isto mjesto.

Duboke rane krpim asfaltom

Ne bih ja da te dotaknem

Ne bih ništa da ti činim

Možda samo da te pogledam

Dok nestaješ iza prvog okreta glave

Vidiš li da od mene otpadaju komadi

I da sve se po rubovima odšiva

Ćutim kao zaliven, bez kapi pljuvačke

Da li i ovu noć zajahah bez uzde...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gluvo doba

Ludilo je obuzelo zvijeri!
U očima odavno ugašen sjaj.
Dobro se samo u gramima mjeri,
Na svakom početku služi se i kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
Vrlo je rijedak ljudskosti vir,
Sa robova teku potoci znoja.

Trava i bez nas  raste i buja.
Biljke nam u inat obilno zelene.
I vuk je posivio u šumama ruja,
Dok sunce planinama navlači sjene.

Oprezno se otvaraju nebeska vrata,
Oblaci polako razvlače bijelu zavjesu.
Ravnodušnost nas  po licima zahvata.
Planeta se nada jačem zemljotresu.

Sa kontejnera grakću vrana i svraka.
Neku pjesmu, koju poznaje njihov rod.
Hoće li kriknuti čovjek, prije mrklog mraka!?
Ili će pohlepa i zlo biti dešifrovan kod!?

Sa robova teku potoci znoja...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dodir kao oprost

Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Surovo doba

Precizna smo slika pompeznog ludila,
U očima  je već odavno ugašen sjaj.
Kada nam priroda bude sudila,
Biće to uobraženim bićima kraj.

Ljudi su postali zemlji čir,
Nakupila se previše gnoja.
U glavama rat, a nikada mir,
Sa robova teku potoci znoja.

Bahato kucamo i na nebeska vrata,
Pred ulazom gužvu pravi mračan soj .
Strahom smo otuđeni od boga i od brata,
Pred sabirnim centrom upisujemo broj.

Na osušenoj grani  pjeva ptica,
Neku pjesmu koju, samo ona zna .
Sunčevi zrak nam obasjava lica.
Dok padamo sa neba, duboko do dna.

Dok padamo sa neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Zemlja

Po temeljima tragovi krvi
Crvene i tople, od kćeri i sinova
Na licima majki osmjesi prvi
A sad je zemlja iznad džinova

Kako to da krv još teče
Ko nam to stalno reže vene
Zašto nas ista rana još peče
Šta je to isto u ovo doba mijene

Dijete je rodila majka
Ona kroz koju je krv tekla
Ona, kojoj je crna svaka bajka
Ona što je ginući,osmjeh stekla

Rođena si u nesreći, davno
Očvrsla  gaženjem tuđeg đona
Niko te nije porobio slavno
Niti se pohvalio na sva zvona

Često nakvašena znojem
Umivala se potokom suza
Hiljade su umrli brojem
Bili su za opstanak, muza

U snu si ogromna, velika
Kleknem i poljubim grumen
Oči mi budu plave, od čelika
Tvoje ime me boji u rumen

Rađa se ponovo još jedan dan
Širi mi osmjeh i suženu zjenicu
Koraci odzvanjaju kroz šupalj san
Opet je sjaj na našem licu

Gospode, vidiš li ove ruke
Podignute visoko iznad glava
Nabrekle su šake od žuljevite muke
Uz mjesto pod suncem zar mora i slava 

Izgleda da ne može više ovako
Zemlja se kida pri svakom rađanju
I ovo malo bi da podjeli svako
Ima li kraja pohlepi i svađanju

Zašto ne učiniš kraj ovoj grozi
Nemoj samo rukom da odmahneš
Gospode, još ovaj put nam pomozi
Posle možeš  malo i da odahneš

Pogledaj nas malo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pun mjesec

Gledasmo se dugo,
Odavno poznati jedan drugom,
Pun mjesec i ja,
Nijemo i bez odgovora.

Sa  pustog nebeskog svoda,
Odjekivala je mrtvačka bjelina,
Puštajući crnilo da otiče,
Niz suverene kanjone spoznaje.

Zajedno sa svojom sjenkom,
Išao sam ispod njegovog sjaja,
Jasno usmjerenog, kao ogledalo,
U bezdan podvodnog neba.

Ništa nije ostalo nedirnuto,
Posle prohujale tutnjave sirovih misli.
Samo se u očima što svjetlucaše u mraku,
Nazirao posve sićušan plamen svjesti.

Činilo se da se nebeska tama,
Otvorila iznad glave zabodene,
U vječite oblake što podsjećaju na Ande,
Taj vijenac bez kraja i bez početka.

Gledasmo se dugo,
Pun mjesec i ja.
Vječiti protivnici svitanja,
Koje je krenulo da ranjava.
Već probodenu misao.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Kao da si živa

Kad jarka svjetlost,

Izgubi sjaj i utrne.

Tama napravi most,

I tvoje lice pred moje prne.

Dodirujem te rukom,

Kao da si živa.

Nosim se sa mukom,

U očima tvoj odraz pliva.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Strah me je jako,

Dok ukočeni lik ti gledam.

Uspomena satre lako,

Sve što godinama nedam.

Godine se slažu kao drva,

Mogu se mjeriti i metrom.

Uvjek si u januaru prva,

I decembar obrisala vjetrom.

Sve bi bilo na početku,

Nemoguće hvatalo bi daha.

Zgrušala se kao krv na metku,

U ormaru sjete, nahvatala praha.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho,glas,

Otvorio bih i sam oči.

Pustio bih pticu,

Da iz kaveza izleti.

Pustio bih osmjeh licu,

Zamrzao zimu ljeti.

Kao da si živa,

A traga nema nikud.

I kako to već biva,

Već pomalo sam lud.

Lomi me igra trena,

Po zidu se bacaju sjene.

Poslednja kap iz suvog drena,

Razdvaja tvoju kožu od mene.

Samo kad bi na čas,

Pustila da kroči,

Niz moje uho, glas,

Otvorio bih i sam oči.

Samo kad bi na čas...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dno

Gdje su svi nestali?
Vire iz mišijih rupa.
Kao da su disati prestali,
Odavno se u blatu pamet kupa.

Ulicama hodaju noge umora,

U očima zjenice bez sjaja.

U glavi svi oblici tumora,

Grču na usnama nema kraja.

Prolaze lica bez karaktera,

Stopila se sa bojom betona.

Nekoliko kretena u tor ih satjera,

Misle da Bog je, a ono Sotona!

Gladni su, a puna usta hljeba,

Žedni su, a stoje u vodi do grla!

Za blejanje samo glas im treba,

Za slobodan život, ideja je umrla.

Ustani! Vikni i već se nešto mijenja!

Sad je vrijeme, jer si dno dotakao.

U pravcu nedeljnog vaskrsenja,

Put je kroz subotnji pakao.

Ustani i vikni!!!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Bludna si

Ispod osmjeha ti sijaju zubi,

Očnjakom grizeš moje zvijeri.

Ispod obrve ti se blijesak gubi,

Od oka do oka, pokret ih mjeri.

Čujem krila kako lete,

Toranj sa Avale gleda me čudno.

Vrag ubrzano granjem kolibu plete,

Grad me u ralje uzima budno.

Hajde prepusti se, budi luda!

Hrabro me uništi i baci lavu!

Od nevinih, koliko ima bludnih?

Stavi mi na rame, otkinutu glavu...

Čujem krila kako lete...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Bilo je

Usna na usni je previše,
U ovom danu što malo sivi.
I onako nema ničeg više,
I nema nikog da ti se divi.

Ruka u ruci, to još boli,
Dodir kože peče kao žar.
Neko je nekom rekao da voli,
Neko je to u sebi šapnuo, bar.

Čelo je na čelu, kad je frka,
Ruka krene sa ramena na struk.
U njoj nestaje sva tama mrka,
U ruci caruje mir, tišina i muk.

Noga uz nogu, lijepi se, hoda,
Koraci su isti, milju dugački.
Cijelom tijelu se odaje oda,
Tijelu, što lijepo je prostački.

Leđa se okreću kad je kraj,
Usna, čelo,uho, sve nestaje.
Iz očiju otiče vreline sjaj,
Bilo je, ali to više ne traje.

Kad stigneš negdje, okreni se,
Pogledaj da li je linija ili krug.
Ne brini, nije kasno, preni se!
Kad zahladi i ptice odlaze na jug.

Ne brini, nije kasno…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović