Dodir kao oprost

Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović