Dugo svetlo ostrvo

Dok kiša kune

Ostatke ovog dana

Kopam u sebi

Nakupljeno smeće

Duša traži sklonište

Unutrašnja stvarnost 

Klizi uz kičmu

Sva sam manji

U toj sobi bez zidova

Gde se susreću strah i svest

U tri boje

Obojeni snovi

Traže put kroz prozore duše

Ispod spuštenih zavesa

Ispod spuštenih trepavica

U srcu prikaza

Nekih naivnih svetova

Pokrivenim peskom

Posutim crvenim lišćem

Tražim dugo svetlo ostrvo

Sa devet reka

I deset ptica

Tražim okrajke prozirnog voća

Da prospem seme

Po krajevima htenja

Gazeći put do deponije uma...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Hladan grumen

Ošinut mrakom, sedim i ćutim.

U duši hladan grumen.

Stisnuti  kapci i stisnuti zubi.

Mršav optimizam na uglu usana.

Tesnom ulicom prolaze ćudljive misli. posute finim slojem prašine.

Sa praga kuće osećam prohladan sumrak i ledenu tišinu.

Nevidljiva vrata drže spoljni svet na odstojanju.

Neodvojivi deo detinjstva oprezno ulazi u mračne uglove.

Daljine se skupile u sićušna mesta, do kojih nikako da dođem.

Želja se ne stišava, već omamljuje teškim mirisom.

Sanjiva misao zateže veliki čvor.

Gusta  pomrčina se navalila na krošnje stare kruške.

Sa mukom osetih toplu vlagu ispod trepavica.

Ostavljam je da se stopi sa prvim kapima nadolazeće kiše.

Grumen u grlu raste još više, preteći da me udavi.

Miče se gore dole, dok panično pokušavam da ga progutam ili pljunem.

Ali, samo začuh tiho mumlanje iz usta.

Klanac u duši se naglo rascepi široko i onaj grumen ispade, kotrljajući se preko naprslina.

Duboko negde čuo se odjek eksplodirane tuge.

Kroz jednu krpicu svetla došetao se mesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Putem vučem svoje korenje

Putem vučem svoje korenje

Vreme prolazi i bez popravke

Prepoznajem ti more ispod marame

Ne pitaj kada ni gde

Ne govori ništa

Dok ti svetlo titra u očima

Utireš vidljivu maršrutu
U nekom običnom danu

Nekog ranog jutra
Stazom pored potoka
Omekšalom od proleća

Dok dobro poznati predeli
Pristižu kao razglednica
Sa par lepih pozdrava

Uz blesak sunca što lomi vazduh

Ostrvo si sa pojačanom stražom
I podignutom visokom ogradom
Da duša ne pobegne

Pukotine, ponori, krici

Srebro na ivici dana

Minuti, sati, vekovi

Zategnuta koža na čelu

Uobrazilja ističe kroz sporedni ulaz

Škripaju kosti sumnje

Bol kao nož probada dan

Osmeh je ukraden

Sa ugla usana
Ledenice vise niz lice...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Noć se ne vraća

Blato
Trnje
Krik

Posustale ptice
Pod prozorom

Led na staklu

Noć se ne vraća

Majka
Dijete
Suze

Srce poderano
Kuca

Lupa

Čuju se glasovi

Polako

U redu je

Samo naprijed

U redu je

Neka ide s vragom

Samo neka ode

Na aveti
Da padne prah inja

Znak prve mećave
U recikliranoj duši

Prekrivenoj mrazom

Dok se crne oči
Pokrivaju modrim kapcima

U ušima grmi zvuk šume

To poslednje lišće pada

Neko je zapalio svijeću
Zvijezda od voska drhti

Ali noć se ne vraća

Jer se dan uozbiljio

I samo malo otkrio
Svoju magiju heroja

Mažući kraljevskim svijetlom
Površinu blijedih sjećanja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Parče sivog neba

Sklanjam se
U tijesan kanjon
Zatvoren parčetom sivog neba

Čekajući da prođe
Sve da nestane

Dok stežem vilice
Stranac sam u svom tijelu

Uboden prijekim pogledom

Utišan lelekom
Iz probušenih grudi

Glava mi je iza leđa
Sve mi je naopako

I ti nejasni glasovi
Što narastaju kao u pećini

Kao nemoć zaborava

Kao tovar stalnog nemira

Što se na tren skameni

Pa opet krene
Da se kotrlja
Mijenjajući pravac

Ponovo se pretvarajući
U plašljiv šapat

U mračnim hodnicima
Izrešetane duše... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Okean tame

Dok svijet ubrzano sam sebi kopa grob
Ne bih ništa radio, samo bih živio
Puštajući da mi crvi izjedaju savjest
Pretvarajući se u leptire
Koji nemoćno udaraju krilima u mraku

Urezao bih neku riječ u tvoje stablo
Jer si stvorena moćna kao drvo platana
Grebao bih ti noktima tu glatku koru
Što skriva nabubrelo meso

Šapnuo bih ti na uho
Neku, tek pristigli vijest
Sa nekog, tek otvorenog ratišta

Neku vijest iz krvave ratne zone
Nešto što izaziva nevjericu
Koja potraje čak nekoliko sekundi
Kada čitav svijet sagledaš kao klanicu
Pa možeš slobodno da okreneš leđa
Zavrtiš glavom i pustiš nek sve ide do đavola

Jer će svakako tamo da ode
I bez tvoje svijesti

Zato zaplivaj u tom okeanu tame
Svoju dionicu i pazi
Da ti voda ne uđe u dušnik
Dok  istovremeno vičeš
Sve ono što ti šapćem
Grčevito zakačen noktima
Za tvoje iščupano stablo
Za tvoje korjenje
Za prefinjenost duše

U svijetu primitivno bahatom
U svijetu osuđenom
Na ubrzano raspadanje
U svijetu u kojem jedino psi
U našem licu vide
Pravu sliku naše duše

U odumirućem tijelu
Koje već smrdi
Na sve ono što smo htjeli
Na sve ono što smo
Na sve ono što nismo

A, sve smo mogli... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Odjek nepotkovanih misli

 

Kuća mi je daleko od svijeta
Ljudska sudbina duboko u duši
Snovi ispunjeni kao proročanstva

U svijetu propalom i trulom
Spora i daleka slutnja se ubrzava

Dobra stara zemlja želi obnovu
A da bi se rodila, mora umrijeti

Znaćemo sve što treba da znamo
Kada se slom javno obznani
I kad sudbina poprimi mirne crte
Pa se pripijem uz njih
U danima zapaljive ljepote

Stojeći u sred ničega
Sažet od neukrotivosti
Srca obloženog kristalima
U nadolaženju talasa napetosti
U odjeku nepotkovanih misli

Oštrih, britkih, neopozivih riječi
Što neizgovorene ječe u grlu
Skupljajući kapajući grč
Po nagriženom dijelu uzde
Spremne da bude odbačena
U zonu krvavog bojišta
Gdje ljudi pucaju u ljude

Prolazeći kroz bujicu svijeta
Tu pustolovinu podivljale sudbine
Koja je brzo promenila neskriveno lice

Pripravno dočekujući nova nastajanja
Dok mahnita mržnja i bijes čvrsto koračaju
Ulicama velikih gradova i malih ljudi
Iznad kojih tutnji vojska tamnih oblaka

Stigao sam do noći
Kroz punu svijest
Osluškujem sebe iznutra
Osjećam neka vrata
Napipavam ključ
Otključah
Siđoh
Tamno je... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Navadio se mjesec

 

Opet mjesec na mene skače,

Kao sa visokog hrasta.

Opet me po glavi dotače,

Dok po nebu polako odrasta.

Navadio se na mene, moćan,

Samo prospe te zrake i gleda.

Šteta što uvjek dolazi noćan,

Šteta što mu se sunce ne da.

Ja mu se dajem, oči i dušu,

I glavu, kad je skroz prazna.

Sumnja nekad ščepa za gušu,

Mjesec je poklon ili je kazna?

Navadio se mjesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Maskirani vrag

Ogledalo govori sve u lice,

Zato ga izbjegavam, ne volim.

Onaj odraz, kad oko sviće,

Bar sto puta prebolim.

Kad pogledam malo bolje,

A tamo se duša smije.

Zagledam se preko volje,

U ogledalu je, u meni nije.

Shvatim da me ti gledaš,

Moje drugo ja u crnoj boji!

U njemu je tuđi svijet, a naš!

U kojem mi nismo bilo koji.

Udaljim se, pa se vratim,

Neko drugo lice se javi.

Ne mogu to više da pratim!

Sve me to lomi, grize, davi!

Kako da odem dovoljno daleko!?

A da ne ostavim nikakav trag?

Iz ogledala me gleda drugi neko,

Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Idi svojim putem

 

Ne potiskuj,

To nije put ka slobodi.

Izreci šta ti je na duši

I živi svoj život.

Ne seciraj lepotu,

Njena celina ima magiju.

Ona što opija,

Ona što jača,

Ona što zagreva i osvetljava,

Dušu, koja miriše

Kao zemlja,

Nakvašena obilnim kišama.

Ne potiskuj!

Idi svojim putem

I pokaži koliko ti nije važno,

Da li je pod nogama blato,

Ili zakovitlana prašina.

Ne potiskuj,

Jer će ti u potpunu tamu

Potisnuti dušu.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragičnost potiranja

 

Zaveden mitom napretka,

Mislim da sam bolji od svojih predaka,

Pametniji od svoje djece.

Iluzija razvoja me razara.

Braneći se od iskonske prirode,

Prezirem slabe i nerazvijene.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi,

Učeći kako da  ubrzano. odrastem.

I steknem kontrolu nad životom,

Želim da njegujem dušu kroz vječno djetinjstvo,

Da u njegovim manama gledam vrline,

Makar i kroz bolno prepuštanje nesazrijevanju.

Potreba duše za djetinjastim u sebi,

Izaziva mi obilnu radost življenja,

Ali i tragičnu želju za njenim potiranjem,

Uvijek spremnom lavinom samoljublja,

Kroz naizgled neprobojnu branu moralizma.

Otimam se od vječnog djeteta u sebi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Poderana duša

Kao melem te stavljam i privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.

Okrajci mraka na sve strane.

Iz noći iskaču proklete hulje,

Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Ježim se od toliko nježnog.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,

Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,

Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.

Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,

I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dodir kao oprost

Predvečerje se oglasilo mukom,
Samo je pola mjeseca bolo tamu.
Zagrlio sam te ovom, utrnulom rukom,
Koja te iz gomile pretvorila u samu.

Tvoje noći su šture, skoro ludačke!
Daju im sjaj samo moje svijeće.
Kroz njih se šunjaju izgladnjele mačke,
Mekana stopala gaze grubo cvijeće!

Meni je tvoj dodir kao oprost!
Kao kad grijeh se skotrlja sa duše.
Sjećaš li se kako sam bio prost!?
Razbijajući nadu, dok snovi se ruše!?

Srušeno je sve, razbacano svuda.
Grijeh se kao virus u glavi proširio.
Pred tvojom vratima sam dvorska luda.
Kroz jedan prozor sam lud provirio.

Tvoje noći su šture...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović