Kovitlac

 

Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.

 Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.

 Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine. 

Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen. 

Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba. 

Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne. 

Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.

Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.

Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen. 

Ko sam, šta sam, odakle sam...

Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.

Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.

Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova. 

Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič. 

Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.

Prenuh se i pokrenuh. 

Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh  neoznačenom stazom,

tamo gdje  čovječanstvo odavno trenira sunovrat...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Navadio se mjesec

 

Opet mjesec na mene skače,

Kao sa visokog hrasta.

Opet me po glavi dotače,

Dok po nebu polako odrasta.

Navadio se na mene, moćan,

Samo prospe te zrake i gleda.

Šteta što uvjek dolazi noćan,

Šteta što mu se sunce ne da.

Ja mu se dajem, oči i dušu,

I glavu, kad je skroz prazna.

Sumnja nekad ščepa za gušu,

Mjesec je poklon ili je kazna?

Navadio se mjesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Raspukla planina

 

Ludaci šetaju praznim glavama,

To je hod laganog davljenja, ubijanja.

Đavoli se penju okomitim granama,

Mjesec zatekoh u procjepu sijanja.

Noć je bila vrela, komarci su pili krvi!

Znoj je curio na isprane, zarozane plahte,

Ono što struji venama, noćas me trvi.

Tijelo mi voze neke elegantne jahte.

Čudesan prolaz vidio sam juče!

Pukla je planina ispod moje stijene.

Sve me tom otvoru žestoko vuče,

U njega i dan ubrzano primiče sjene.

Jesi li ti živa? da li sam ja mrtav?

Debelim đonom gazim to pitanje!

U nekom sam ćošku, skvrčen i drhtav.

Udavljenu noć grize jeftino svitanje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav

Makljenović

Pustoš

Pustoš se probija iz oka,
Sreli smo se samo par puta.
Napadaš me četama sa boka!
Niz leđa ti je sigurna ruta.

Kako da ti kažem neke stvari?
Bojim se da ništa ne vrijede!
I ovaj mjesec osmjehom sve kvari.
Dok neko u meni moje riječi jede!

Ne vidim te, ali osjećam da tu si!
Noktima te kroz vreo vazduh grebem.
Da li te posjećuju poponoćni dusi?
Pred istim vratima već odavno zebem.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Neki čudan tip

Jedan čudan tip je mnogo sam,
Izgleda bolesno, mada mu nije ništa.
Kaže da nimalo ne voli ljude.
I da je to sasvim u redu.

Jedan čudan tip je pacijent.
Ima sopstvenu ludaru u glavi.
I ponekad iz nje izađe vani.
Da gleda ljude koji ga  gledaju.

Jedan čudan tip ima čudno lice.
Ne tako ružno, koliko zgužvano.
Kao karton više puta savijen
I više puta na brzinu opeglan.

Jedan čudan tip se glasno smijao,
Vraćajući se uvjek istim putem.
Do iznajmljene sobe u potkrovlju,
Hodajući ispod hladnog mjeseca.

Jedan čudan tip je volio drveće.
Smrznuto drveće, žgoljavo i bez lišća.
Malo, krivo i rahitično drveće,
I jednu odbačenu novogodišnju jelku.

Jedan čudan tip se užasavao života,
Samo je ležao i gledao svijet napolju.
Ne dajući da ga drže za  nabrekli vrat,
Ničije tuđe, samo sopstvene ruke.

Jedan vrlo čudan tip... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Od sumraka do svitanja-Povlen

Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…

Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?

-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)

-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.

-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…

-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 

Ka vrhu...

Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 

Svanulo je…

Svanulo je

Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.

Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!

Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…

Wonderful....

Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.

-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…

Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!

-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…

Zeleganje...

Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…

Sve je stalo u oči...

Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!

-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…

Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,

Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Uspon na mjesec-Tara

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Janjač,1473m

Opet je stigao petak i opet je dernek na nebesima! Kao da i Bog čeka vikend da malo promješa oblake i pokrene ih baš u onom pravcu u kojem smo naumili poći. A cilj je bio- uspavana ljepotica Tara.

Planina koja te uvuče neprimjetno u svoju tihu priču, govoreći  svašta zavodljivo direktno na uho, dok pramenovima magle neosjetno prelazi preko vlažnog pogleda. Ako na čas i pomisliš da je to već ispričana priča koju si negdje već slušao, ubrzo staneš kao ukopan, odjednom osjetivši da si dio ogromnog platna, na kojem vrhovni  slikar slaže boje u savršeni sklad.

Na putu ka Bajinoj Bašti, naš double-decker bus se provlačio kroz vodene tunele kišnih talasa. Tu gromadu na točkovima, vozač Zeka je sa nekim filozovskim mirom, navodio magistralom, kao da vozi Jugo 45. Unutra se udobno smjestilo skoro 80 planinara. Uglavnom mladost, željna lijepih predjela i avanture. Ni stariji nisu zaostajali u toj želji.

U Bajinoj Bašti, koju je već pokrilo veče, ulazi Srboljub, naš domaćin i vrsni poznavalac Tarskih staza. Zaboravismo s njim ubaciti i mjesec, koji nam se kasnije sakrio, igrajući drevnu igru žmurke.

 Pik ne žmurim!

Pik ne žmurim...

Već na Mitrovcu je bilo jasno da ćemo posmatrati mjesec samo onoliko koliko to nadolazeća, gusta magla dozvoli. Zaovinsko jezero je potpuno bilo zavijenu u bijelu odoru, pokrivenu crnim mrakom.

Izađosmo u vlažno i mračno sivilo, penjući se kratko do vidikovca, sa kojeg smo trebali posmatrati faze pomračenja mjeseca. Udobno se rasporedivši po proplanku, kao u ložama bioskopa na otvorenom, čekali smo mjesec da pokaže svoj performans. Međutim, pojavio se vrlo kratko i nekako stidljivo, kao nova estradna zvijezda na prvim koncertima, izvirujući iza narogušenih četinara. Ostao je pokriven plaštom magle, bez namjere da je skine i ostane malo nag. No, to nije umanjilo našu radoznalost. Zavirivali smo u njega sa svih strana, namigivali, dobacivali, pa čak i zviždali. Poziv na bis nije urodio plodom. Samo najmlađi član naše ekipe, devetogodišnja djevojčica Mila, se protezala na prstima, podignutih ruku visoko ka nebu, kao da odnekud vadi  merdevine i prislanja ih uz dugački bor, sa kojih će se popeti na taj mjesec, pa makar  imale i  hiljadu stepenika.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Planinarsko pleme

U tom nastojanju da dokučimo nedokučivo, prođe i ponoć, uveliko. Spustismo se do naše pokretne zgrade i produžismo još malo prema selu Vežanja. Na domak sela je raskrsnica puteva, od kojih je jedan vodio ka vrhu Janjač (1473m). Ovog puta izlazimo spremni da ostatak noći pješačimo, već navikli na maglu i njene nagle ispade. Zeka nas ljubazno isprati, sa željom da nas ne vidi do jutra. Red je da čovjek malo odspava. Neki su ljubomorno zagledali njegovu postelju, namještenu u bunkeru autobusa. Valja nama preko brda i dolina…

-Laka ti noć, Zeko!

-Hvala! Rado bih sa vama, ali imam jedan važan posao u bunkeru…

Dok se Zeka meškoljio u udobnom ležaju, kolona planinara se otegla planinom, osvjetljujući samu sebe čeonim lampama. Izgledali smo kao zimska reklama za Coca-Colu. Na svu sreću, naš cilj nije bio uspon na McDonalds. Ko bi to preživio!

Tako razvučeni, kao neka  ogromna električna  zmija, gmizali smo kroz noć i usnule  zaseoke. Samo su se psi iz dvorišta,uplašeno javljali, lajući u pola glasa, kao da se pitaju:

-Kakva je ovo invazija!? Vau, vau,grrrrrr!!!

Nastavljamo kroz bujnu i mokru travu, sa poznatim zvukom iz cipela-šljap, šljap. Taj divni osjećaj mokrih stopala u mokrim, zarozanim čarapama, ponovo se budi. Već je tri sata. Još malo do vrha. Uska  strma staza kroz šumu, nas je izbacila na Janjač. Dočekao nas je vrlo namrgođeno, uz pratnju vjetra umjesto muzike. Sa jedne strane litica zavijena u maglu, sa druge nisko rastinje, trava i stijene. Zauzimamo ponovo najbolja mjesta. Ovog puta čekamo drugu predstavu. Svitanje sa izlaskom sunca. Sve karte su rasprodate…

Polako nestajemo svi u mraku. Zamotani i ušuškani u vreće, ćebad, kabanice i jakne, napravismo logor, kao indijanci u fazi seoba. Petar i Aleksandar, poglavice plemena Železničara, nadgledaše pripreme za odmor. Brzo se sve primirilo i pustilo vjetar da odzviždi neku pjesmu, hladnu, brzu i poznatu.  Poneki tamni odraz se pomaljao ispod grana. Pojavio se i mjesec, brzo i nenadano, kao da se skrivao iza nekog vrha. Začuđeno ga pogledah:

-Majke ti, otkud ti sada!? Jesmo se dogovorili u ponoć, a tebe ni od čuda?

-Ma pusti me, u pm! Ova magla mi se nakačila na kosti, svu noć! Ne može pošten mjesec ni nos promoliti!

-E, jest vala! I ja kažem! Nek si ti nama došao, makar i u pola četiri. Sad će valjda i sunce da stigne? Jel ti se javljalo?

-Sunce je tek u belaju! Jednom se javilo kratko. Valjda nema dometa. Kaže da će dobiti astmatični napad od ove magluštine!

-Čuj astma!? Kakvi ste vi kilaveri! Što ne reče da ste u belaju, da dođemo drugi put!?

-Nemoj se ljutiti. Evo sad ću ja malo otplesati pred zoru, nek ljudi vide. Biće sve ok. Hajd, u zdravlju!

-Hajd, živ bio! I reci onom suncu da se ne zeza gore po nebesima! Nek požuri malo! Pogledaj koliko ljudi ga čeka! Ja svu noć zbog vas  gubim živce. Uf, uf!!

Kroz selo...

I stvarno, domalo mjesec kao da zaplesa neki samo njemu znani, titravi ples, ostavljajući budnima i one koji samo što nisu upali u san. U tom trenu je noć svečano predavala svoje dežurstvo jutru, koje se ukazivalo skoro nevidljivim znakovima. Svjetlost je krala  prostor od mraka. Sjedeći na kabanici, do pola pokrivena “dunavskim” ćebetom i čvrsto zagrljena mojim rukama, Iva je posmatrala prizor, sva drhteći. Od hladnoće ili samog prizora? Nije se izjasnila, pa sam je morao zagrliti jače. Šta ću, kad je drhtala!?

Otvorilo se jutro, željno i naglo. Odbauljah kroz travu do stijene. Kako promolih glavu, ukaza se dobar dio Tare, dok je cijepala pokrivač od magle sa sebe, puštajući mokrinu da zablista na ono malo svjetlosti. Kroz tjeskobu velikih oblaka, sunce je pokušavalo dati svoj zlatni pečat svitanju. Već se dobar dio ekipe dogegao do litice, stojeći u nizu, pobožno posmatrajući rađanje jednog dana. Zaneseni i ozbiljno ugrađeni u okoliš, samo smo stajali, gledali, ćutali…

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Niz livade i šumarke

Mjesec je ipak održao riječ! Sunce se pojavilo sa svojim borbenim trupama. U početku, malobrojne, prijetilo im je umiranje, ali kako je vrijeme odmicalo, pristizale su nove vojske svjetlosti, brišući pred sobom sve što je bilo tama, sivilo i mrak. Hladni zglobovi zaškripaše veselijim zvukom. Na licima se razvlačio nadolazeći osmjeh. Predstava je završena bravurozno. Nije  bilo potrebe za bis.

Zgužvanih faca, poneko ogrnut čak i sa aluminijskim folijama, skupismo se u jednu  dugačku liniju. Slika za pamćenje. Upakovana u poseban folder sjećanja.

Silazak sa Janjača je bio prilično brži od uspona. Rasklimane hodaljke su nekako nosile još pospana tijela. Kroz ista sela su ponovo lajali isti psi, kidajući zubima i maglu, koja je  nestajala kao utvara.  Dim iz dimnjaka je govorio o buđenju. 

A budan je bio i  naš vozač Zeka. Nasmijan i dobro raspoložen.

-O, dobro jutro! Kako vam je bilo gore?

-Dobro jutro Zeko! Nama je bila  prava uživancija. Mokro, hladno i mračno. Kako si ti spavao?

-Odlično je bilo. Spavao sam ko zaklan!

-Ma hajde! Baš ko zaklan?

Već oko osam sati pristigoše svi sa staze, te se ubacismo u topao autobus. Zeka nas poveze kratko do sela Vežanja, gdje nas je čekao doručak. U kafanici, pokraj doma izviđača, namješteni stolovi i prijatan osmjeh domaćice Stanice. Gibanica se uskladila sa kiselim mlijekom, pa pršti korama pod gladnim zubima. Nađe se tu i kafe, a i domaće šljivke, koju je svesrdno sipao Stanimir. Lica naglo postadoše umiljata…

Kako je jutro uzimalo maha, tako je i dan postao umiljat. Otkrilo se pogledu sve ono što je skrivala magla, taj kradljivac mjesečine. Držali smo  dan čvrsto za uzde, odlučni da ga projašemo uzduž i poprijeko. I jahali smo od Vežanje do brane na Zaovinskom jezeru. Posle su jedni, kasom odjahali do Ravne stene i Pološkog jezera,drugi se spustili do jezera Spajići. Ostatak plemena se baškario oko Zaovinskog jezera, uzimajući od te nestvarne boje, svih 50 nijansi plave…

Zaovinsko jezero

Grmljavina nas naglo opomenu da nismo uplatili sunčano vrijeme za cijeli dan. Mrgudni oblaci ponovo napadaju  nebo jakim snagama. Jurišne trupe su već nisko. Napokon sakupljeni u punom sastavu, popunjavamo našu tvrđavu na točkovima i časno se povlačimo prema Bajinoj Bašti. Taman kad pomislih da smo izbjegli direktan napad, uđosmo u kišni oblak kod riječice Vrelo, najkraće u Evropi (365m). To je jedina najkraća stvar kojom se Srbi hvale.

Preživjesmo nekako napade, udobno smješteni u velikom restoranu, nadnijetom iznad Drine, u koju se rijeka Vrelo bacala u vidu vodopada. Punih stomaka, zauzesmo ponovo naša mjesta u double-deckeru. Oluja se premještala iz Srbije u Bosnu i obratno, ne hajući za granicu i ne pokazujući pasoš. Kiša se svuda propušta bez zaustavljanja. A i ko bi je zaustavio? Možda samo Bog TAR, ali i on ima slobodno popodne. Malo da dremne i svari ručak. I da se pripremi za vaterpolo utakmicu: Španija –Srbija.

U Bajinoj Bašti se pozdravljamo sa Srboljubom. Otišao je kako je i došao, tiho i nenametljivo, kao da se izvinjava što zauzima određen prostor. Prazna ulica ga za tren proguta...

Pogled sa vrha

Nisam siguran da li je Bog TAR odgledao tekmu do kraja! Mi stigosmo u Beograd taman pred početak. Bio sam budan do 1:1.

Rano ujutru krenuh poznatom stazom do wc-a. Usput zapitah gospodina Googla, kako prođosmo? Dobili smo Špance na penale. Provirih kroz prozor. 

U toku je rađanje još jednog dana…

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović