Uspon na mjesec-Tara

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Janjač,1473m

Opet je stigao petak i opet je dernek na nebesima! Kao da i Bog čeka vikend da malo promješa oblake i pokrene ih baš u onom pravcu u kojem smo naumili poći. A cilj je bio- uspavana ljepotica Tara.

Planina koja te uvuče neprimjetno u svoju tihu priču, govoreći  svašta zavodljivo direktno na uho, dok pramenovima magle neosjetno prelazi preko vlažnog pogleda. Ako na čas i pomisliš da je to već ispričana priča koju si negdje već slušao, ubrzo staneš kao ukopan, odjednom osjetivši da si dio ogromnog platna, na kojem vrhovni  slikar slaže boje u savršeni sklad.

Na putu ka Bajinoj Bašti, naš double-decker bus se provlačio kroz vodene tunele kišnih talasa. Tu gromadu na točkovima, vozač Zeka je sa nekim filozovskim mirom, navodio magistralom, kao da vozi Jugo 45. Unutra se udobno smjestilo skoro 80 planinara. Uglavnom mladost, željna lijepih predjela i avanture. Ni stariji nisu zaostajali u toj želji.

U Bajinoj Bašti, koju je već pokrilo veče, ulazi Srboljub, naš domaćin i vrsni poznavalac Tarskih staza. Zaboravismo s njim ubaciti i mjesec, koji nam se kasnije sakrio, igrajući drevnu igru žmurke.

 Pik ne žmurim!

Pik ne žmurim...

Već na Mitrovcu je bilo jasno da ćemo posmatrati mjesec samo onoliko koliko to nadolazeća, gusta magla dozvoli. Zaovinsko jezero je potpuno bilo zavijenu u bijelu odoru, pokrivenu crnim mrakom.

Izađosmo u vlažno i mračno sivilo, penjući se kratko do vidikovca, sa kojeg smo trebali posmatrati faze pomračenja mjeseca. Udobno se rasporedivši po proplanku, kao u ložama bioskopa na otvorenom, čekali smo mjesec da pokaže svoj performans. Međutim, pojavio se vrlo kratko i nekako stidljivo, kao nova estradna zvijezda na prvim koncertima, izvirujući iza narogušenih četinara. Ostao je pokriven plaštom magle, bez namjere da je skine i ostane malo nag. No, to nije umanjilo našu radoznalost. Zavirivali smo u njega sa svih strana, namigivali, dobacivali, pa čak i zviždali. Poziv na bis nije urodio plodom. Samo najmlađi član naše ekipe, devetogodišnja djevojčica Mila, se protezala na prstima, podignutih ruku visoko ka nebu, kao da odnekud vadi  merdevine i prislanja ih uz dugački bor, sa kojih će se popeti na taj mjesec, pa makar  imale i  hiljadu stepenika.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Planinarsko pleme

U tom nastojanju da dokučimo nedokučivo, prođe i ponoć, uveliko. Spustismo se do naše pokretne zgrade i produžismo još malo prema selu Vežanja. Na domak sela je raskrsnica puteva, od kojih je jedan vodio ka vrhu Janjač (1473m). Ovog puta izlazimo spremni da ostatak noći pješačimo, već navikli na maglu i njene nagle ispade. Zeka nas ljubazno isprati, sa željom da nas ne vidi do jutra. Red je da čovjek malo odspava. Neki su ljubomorno zagledali njegovu postelju, namještenu u bunkeru autobusa. Valja nama preko brda i dolina…

-Laka ti noć, Zeko!

-Hvala! Rado bih sa vama, ali imam jedan važan posao u bunkeru…

Dok se Zeka meškoljio u udobnom ležaju, kolona planinara se otegla planinom, osvjetljujući samu sebe čeonim lampama. Izgledali smo kao zimska reklama za Coca-Colu. Na svu sreću, naš cilj nije bio uspon na McDonalds. Ko bi to preživio!

Tako razvučeni, kao neka  ogromna električna  zmija, gmizali smo kroz noć i usnule  zaseoke. Samo su se psi iz dvorišta,uplašeno javljali, lajući u pola glasa, kao da se pitaju:

-Kakva je ovo invazija!? Vau, vau,grrrrrr!!!

Nastavljamo kroz bujnu i mokru travu, sa poznatim zvukom iz cipela-šljap, šljap. Taj divni osjećaj mokrih stopala u mokrim, zarozanim čarapama, ponovo se budi. Već je tri sata. Još malo do vrha. Uska  strma staza kroz šumu, nas je izbacila na Janjač. Dočekao nas je vrlo namrgođeno, uz pratnju vjetra umjesto muzike. Sa jedne strane litica zavijena u maglu, sa druge nisko rastinje, trava i stijene. Zauzimamo ponovo najbolja mjesta. Ovog puta čekamo drugu predstavu. Svitanje sa izlaskom sunca. Sve karte su rasprodate…

Polako nestajemo svi u mraku. Zamotani i ušuškani u vreće, ćebad, kabanice i jakne, napravismo logor, kao indijanci u fazi seoba. Petar i Aleksandar, poglavice plemena Železničara, nadgledaše pripreme za odmor. Brzo se sve primirilo i pustilo vjetar da odzviždi neku pjesmu, hladnu, brzu i poznatu.  Poneki tamni odraz se pomaljao ispod grana. Pojavio se i mjesec, brzo i nenadano, kao da se skrivao iza nekog vrha. Začuđeno ga pogledah:

-Majke ti, otkud ti sada!? Jesmo se dogovorili u ponoć, a tebe ni od čuda?

-Ma pusti me, u pm! Ova magla mi se nakačila na kosti, svu noć! Ne može pošten mjesec ni nos promoliti!

-E, jest vala! I ja kažem! Nek si ti nama došao, makar i u pola četiri. Sad će valjda i sunce da stigne? Jel ti se javljalo?

-Sunce je tek u belaju! Jednom se javilo kratko. Valjda nema dometa. Kaže da će dobiti astmatični napad od ove magluštine!

-Čuj astma!? Kakvi ste vi kilaveri! Što ne reče da ste u belaju, da dođemo drugi put!?

-Nemoj se ljutiti. Evo sad ću ja malo otplesati pred zoru, nek ljudi vide. Biće sve ok. Hajd, u zdravlju!

-Hajd, živ bio! I reci onom suncu da se ne zeza gore po nebesima! Nek požuri malo! Pogledaj koliko ljudi ga čeka! Ja svu noć zbog vas  gubim živce. Uf, uf!!

Kroz selo...

I stvarno, domalo mjesec kao da zaplesa neki samo njemu znani, titravi ples, ostavljajući budnima i one koji samo što nisu upali u san. U tom trenu je noć svečano predavala svoje dežurstvo jutru, koje se ukazivalo skoro nevidljivim znakovima. Svjetlost je krala  prostor od mraka. Sjedeći na kabanici, do pola pokrivena “dunavskim” ćebetom i čvrsto zagrljena mojim rukama, Iva je posmatrala prizor, sva drhteći. Od hladnoće ili samog prizora? Nije se izjasnila, pa sam je morao zagrliti jače. Šta ću, kad je drhtala!?

Otvorilo se jutro, željno i naglo. Odbauljah kroz travu do stijene. Kako promolih glavu, ukaza se dobar dio Tare, dok je cijepala pokrivač od magle sa sebe, puštajući mokrinu da zablista na ono malo svjetlosti. Kroz tjeskobu velikih oblaka, sunce je pokušavalo dati svoj zlatni pečat svitanju. Već se dobar dio ekipe dogegao do litice, stojeći u nizu, pobožno posmatrajući rađanje jednog dana. Zaneseni i ozbiljno ugrađeni u okoliš, samo smo stajali, gledali, ćutali…

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Niz livade i šumarke

Mjesec je ipak održao riječ! Sunce se pojavilo sa svojim borbenim trupama. U početku, malobrojne, prijetilo im je umiranje, ali kako je vrijeme odmicalo, pristizale su nove vojske svjetlosti, brišući pred sobom sve što je bilo tama, sivilo i mrak. Hladni zglobovi zaškripaše veselijim zvukom. Na licima se razvlačio nadolazeći osmjeh. Predstava je završena bravurozno. Nije  bilo potrebe za bis.

Zgužvanih faca, poneko ogrnut čak i sa aluminijskim folijama, skupismo se u jednu  dugačku liniju. Slika za pamćenje. Upakovana u poseban folder sjećanja.

Silazak sa Janjača je bio prilično brži od uspona. Rasklimane hodaljke su nekako nosile još pospana tijela. Kroz ista sela su ponovo lajali isti psi, kidajući zubima i maglu, koja je  nestajala kao utvara.  Dim iz dimnjaka je govorio o buđenju. 

A budan je bio i  naš vozač Zeka. Nasmijan i dobro raspoložen.

-O, dobro jutro! Kako vam je bilo gore?

-Dobro jutro Zeko! Nama je bila  prava uživancija. Mokro, hladno i mračno. Kako si ti spavao?

-Odlično je bilo. Spavao sam ko zaklan!

-Ma hajde! Baš ko zaklan?

Već oko osam sati pristigoše svi sa staze, te se ubacismo u topao autobus. Zeka nas poveze kratko do sela Vežanja, gdje nas je čekao doručak. U kafanici, pokraj doma izviđača, namješteni stolovi i prijatan osmjeh domaćice Stanice. Gibanica se uskladila sa kiselim mlijekom, pa pršti korama pod gladnim zubima. Nađe se tu i kafe, a i domaće šljivke, koju je svesrdno sipao Stanimir. Lica naglo postadoše umiljata…

Kako je jutro uzimalo maha, tako je i dan postao umiljat. Otkrilo se pogledu sve ono što je skrivala magla, taj kradljivac mjesečine. Držali smo  dan čvrsto za uzde, odlučni da ga projašemo uzduž i poprijeko. I jahali smo od Vežanje do brane na Zaovinskom jezeru. Posle su jedni, kasom odjahali do Ravne stene i Pološkog jezera,drugi se spustili do jezera Spajići. Ostatak plemena se baškario oko Zaovinskog jezera, uzimajući od te nestvarne boje, svih 50 nijansi plave…

Zaovinsko jezero

Grmljavina nas naglo opomenu da nismo uplatili sunčano vrijeme za cijeli dan. Mrgudni oblaci ponovo napadaju  nebo jakim snagama. Jurišne trupe su već nisko. Napokon sakupljeni u punom sastavu, popunjavamo našu tvrđavu na točkovima i časno se povlačimo prema Bajinoj Bašti. Taman kad pomislih da smo izbjegli direktan napad, uđosmo u kišni oblak kod riječice Vrelo, najkraće u Evropi (365m). To je jedina najkraća stvar kojom se Srbi hvale.

Preživjesmo nekako napade, udobno smješteni u velikom restoranu, nadnijetom iznad Drine, u koju se rijeka Vrelo bacala u vidu vodopada. Punih stomaka, zauzesmo ponovo naša mjesta u double-deckeru. Oluja se premještala iz Srbije u Bosnu i obratno, ne hajući za granicu i ne pokazujući pasoš. Kiša se svuda propušta bez zaustavljanja. A i ko bi je zaustavio? Možda samo Bog TAR, ali i on ima slobodno popodne. Malo da dremne i svari ručak. I da se pripremi za vaterpolo utakmicu: Španija –Srbija.

U Bajinoj Bašti se pozdravljamo sa Srboljubom. Otišao je kako je i došao, tiho i nenametljivo, kao da se izvinjava što zauzima određen prostor. Prazna ulica ga za tren proguta...

Pogled sa vrha

Nisam siguran da li je Bog TAR odgledao tekmu do kraja! Mi stigosmo u Beograd taman pred početak. Bio sam budan do 1:1.

Rano ujutru krenuh poznatom stazom do wc-a. Usput zapitah gospodina Googla, kako prođosmo? Dobili smo Špance na penale. Provirih kroz prozor. 

U toku je rađanje još jednog dana…

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović