Osedlani trenuci

Dostojanstvene utvare 

Dolaze sa juga

Zvuk koraka  čujem kožom

Vrisak upijam kosom

U mirnu sobu punu mraka
Potonulo je blijedo lice

Ostajem nepomičan ispred golih vrata
Neuspešan  pokušaj nevidljivosti
Oživljeni duh u predvorju straha

Ali sada znam bolje

Znam da nema ničega
Osim tišine i nekoliko kapi znoja

Na istom, blijedom licu
Dok prolaze osedlani trenuci

Galopom na sočni pašnjak
Skroz do virtuoznog ludila

Do mrkih snova uz svijetlost lampe
I nekoliko pauza u centru stida

Sa pogledom na zapuštenu verandu
Utočište jednog bijelog goluba

Kome se boja otkrivala
Pri kratkoj svjetlosti
Uspaničenih svitaca

Koji su skakutali kroz zrak
Kao varnice zapaljene duše...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Naredio sam sebi da živim

Naredio sam sebi da živim

Sa drvećem
Sa snijegom

U vodi
U ledu

Kao fantom
Kao zamrznuta sjena

Sa brzim otkucajima srca

Bez imena
Bez akcenta

Samo jedan prolaznik
Ispod neonskih reklama

Samo jedan blijesak
Ishitrenog postojanja

Beskrajno padanje
Sa ivice ponora

U bezdan košmara
Crnom olovkom osjenčenog

Nacrtanog mirnom rukom
Koja tačno zna kako treba

Rukom koja može
Snažno da drži ovaj krhki svijet
Za kaiš u srozanim pantalonama

I da ga prodrma kao staro  stablo
Jedne jabuke

Koja nikako da padne
U krilo ljepoti

Zbog koje sam
Neredio sebi da živim...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ko smo to mi

Ko smo to mi

U ovom svijetu rutine

Beznadežni pokušaj ljudi
Luzeri, džepova punih laži

Niko nije saznao tajnu
Kako oči ostaju budne
Dok mrtvački san lijepi kapke

Niko nije ušao u priču
Nesvjestan otrovnog taloga
Leleka što glača oštre stijene

Niko nije razum stavio na štit
I krenuo niz sunovrat

Sve se skupilo u jedan dah
Iz umornih, asmatičnih pluća
Škripavi uzdah, od kojeg više boli
Zakucani osjećaj beznađa
Nego kašljucavo cijepanje života

Niko ne zna prići stazom
Usječenim putem do srca
Koje jedva uspjeva da odsvira
Svoj poslednji aritmični ples
U totalnom mraku,
što miriše na katran i perje lešinara

Ko smo to mi
Skupljeni u krda
Sa izraslim rogovima na glavi

Rasli u izubilju prokletstva
U vječitom nedostatku hrabrosti

Nikad puštajući krv da proključa
I otvori vene, koji ničemu ne služe
Osim laganog umiranja

Ko smo to mi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović