уторак, 29. октобар 2019.

Vjetar




Prati me, što se plašiš!?
Samo ruku za prste stisneš.
Na tom putu ne možeš da mašiš,
Od sreće ili bola, samo vrisneš.


Prati me, šta ti fali!?
Pa i ja ću tebe, samo povedi.
Biću nevidljiv, šćućuren, mali,
Jedino ruka u ruci nešto vrijedi.

Kad je u ruci cijela šaka,
Rastem kao planina uvis.
Ti si kao stijena, vrlo jaka,
U carstvu divljine jedina mis.

Vjetar nam kroz prste duva,
Razmiče i pramenove kose.
Ne budi na poziv gluva,
Pusti  neka nas vjetrovi nose.

Prati me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 23. октобар 2019.

Volio bih da si tu...




Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.
U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.
Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?
Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.
Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.
Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...
Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.
Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!
Volio bih da si tu....
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

среда, 16. октобар 2019.

Linija beskraja




Strah ti izbija iz zelenog oka,
Ogromni pauk plete čvrstu mrežu.
Ja sam kao stijena, na  kojoj leži foka.
Ledeni talasi u san me  sada vežu.
Zovem te krikom, a ne čuješ glas.
Uz zvuke vjetra lomi mi se tijelo.
U mojim tonovima preovladava bas,
U mome sjećanju ništa nije cijelo.
Lomi me, cijedi, prosto kida!
Linija beskraja je dotakla tvoju.
Jedan vrač je tu, da ti rane vida.
Da ti pretopi crno u neku svijetlu boju.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 10. октобар 2019.

Davljenik





















Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović



четвртак, 03. октобар 2019.

Polja ludila




Brazde umornih snova noćas orem.
Ralo se zabilo gore ispod zida.
Čak sam se nadao i nečem gorem,
Dok kožu mi tvoj kožni dodir kida.
Polako plovi pora po pori,
Dlaka niz dlaku klizi, ode...
Ništa me ne muči, više ne mori,
Tvoj nokat mi vrat još uvjek bode.
Ako osjetiš da polako blijediš,
To se jedan treptaj prikrao i gleda.
Kako preko uha neki trag slijediš,
I kako tim tragom u oko ti sjeda.
Osjećam kako ne dišeš, nestaješ,
Dok dan se pomalja, surov i jak.
Kosu ti milujem, u bezvremenu traješ.
U poljima ludim, crveniš  kao mak.
Vatrom satiri, oprlji, sprži!
Zubima kopaj rovove pod okom!
Odlaziš, noć te više ne drži.
Jutro je zapolovilo ustaljenim tokom.
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović