Novi put

Senka smrti nadvijena

Nad dobrim novim vremenom

U rukama vatra

Pod nogama pepeo

U glavama griža savesti

Novim putem treba poći

Ne zna se gde vodi

Proleće retko stiže na vreme

Još zima ćuti

Potpuno izgubljena u prevodu

Skupljajući laži u hladnoći

Neizvesne budućnosti

Koja stvara duboku prazninu

Toliko da boli

Da tuga udara po zidovima

Nogama umornim od bežanja

Vučem sebe povodcem

Do ostatka one vatre...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otkinute maske

Ponekad poželim

Neki drugi svijet

Otključan za svijetlo

Izniklo iz mraka

Biti samo čovjek

Otkinute maske

Uvijek imati ključ

U tajnom džepu

Leđima okrenut 

Najezdi skakavaca

Sklopiti dlanove

Dignuti ruke

Potrošiti dan

Pucajući mu 

Direktno u glavu

Dok tijelo

Zgrčeno bolom

Pada u noć

Pod kaput

Starog saputnika mraka...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čekam da prođe

Jašem ovaj goli , jesenji dan, od ranog jutra.

Nije me primio u sedlo sa osmjehom.

Sivo jutro, nekako bezvoljno, kao da se ni njemu ne ulazi u vrijeme.

Pokušavam da zabodem mamuze u taj bezvezni početak trijumfalnog postojanja.

Tuširam se hladnom vodom. Radim vežbe: Pet Tibetanaca.

Otvaram prozore. Puštam hladan vazduh da pogura zavjese.

Dan ostaje ravnodušan na sve moje pokušaje.

Dižem ruke od tog kilavog posla.

Kuvam kafu.

Zatvaram prozore.

Palim TV.

Jutarnje vijesti.

Najnovije vijesti. 

Vijesti što su upravo stigle. 

Vijesti.

Novosti.

Prelistavam jutro, sve do stranica koje pripadaju razbuđenom danu.

Mrzovoljan pogled dobacuje samo do podne.

Ostatak je zamotan u aliminijsku foliju.

Mogu da ga spakujem u frižider. Neka se još malo ohladi. Može zatrebati.

Možda uskoro osvane jedan superblistav dan, kome će zafaliti malo mrzovolje, da postigne radnu tempreraturu.

Danas demoni stižu malo ranije.

Obično se sjate oko pola pet. Spreman sam.

Ukočen od bola, ležim i čekam da podivlja, pa prođe.

Da,da.

Čekam da prođe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ne prelazi mi put

Hodam u tuđim cipelama

Osjećam bol u cijelom tijelu

Bože kako sam umoran

Bez čekanja idem kući

Ne dodiruj me

Ne prelazi mi put

Hodam u teškim cipelama

Koža je zguljena

Krv je zgrušana

Čekam jutro

Iskidan kao oblak

U komadima sam

I samo ih vjetar

Ponekad spaja

Na tom putu

Punom sijena

Sa mnom je moj pas

Ide i ništa ne pita

Ne prelazi nam put

Upravo je svanulo

Mom psu i meni

Odosmo negdje

Gdje cipele nisu tuđe

Tamo gdje tabani i šape

Imaju dovoljno prostora

Da gaze svojom stranom

Tamo gdje zvoni pjesma

Gladna slobodnog uha

Sa kojeg trepere zvijezde

Kao srebrne minđuše

Gazimo čvrsto

Moj pas i ja

Ne okrećemo se nazad

Dan se otvara pred nama

Koraci imaju ritam

Kao srce kad skače

Neke grube šake

Grabe me za vrat

Dave me

Dok se nebo 

Lomi kao staklo

Moj pas laje i reži

Na moje demone

Kezi svoje zube

Njegove strahove

Ja tjeram šapatom

Milujem mu glavu

Mom dragom psu

Idemo dalje

Nepoznat je svijet

Sada lajem ja

I režim glasno

Moj pas mi liže ruke

Koje podižem visoko

U vazduh

Kroz koji pucam psovke

Čovječe ne prelazi put

Kojim gazimo

Moj pas i ja

Jer nemamo milosti

Za đavolja posla

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Divlji krik

Divlji krik
Jeste bol celog sveta

Mučenički bol
Koji bukti kao plamen

Savladan
Između neba i zemlje

Bezgranično prokletstvo

Samrtni strah

Umreti vrišteći
Ili tiho, šutke

Crno klupko
Ustalasano u tami

Bol u razrogačenim očima

Siluete otvorenih usta
U predelima pod maglom

Gde se svaka stopa
Crveni od prolivene krvi
A brda debljaju
Od narastajućeg groblja

Vatra bukti

Nema izlaza

Osim zakoračiti duboko
I pustiti da gori telo

U rasprsnutoj zemlji
Koja se otvara
Na svaki vapaj
I grčevit stisak

Ili na dnu neke jame

Strahovite slike plivaju
Na porušenim zidovima

Zemlja je besna

Lomi se svetlo preko tame

Istrošen je vazduh

Ne dopire do pluća

Ubijeni smo više puta

Istrgnuti od zemlje
Stršimo do neba... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Oštra Olovka

Sa osmehom
Kao zaštitnim znakom
Neke poznate firme
Sedela je u prvom redu
Na balkonu koncertne sale

Dok je noćna kiša 
Prala tragove prosede svakodnevnice

Polegle prašine po lišću
Hrabro držećeg drveća
U toj pomami iznenadne vreline

Naizgled ohola
A ranjiva unutrašnjim potokom suza
Koje su spirale Talog gorčine
U neka vrela isparenja
Što su klizila preko prkosno
Izvijenih usana

Tog odraza duboke nesreće
Dubokog bola
Koji joj se usekao u čelo
Nagoveštajem bora
Kao naglim potezom oštre olovke

Te nizove kaskadnih linija
Jedva naslućene
Dugačke
Uštirkane izazovima

Sa uzburkanim mlazovima krvi
Ispod nemilosrdno bele
Do pucanja zategnute kože

Osmeh zatvoren kao katanac
Sa senkom na uglu usana

Prigušenog svetla
U očima crnih zavesa
Koje ne daju moć spoznaje
Bleštavog trenutka
Koji kidiše
Nadire i cepa
Tanak sloj otpora

Jer se senka pomera
Raste kao oblak

Jer ne mogu ni reč
Izgovoriti dok je ne urežem
Oštrom olovkom tvrdog srca

Ne mogu ništa čuti
Osim rafalnog pucanja
Kristalnog zvuka mesečeve sonate...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Predgrađe svijeta zla

Isto blato

Ista krv

Otvorene rane
A ne bole

Znaš li šta je smrt

Nemaš ti pojma

Ali, dogovorićemo se

Da ti pokažem jednog dana

Predgrađe svijeta zla

Ako otvoriš oči
Nećeš vidjeti ništa

Otvori lobanju
I sve ću ti reći

Ne budi luda

Slušaj ovu pjesmu mraka

Ne odugovlači sa odlaskom

Sad je prilika
Jer ko zna šta je iza

Da li ti znaš
Rađa li se dan
Ili tama dobija težinu
Mjesečeve prašine

Sulude igre koja nema kraja

Putujem kroz šuplja vremena
Nemam vremena da ih krpim

Samo idem

Jurišam na stijene
Iznikle iz jedne priče
O blatu i ništavilu

O ovlašnom dodiru kose
Pogledu koji vrišti

Idi, ama odlazi
Dok još možeš držati
Prokleto ispravljenu kičmu

Bježi u mrak, sakrij se

Dolaze prljavi ljudi
Beskrajna trulež

Ne razmišljaj
Ošini me kosom za kraj
I Bježi
Ljubav su stavili iza rešetaka
Bježi... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Maklenović

Lanci

Lanci su urezani duboko
Ali sloboda je sve što želim

Noge su vezane dok plešu
U ritmu bola i ludačke sreće

Zamah krilima me ne odvaja
Od korjenja, ali ne prestajem
Da sanjam krila jer mi je duša takva
A kavez me vuče u bezbednost

Izvjesnost i sigurnost ne brinu ni očemu

Pokrivač od prašine pada u finom sloju
Na dvoje vezanih jedno za drugo

Ispod prašine i smrti tražim mir
Pored udavljenih zvijezda

Veliki  izazov je molitva
Bogu koji je gluv i pušta me
Da uživam u svom mizernom životu

Gomila uništava autsajdere
Gurajući uzvišene u septičku jamu
Moleći za skromnost, oslobođenu od ega 

Noge su vezane dok plešu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ti si mnogo vode...

Oderana mi je koža

Eno je, visi na ogradi

Muhe pljuju usirenu krv

Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi

I srce mi nešto, bezveze tuče

Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka

Sila koja pomjera kamenje

Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati

Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva

Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove

Nemoćan sam, ne prilazim ti

Jer su putevi zgrušani od previše vremena

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Strah gonim rukom

 

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživjeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lijepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čovjeka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu vidjeh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stijenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Duboki muk-Covid-19

 

Koliko bola čovjek trpi,

U jednom danu, kada gore kosti!?
Iz koliko raspadanja se ponovo krpi,
Kada đavo krene da se gosti!?

Tutnji sila što raznosi zglobove,
U glavi samo vrelina klokoće.
Ne prizivam nikog, pa ni bogove,
Jedino stihija zna šta sa mnom hoće.

Oboren na koljena, klečim.
Šištanje je iz mene jedini zvuk.
Želim da urlam, ali slabašno ječim.
Uranjam duboko, u sopstveni muk.

Sa malo strasti kidiše mrak,
Svjetlost se gasi kao ulična rasvjeta.
Samo kroz ključaonicu uma, jedan zrak.
Kroz koji slutim nevidljivi dio svijeta.

U ovoj vasioni je bezbroj crnih rupa,
Kroz jednu propadam, dok naviru vrazi.
Svaka oštrina sad je potpuno tupa.
Sad se samo bol sa očajanjem mazi.

U danu kad život uzima drugu formu,
I najmanji pokret proizvodi otpor.
U srednji svijet, skrojen za ludačku normu,
Ulazim u finiš trke, za koju sam spor... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Očnjak

Samo reci da ti je usna blizu moje,

I da ti je očnjak gladan ugriza.

Osjećam kako večeras daješ sve svoje,

I kako ti je sve mutno, ovako iz bliza.

Kako dođem i zakucam ti na vrata,

Uporno stojim i ćutim , glasno!

Kao kazaljka polomljenog sata,

Zašto i da uđem, kad je već kasno?

Požuri srećo! Rasteš mi na usni,

Kao tumor, neko strano biće!

Možda te i ovaj rascjepan san usni,

Možda si u meni, dok dan uporno sviće?

Požuri srećo i vidi ima li neko jak,

Možeš li sa takvim nekud da zaploviš .

A da zaveslaš u dvosjedu kajak?

Sigurnije je nego oblake samnom da loviš.

Požuri srećo. Idi malo do đavola!

Kaži mu samo da me poznaješ.

Reci mu, srećo, da dno je ispod bola,

I da sve to lagano, lagano doznaješ.

Grešne riječi pljuju i bodu.
Jedna je i mene pljuvačkom dotakla.
Kad se mnoge skupe, kuda će da odu?

Da li sa ove ili one strane pakla?

Požuri srećo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Samo polako, pješke

Ne spominji  promašaje,
Ne sabiraj mi greške.
Moja nesavršenost traje, 
Jer kroz život idem pješke.

Prošlost  se  ničim ne briše,
Bol samo jača sa uvredama. 
Dok opraštaš, ima te sve više, 
Dok sjenka krivice nestaje sama. 

Novi dan stiže netaknut greškom, 
Potpunom svježinom odbija juče. 
I tvoj oprost kao odlukom teškom, 
Sa mojim kajanjem u grudima puče. 

Živimo život po lošoj navici. 
Prolaze dani dok sabiramo greške. 
Na svakom stepeniku smo u panici, 
Da li potrčati ili nastaviti polako, pješke...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Vjetar

Prati me, što se plašiš!?
Samo ruku za prste stisneš.
Na tom putu ne možeš da mašiš,
Od sreće ili bola, samo vrisneš.

Prati me, šta ti fali!?
Pa i ja ću tebe, samo povedi.
Biću nevidljiv, šćućuren, mali,
Jedino ruka u ruci nešto vrijedi.

Kad je u ruci cijela šaka,
Rastem kao planina uvis.
Ti si kao stijena, vrlo jaka,
U carstvu divljine jedina mis.

Vjetar nam kroz prste duva,
Razmiče i pramenove kose.
Ne budi na poziv gluva,
Pusti  neka nas vjetrovi nose.

Prati me...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović