Kučko

Teret si koji preti da me smrvi.

Krckaju crveni mlazovi svijesti.

Umorne misli još su tu.
Ne zatvaraj vrata, kucaću tiho.

Zavjesu od dugog vremena,
Pomaknuću u drugi dio uma.

Nikad nisam bio tvrđi,
Dok mi se glava zanosila,
Od udaraca života zvanog: 

 kučka!

I taj vetar što neopozivo duva,
Sa provokativnih planina,

I ta mračna i gorka studen.
Kučko! 

Misao mi se mrači,
Ali ovo je buđenje, a ne san.

Ovo je praznik, koji ne znam slaviti.
Ovo je trijumf bola,

 kučko!
Sve mračno iz duše tjeram napolje,
Otvorenih usta i bespomoćne psovke.

Bezbrojne ruke pridržavaju kostur.
Zanesen sam i srećan zbog laganog umiranja.

Kučko!

Nevidljivi lijepljivi konci mi šiju,
Duboke poreze na koži uštavljenoj,
Preko gomile kostiju i mesa.

Kučko! 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trnu mi zubi

Trnu mi zubi. Čekajući te, slutim.

Gledam kako ti oko sjeva i blista.

I ovo malo bistrog, svečano mutim,

U parku sjećanja je tvoja bista.

Uzeću te za prst, pridržati blago,

Zadržan u ruci, grijaće nježno.

Privuci mi glavu, biće mi drago,

San se u snu proteže neizbježno.

Odem li tamo gdje nema ljudi,

Nosiću te u rancu, kao vodu, hranu.

Neka te tu, po meni svuda budi,

Kao što sunce jutros po obrvi granu.

Noć jutro u bolovima porađa,

Kida se u utrobi crno, tmina.

Svjetlost mi oči plotunima gađa,

Poljane svijesti oblikuje pješčana dina.

Ne mogu više! Napašću ti misli!

Ujahaću, gazeći sve što ćutiš.

U grč smo se zgrčili, stisli,

Dodirujem te, usnu mi samo slutiš.

Zvijezda promiče, nebom se baca,

Ponire u bezdan, u crne dubine.

Protegla si se kao pod šporetom maca,

Noktima kidaš misao, od njih se gine.

Neću ti više doći. Evo nestadoh, odoh,

Kada te budu žuljale beskrajne noći,

Kao škorpija, sam sebe zabodoh.

U krv će se otrov sliti, lagano doći.

Evo nestadoh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prihvati dan

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Strah gonim rukom

Dok hodam po trnju,
Đonove izlizah šuplje.
Bol izaziva misao krnju,
Oči se pomaljaju iz duplje.

Granica je dignuta odavno,
Tu ogradu hoću da srušim.
Makar i ne prošao slavno,
Preživeću, jer manje se gušim.

Iz učmale, lepljive tame,
Bezbroj stepenika penjem.
Neka ruka mi zagrlila rame,
Hrabri me, dok znojim se i stenjem.

Još hodam, penjem se na vrh,
Na leđima nosim tereta splet.
Ni ptice ne učiniše ni jedan prh,
Gledajući čoveka što sebi je klet.

Penjem se, skoro sam na vrhu,
U trenu videh da on ne postoji!
Samo put ka njemu ima svrhu,
Njime hoda onaj koji se ne boji.

Strah gonim rukom niz brdo,
Čujem kako u padu grebe stenu.
Čujem, kao da antilopa krdo,
Uplašenim nogama gazi hijenu.

Strah gonim rukom....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,

Pod njenim kopitama sve je meko.

Kroz  tunel upadam u duboku jamu,

Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,

Samo misao šišti do pucanja.

Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,

Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,

Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.

Od jutra me dijeli nevidljivi most,

Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,

Otkinuta linija iz oka se vuče.

Dok žanjem te, kliziš kao zrno,

Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,

Crna ,kao da se boji u nit zlata.

Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,

Sa koje padam u jezera  od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,

U kaskadama pršti, stvara pjenu.

Vidim ti oko, i na uglu kap,

Otkinutu trepavicu, vodenu sjenu.

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,

Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.

Da budeš crv u hrastovoj, raspukloj kori,

Kroz  lišće bukava, sasvim skrivena viriš.

Volio bih da si tu, i kad ništa ne volim,

I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.

Uspjevam da otvorene rane posolim,

Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Isčupaj sjever iz sebe

Dok Chopin prelazi dirkama,
Trnu mi ruke, sanjive su oči.
Sreli smo se na nekim, žestokim svirkama.
Ko mi te neda? Ko me to koči?

Preludij ima potpunu svijest.
Savršeno odzvanja po uhu.
Uz dugačku cestu posađen sam brijest,
Vodenom igrom, iscjeđen sam u suhu.

Ako mi otkažu iz prstiju moći.
Ako se okrenem i ne vidim ništa?
Zaobiđen,sada ću te proći,
Prljava, već sada si mi potpuno čista.

Okopnila si, rasula se u jug.
Izčupaj sjever iz sebe.
Po ovom danu si prosula lug,
U meni misao još uvjek zebe.

Prljava si i potpuno čista...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Mjesec blijedi

Već  dugo  trčim kroz vatru,

Bosa  stopala su skroz  pečena.

Trčim i ne dam da me lako satru,

Ne dam, makar bila odsječena!

Već  dugo plivam u zagađenoj  vodi,

U plućima alveole  šište, pucaju.

U  još  jedan  dan,  kojeg  noć  porodi,

Ludaci će ekserima u zid da zakucaju!

Već  dugo letim kroz  smog, dim i maglu,

Dugo me vjetrovi   ignorišu, obilaze.

U glavi krotim misao bijesnu i  naglu,

Gledam  zvijeri  što u ljudima dolaze.

Već dugo sam spržen, zagađen i smrdim,

U očima krv, niz dlanove se znoj cijedi.

Dok  sebe ubjeđujem, lažem  i  tvrdim,

Mjesec  nad  zemljom  nestaje, lagano blijedi.

Već  dugo sam spržen, zagađen i smrdim...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

 Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

I like this mondey

Ponedeljak se izložio suncu zlatnom,

Ljeto  to zna lijepo da  spoji.

Osmjeh  njiše  Fukoovo klatno,

Na usnama se i par pčela roji.

Ovakav dan je privilegija!

Ne dopusti da tek tako ode.

Sunce  ga napada  sa nekoliko legija,

Predaj se, nek i tebe pohode.

Zelena sjena nestaje ispod tuja,

Dan pokušava da padne ti u krilo.

Misao u glavi neprestano  buja,

Koliko glava na ramenu je bilo!?

Želiš li  da se sjećaš ovog dana,

Samo ga obgrli rukama i ćuti.

Osjeti kako ti zarasta na duši rana,

Kako nestaju svi mračni i ljuti.

Volim ovaj ponedeljak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic

Kad odem

Kad odem odavde, kao stijena,
Skotrljan u tvoju priču, mekanu.
Kad po meni budeš umorna i lijena,
Zaskočiću u tvoju želju, često flekanu!

Kad uskočim u tvoje vode,
Zaplivaću skroz, blizu obale.
Pustiću odmah misao da ode,
Maticu, da ti umire, ruke male.

Kad vidiš izgubljenog, nestalog,
Samo pola, od ovog čovjeka!
Zagrli me tako, sumnjivo, malog!
Drži me u naručiju, dovijeka.

Kad zaboraviš da dio života,
Teče ti, čudesno plavim venama.
Tu je tvoja ruka, da me obmota,
Tu si ti, mjeseče, sa svojim mijenama!

Kad ovo sve bude ugašeno, juče,
I kad stvarnost bude kao dah.
Ovo, volim te, kao da umuče!
Ovo sa tvog dlana, moj je prah.

Raspršen u čestice, nevidljiv,
Umočen u stotine obojenih čuda.
Na uglu ti usne, malo sam stidljiv,
Na kraju moje usne, malo si luda!

Stvarnost je kao dah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović
 

Snovi od paučine

Nešto se pomjera, koprca,

U jednom ćošku  zgroženog uma.

Neka misao kao snijeg frca,

Dok druga je otporna, kao guma.

U snove dolazi  svjetlost iz mraka,

I oblaže sve sivo i vrlo crno.

Kao da me probija njena traka,

Kao da sam na život uporno nasrno!

Snovi  su samo malo paučine,

Mada znaju biti vrlo jake niti.

Sa mene cure gadne izlučevine,

Možeš sa mene da curiš i ti.

Kada ugledam te oči boje bola,

Uštinem se za resicu uha.

Tu počinje moja glumačka rola,

Tu ćeš me prepoznati  kao duha.

Možda nisam spakovan u tvoj ranac,

Valjda ćeš morati nešto vaditi.

Ako propadnem u tvoj uski klanac,

Valjda ćeš me u njega  potpuno sabiti!?

Vrijeme je neumitna bolest,

Razvlači sve što oko vidi.

Iz glave se istopila svijest,

Iz vrhova prstiju nešto mi bridi.

Kada pomislim da ničeg više nema,

Dočeka me iz prirode vječiti šamar.

Tada vidim da nešto se sprema,

Nešto, što ulazi direktno u damar.

Kružim planetom , kao ptica,

Kao usamljeni , ubogi orao.

Sa  vrata mi je otpala zavezana žica,

Da je strgnem, nisam morao!

Koliko ljubavi  treba da se da?

Koliko, a da se malo i vrati?

Ko to za ljubav uopšte zna?

Ko je taj, jadnik, spreman da pati!?

Podno  kamena je mokro i hladno,

Pokušavam da  oči po malo zgrijem.

Poješću te noćas, veoma gladno,

U sebi,  tebi, noćas pravim prijem.

Poješću te noćas...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović