уторак, 29. јун 2021.

Put u prazno







Putujem direktno u prazno
Grad je ogoljen nemarom
Uz stijenu se penje i vjetar
Sikćući kroz brojne  šupljine

Nemoj mi pobjeći u nebo
Gore je ogromno saće od zvijezda
Neću te prestići svetlosnom godinom
Niti otresti sa ramena zvjezdanu prašinu

Želim da uđem u nevidljivu tvrđavu
I tamo ostavim sav teret iz bisaga
Tijesno stavljenih na iskrivljena leđa
Iz kojih isparava miris usamljenog ostrva

Šetam sa mislima koje se lome na pola
Surove brojke se kotrljaju u padu
Sujeta korača objema nogama
A za leđima joj odzvanja mrak

Zakopčan do grla idem dalje
Blizu sam kuće pune umornih dana
Vidim na prozoru poznato lice
Usko, izbrazdano i stegnuto u krutost

Koračam ka centru, plavom od ćutanja
Govorim sam sa sobom i sa ulicom
Gradeći konačnu verziju uspavanog klovna
Ogrnutog potpuno suvim kišnim mantilom

Koliko mogu da se prepoznam
Kada prođem sebi ispred očiju
Kome je okrenuta oštra strana prizme
Dok se budi um koji ništa ne mari

Zaspaću zauvijek u kolibi od borovine
Ustoličen u pucketavom odbljesku vatre
Iz davno ogaravljenog ognjišta
Čvrsto spojen sa nevidljivim tragom dima

Presamićen na pola, skoro do poda
Čekam neku riječ da se zabode
U polomljenu besprijekorno krivu kičmu
I podupre širom razjapljenu vilicu 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 15. јун 2021.

Prokleti tren sa hiljadu mana










Mi jedva da smo dvoje ljudi

Na raskršću života, kružni tok
Ne odbacuj  ništa, samo budi
Ovom našem trajanju dok ističe rok

Mi smo samo odjeci gladi
Žestoki sunovrat sličnih htijenja
U sebi ostali zauvijek mladi
Gledajući ogledalo kako se mijenja

Mi nismo nastali za nekoliko dana
Nebo nas je stvaralo u danima groma
U prokletom trenu sa hiljadu mana
U uspavanom tijelu sa gomilom broma

Da li je lakše kad se bol skrije
Kada kroz vene prođe sablasni mir
Ili u iskonskom kriku ništa više nije
Da li je lakše samo se pustiti niz vir

Mi jedva da smo dvoje ljudi
Blijeda slika emotivnog šoka
Jungov opis kad neko poludi
Ponornica, rijeka ukradenog toka

Obrisani tragovi grebanja kože
Svaka riječ je urezana zubima
Zapamćena koliko to tijelo može
Koliko nas nježnost učini grubima

Mi jedva da smo dvoje ljudi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović 

среда, 09. јун 2021.

Iz šupljeg u prazno

 






Neodoljivo me guši neka tuga
Razdraženost prerasta gorčinu
Sve je ravno i na pločicama fuga
Bljutava otužnost sprema neku psinu

Kako se otresti svog tog mraka
Misli se razlažu lagano i tromo
I kao da je obučena u laž svaka
Da vječitoj istini doda malo promo

Iz šupljeg u prazno, pretačem dan
Šarena laža vječne samoobmane
Strah od smrti otvara duboki bezdan
Koliko je napad jači od odbrane

Sve je glatko na mračnom dnu
Nepomično sjedim u ljepljivom mulju
Sve ludosti ne vidim u oslijepljenom snu
Sve odvratno pluta na ohlađenom ulju

Lice pokriveno grubim rukama
Sjetih se da ne znam koga tražim
Gledam kroz sebe u rijetkim mukama
Naslućujem osmijeh dok đavola dražim... 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović