Neka teku reke

Stara planina je baš kao vila,

Potoci joj  vodopadom po kosi  teku.

Rodila je nadmoćna tektonska sila,

Razdvojila brda za Toplodolsku reku.

Sa Midžora oči plivaju do Tri čuke

Na Babinom zubu neko pogled kači.

Na Srebrnoj  glavi potpuno širim ruke,

Pod Kaluđerskim skokom jutro se svlači.

Čungulj se doziva sa Piljskom vodom,

Ne čuje ga dobro,dok Krmoljski huči.

Tišina odjekuje staroplaninskim kodom,

Arbinje me lepotom odavnina muči.

Sa glatke  stene elegantno klizi Tupavica,

Dok je Dojkinačka reka halapljivo guta.

Gore visoko, sa  Kladenca svetlucaju tri lica,

A Kopren zabruji daleko od svakog puta.

Tamo gde prestaje misao i postaje slika,

Zagrljen hladnim rekama, Toplog  Dola.

U srcu narasta poput velikog plika,

Radost postojanja, vremenskog bola.

I sad čujem Visočicu, lelek njenog plača.

Kad s proljeća krene da pomera Ploče.

Pa se Rosomač cepa od dvoseklog mača,

I sve što je stalo, ponovo  ubzano poče.

Tamo gde sve u  savršen oblik ode,

Gde prizori titraju kao kroz zavese meke.

Tamo se rađaju i poniru  svi izvori vode,

Kroz srce  planine zauvek protiču sve reke.

Pod Kaluđerskim skokom jutro se svlači....

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav  Makljenović

Žuljaju me kosti...

Dolazi zima, sve je bliže mrak,
Ne znam u koju rupu da udjem.
Nimalo svijetla, ni jedan trak,
Nijednog glasa, ni u uhu tudjem.

Žuljaju me kosti u vlastitom tijelu,
Kroz kožu se vide stegnute žile.
Ne mičem se, gledajući u bijelu,
Smrt što donose nadnaravne sile.

Dolazi zima, guram glavu u čašu,
U koju je nasuto neko oštro piće.
Samo svoju imam,nemam neku našu,
Iz nje sa pićem, prosipam i biće...

Dolazi zima...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Ne ostani u mraku

Samo udahni i odmah kreni,
Putem kojim niko neće.
Ostavi opravdanja u pjeni,
Stvorenoj od očekivanja sreće.

Stani čvrsto na sred puta,
Pogledaj u nebo i sebi reci.
Kuda će duša da ti luta,
Ako joj let zabrane preci.

Stegni jako te drhtave šake,
Prevuci preko prašine cipelu.
Pokaži  zube, još uvjek jake,
Da te ne pominju sutra u opjelu.

Kreni i potpuno vjeruj sebi,
Osjeti miris promjene u zraku.
Hodaj pravo, da se okrenuo ne bi,
Uhvati to svjetlo, ne živi u mraku.

Pokaži svoje zube...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sa druge strane

Sa druge strane rijeke,
Smrt se iskeženo smije.
Život dobija obrise meke,
Na ovoj obali ništa više nije.

Brzo se mijenja scena na trgu,
Nema ovdje nikog ko svjetlo daje.
Naslonjene su glave,jedna na drugu.
Zli jezici laju,a jedna riječ traje.

Boli me taj dodir sirovog mesa!
Na prstima rane, nezarasle kraste.
U duši smrad upotrebljenih kesa,
Sve ste mi uzeli, samo tijelo daste.

Sa druge strane rijeke, neko me zove!?
Ili je to zvuk propadanja svijeta?
Zaboravljajamo stare, uz smrti nove,
Otkopavamo zime, zakopavajući ljeta.

Čujem neki glas, kao da se guši,
Doziva me neko uz samrtni dah.
I sa ove strane, obala se ruši.
Rijekom plovi tijelo rasuto u prah.

Nema ovdje ničeg...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović