четвртак, 30. јануар 2020.

Čopor gladnih kojota



Danas se dajem bogovima,
Od viječite borbe umoran.
Bodem slomljenim rogovima,
Pogled mi tužan i sumoran.

Bacam se u vrtloge smrti,
Noć pokriva zakržljali dan.
Sutrašnji će sam stazu da prti,
Ovaj sadašnji je odsanjan.

Između smrti i novog života,
Granicu plete crna udovica.
Napada me čopor gladnih kojota,
Nepomičan sam, bez tijela i lica.

Došla je noć gluha i slijepa,
Svijetlo se prepustilo tami.
Gusta i crna, a tako lijepa,
Okrilje mraka sebi me mami.

Ako nekad ponovo dan svane,
Malo svijetla uspije da se rodi.
U moje će oči jutro da bane,
Moje će misli sunce da vodi.

Ako nekad ponovo dan svane...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 23. јануар 2020.

Tragovi



Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.
Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.
Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.
Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.



Povuče me jutro za uši...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović