U kavezu skrivenog razuma

Vrela ruka je na čelu

Iznad natuštenih obrva

Utjeha dolazi iz ćutanja
Sa stolice bez naslona
Besprekorno ispravljenih leđa

Slike prošlog dana
Naviru iza zatvorenih očiju

Užurbana prolaznost
Skakuće gore dole

Stojim u nekom maglovitom uglu
Čvrsto ubijeđen da tu stanujem
I da me uopšte ne primjećuje
Čovjek koji lupa štapom
Dok promiče mračnom ulicom

Neobičan, čudan čovjek

Još čudniji je onaj što ga gleda
Kroz stisnite prolaze između trepavica

Smjelost je glatko prolazila
Dok se ustegnutost zaglavila
U tom uglu isfoliranog divljenja

Ruka na vratima
Kap po kap otiče razum

Užasnut i sam na tamnoj strani ulice
Grubo razmičem zavjese
U kavezu skrivenog razuma

Sloboda hladi lice
Oštrije od leda

Ljudi se ugibaju

Dugi životi bez smisla

Jadna, napaćena bića
Ptice bez cvrkuta

Nijema pesma pritajenog straha
Zastrašujuća zvona mrtvih duša

Tako je teška sumnja i nesklad

Budale i zlikovci urlaju
Dok se besmislene želje
Vuku po kaldrmi

Svijetlo se pomalja i gubi

Jesmo li na putu
Ili se lavirint ponavlja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Plašim se sebe

Umoran osmjeh širiš

Zadovoljna si sobom
Boja na licu ti blijedi

Koliko godina odlazi
Kroz urođenu sklonost

Koliko tupih mozgova
U grubim četvrtastim glavama

Tijela koja sjede u pozlaćenim stolicama

Stojiš visoka i plava
Čekaš odraz u mojim očima

Dobro izgledaš ženo
Naspi nam neko piće

Lijepa si u tim čarapama boje kože
Sa vratom malo nakrivljenim
Nenametljivog pogleda
I blago uznemirenih usana

Osmjeh čudan, umiljat

Neuvjerljiv izraz zrelosti
Koji mi se naglo dopao

Nabrano čelo se vedri

Plašim se sebe

Bojazan grize grlo
Ogledalo se obnažilo
U prostačku ljepotu

Sloboda traži okvir
Tiho raspršenih uvjerenja

Ispod sirove slike života

Te živahne drskosti
Krhkog čamca
Na nemirnom moru
Proste bezobzirnosti 

Dok umoran osmjeh širiš

Plašim se sebe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Grofica

 

Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,

Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.

Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,

I probuditi san, da se ne sanja nikada više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo između veđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,

Tim predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kasiopi-ogoljena ljepota

Po moru pliva prazno oko,

Dok dva talasa se ljube.

Ispod, modro plavilo tone,

Iznad, stratusi u ciruse se gube.

Ovo je sasvim lijep dan,

Njegov prenos je počeo u podne.

Donešen vjetrom direktno na dlan,

Odnosi misli bremenite, plodne.

Galeb je krilom nebo okrznuo,

Široki svod čempres još golica.

U jedno naručje mačiji stvor se drznuo,

Tražeći osmjeh sa preplanulog lica.

Maslina granom miluje kamen,

Pantokrator klizi niz ogoljenu goru,

Na jednom čelu je viđen kovrdžavi pramen,

Popunio je oko i utopio se u moru.

Kao da talas češka nebo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otima se pogled

I sada se sjetim,

Tvojih oštrih obrva,

Hoću na jednu da sletim,

Jer si mi jutros misao prva.

Voda curi iz oka,

Jezikom lovim te kapi,

Puna su usta tog soka,

A ime ti sa usana vapi.

Otima se pogled, bježi,

Srećem ga samo na čas.

Oko u glavi duboko leži,

Njime uvijek potakneš glas.

Na čelu urezana bora,

Ljubim je da nestane,

Puno i dugo, kada se mora,

Sve dok planeta ne stane.

A riječi, teško nalaze put,

Pa mora da se desi dodir. 

Ponekad uštogljen i krut,

Nekad je vatra, ponekad mir.

Riječi teško nalaze put...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san kao pod deku,
Malo podigneš ćošak i legneš.
Osjetim te uhom tako meku,
Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,
Sa ove tvoje lijeve strane.
Ja ležim na mojoj, sav u offu,
I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,
Kao vuk kad žrtvu čupa.
Zatim se pustim, u san dublje sjedam,
I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,
Grebem tvoju stranu, polovinu.
Ne želim nikako da se probudim,
Navikao sam te sanjati lijepu i finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,
Dotače ga, pa me povuče za uši.
Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,
U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,
Idem bar da operem zube.
Da se malo podignem sa dna,
Stepenik iznad od onih koji gube.

Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi svjetlo sa nebesa,
Poprskano hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao kontesa,
I probuditi san, da ga ne sanjam više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo iza vijeđa,
Dok se nijemi  krik iz grla probudi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka na granama drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan plamen koji me prži.

Ako se drzneš i dotakneš mi čelo,
Zgužvanim usnama pređeš preko vrata.
Sve tvoje crno obojiću u bijelo,
I potpuno nestati u mjehuru blata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Put za strance

Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Maske

Kuda idu istrošeni  ljudi,

Da li su na korak od spoznaje?

Koliko ih na kraju poludi,

Da li to neko ikad doznaje?

Ako je i život na prodaju,

A samo je u obliku-ovo sada.

Kako to da mnogi ništa ne dodaju,

Da li to znači da ne postoji nada?

Kuda idu ljudi sa maskama,

Skriveni iza ispeglanih lica?

Da li su okovani debelim daskama,

Ili nebom lete poput ptica?

Ako su ti  oči pune tuge,

Dotakni prstima svoje čelo.

Daj, nasmiješi se, ma pusti druge!

Nek spadne maska i lice blijesne cijelo.

Daj, nasmiješi se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Trnci u glavi

Jutros, kao da me pogleda On,
I reče: nasmij se vedroga čela.
Samo kroz pjesmu podiži ton,
I zapjevaj, kao vasiona cijela.

Nekako, naježih se od milja,

I zaigraše svi trnci u glavi.

Kao da sanjam, kao, nije zbilja,

I on je došao sa nama da slavi.

Digoh glavu i čelo prema nebu,

Lice mi mokro, ko da kiša pada.

Tople su misli i više ne zebu,

Suše se suze, zaljeva se nada.

Njegova ruka još mi je u ruci,

Stežem jako te pružene prste.

Tu su uvijek i kada sam u frci,

Uz molitvu danas neka se i krste.

Cijelog dana se obraćam njemu,

Uvjek smo na ti i kad mi loše krene.

I sada je tu, prepoznat u svemu,

Drži me za ruku, jer poznaje mene.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Otirač

Dođi  brzo, kući sam,

Sjedim  i piljim kroz staklo.

Nije mi  u očima baš neki  plam,

Skoro se ništa nije ni pomaklo.

Dođi brzo, ušunjaj se u to oko,

Probudi  ga, naloži  tu  ugašenu peć.

Spusti  se užetom u tu pećinu, duboko,

Kad pomislim da si daleko, a tu si već.

Dođi brzo, ne vjeruj  zlom  jeziku,

Pusti  ga neka  dovijeka  palaca.

Ne predstavljam  danas  ružnu sliku,

Stavi  na čelo vrhove tvojih palaca.

Ako ne dođeš  danas,  nekad  navrati,

Ako je zaključano, tad  samo  pazi.

Osim tebe, nema ko to da shvati,

Srce je dole, pod otiračem,  zgazi!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Grofica

Kada se ugasi  svjetlo sa nebesa,

Poprskano sa million  kapi kiše.

U sjećanje navireš  kao grofica, kontesa,

Za san sam vezan i ne bježim  više.

Kosa ti crvenom  pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo sa vijeđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako  ponovo sletiš mi na čelo,

Predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Sve tvoje čisto popiću iz blata.

Moja te ruka ko grana drži…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

---

Plavo

Nebo prosipa plavu boju,
Noć se sa svitanjem bori.
Zvijezde su umrle u roju,
Sunce se zapalilo i gori.

Jedna Vjeverica umiva lice,
Jedan Puž je napustio kuću.
Čuje se glas jedne ptice,
Lavežom Arči doziva Žuću.

Sa grane ukočeno bulji Sova,
U živahne brkove jednom Mišu.
Bijelim cvijetom se šepuri Zova,
Pluća u vjetru jedva da dišu.

Uzmi mi ruku dok sve se budi,
Hodajmo po ovoj čistoj planeti.
Ne budi ona koja me kudi,
Pusti nek meka riječ poleti.

Hajde uzmi malo te plave,
Oboji mi naborano čelo.
Ostatak prospi preko glave,
I kreni u dan razlivena u bijelo.

Pusti neka riječ poleti...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović