U kavezu skrivenog razuma

Vrela ruka je na čelu

Iznad natuštenih obrva

Utjeha dolazi iz ćutanja
Sa stolice bez naslona
Besprekorno ispravljenih leđa

Slike prošlog dana
Naviru iza zatvorenih očiju

Užurbana prolaznost
Skakuće gore dole

Stojim u nekom maglovitom uglu
Čvrsto ubijeđen da tu stanujem
I da me uopšte ne primjećuje
Čovjek koji lupa štapom
Dok promiče mračnom ulicom

Neobičan, čudan čovjek

Još čudniji je onaj što ga gleda
Kroz stisnite prolaze između trepavica

Smjelost je glatko prolazila
Dok se ustegnutost zaglavila
U tom uglu isfoliranog divljenja

Ruka na vratima
Kap po kap otiče razum

Užasnut i sam na tamnoj strani ulice
Grubo razmičem zavjese
U kavezu skrivenog razuma

Sloboda hladi lice
Oštrije od leda

Ljudi se ugibaju

Dugi životi bez smisla

Jadna, napaćena bića
Ptice bez cvrkuta

Nijema pesma pritajenog straha
Zastrašujuća zvona mrtvih duša

Tako je teška sumnja i nesklad

Budale i zlikovci urlaju
Dok se besmislene želje
Vuku po kaldrmi

Svijetlo se pomalja i gubi

Jesmo li na putu
Ili se lavirint ponavlja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović