уторак, 30. новембар 2021.

Maskirani vrag






Ogledalo govori sve u lice,
Zato ga izbjegavam, ne volim.
Onaj odraz, kad oko sviće,
Bar sto puta prebolim.
Kad pogledam malo bolje,
A tamo se duša smije.
Zagledam se preko volje,
U ogledalu je, u meni nije.
Shvatim da me ti gledaš,
Moje drugo ja u crnoj boji!
U njemu je tuđi svijet, a naš!
U kojem mi nismo bilo koji.
Udaljim se, pa se vratim,
Neko drugo lice se javi.
Ne mogu to više da pratim!
Sve me to lomi, grize, davi!
Kako da odem dovoljno daleko!?
A da ne ostavim nikakav trag?
Iz ogledala me gleda drugi neko,
Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 23. новембар 2021.

Alavi dusi





Gledam kroz ovo uprskano staklo,
Noć je odavno stala sa druge strane.
Ništa se nigdje nije pomaklo,
Samo mi u glavi vjetar lomi grane.
Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!
I onda potiskujem, gazim sebe.
Stalno su mi u glavi alavi dusi.
I opet me to po ganglijama grebe.
Onda odem i sjednem ispred vrata,
I tamo je sve mračno i hladno.
Tišina porađa i otkucaje sata,
Čuješ li me, ti čudo gladno!
Ispred vrata sam kao krpa, otirač,
Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.
Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,
Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!
Gledam kroz prozor u prazno,
Tražim neki pokret, neki oblik!
Noć me pipa po licu, mazno!
Ali, jutro mi crta neki drugi lik.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 5. новембар 2021.

Iluzije na pozornici

 



Čeprkam po uzavrelom životu

Jedna po jedna, vatre se gase i pale


Kidam stranice nedovršene priče

Rađaju se strasti u ogromnom hodniku samoće

Vijekovi trajanja su sazdani od otpadaka


Niko ne može da prodre u pustinju

U kojoj je i pijesak prestao da se kovitla

Privlačna tajna života se stopila u san

Razuzdana trka mašte ulazi u finiš


Na pozornici iluzije nestaju kao izmaglica

Dok  glave  vise sa stubova

A noge vezane za pokret i misao

Prolaze u nepoznatom pravcu 


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

среда, 3. новембар 2021.

Kad tišina vreba







Samo minut mi treba,
Da puknem od tišine,
Koja me puzeći vreba,
Kao voz kad napusti šine.
To je ovo vrijeme iza,
Kad noć polako ode.
Kad svaka misao se kliza,
U jutro što svjetlom me bode.
Samo minut ili možda dva,
Vraćaju me u stvarnost.
Samo si oblak ili si sva?
Da li je i drhtaj podudarnost!?
Ovo je doba kad svi su u snu,
I pomalo, kameni spavači.
Doba kad vučem se po dnu,
Kad sa mene sve se svlači.
Radujem se još jednoj pjesmi,
Ako izađe iz ove surove stege.
Pijem te stalno na tajnoj česmi,
Smiruješ mi krv kroz čudesni rege.
Ako tražiš nekog crnog,
Nekog, ko mješa krv i boje.
Hajde, zavuci se u moj brlog!
Tu gdje nestajem ja, počinje tvoje...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović