Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragač

Tragam za svim što uzburka mi krv
Toplu od njuškanja po knjigama
Crvenu od mjerkanja zvijezda

Kad je lizneš ima ukus ludila
Presjek života nekih ljudi
Dio nekog tamnijeg svijeta
Pokušaj povratka sa nepovratne staze
Pucanj prirode u čovjeka
Obmana poznavanja samoga sebe
Mistična jeza moćnog stradanja
U potpunoj dubini nastanka svijeta

Lažeš da je suština prekrivena velom
Dok priča teče iz iskrivljenih usta
Hvatajući bol zagrizom suvih usana

Ipak si samo čovjek
Neponovljiv primjerak vajara prirode
Stvoren kao roba sa greškom
Kao nesretna tačka na praznom papiru
Kao živa patnja što razapinje dušu
Kao ukočen gušter na vrelom pijesku

Svaki pokušaj da se nazovem čovjekom
Velika je uvreda ostatku započete priče

Izvukoh dugačak zvižduk
Otegnut kao jesenje popodne
Slobodan i skriven u hlad uobrazilje
Prezren od nadolazeće oluje
Koja neminovno pristiže
Da pospremi to ludilo
Ispod pomno skrivenog mira
Dok odjekuju koraci
Na putu ka samom sebi
Osvetljenom sjajem beskrajne daljine

Naiđu tako neki dani.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Maskirani vrag

Ogledalo govori sve u lice,

Zato ga izbjegavam, ne volim.

Onaj odraz, kad oko sviće,

Bar sto puta prebolim.

Kad pogledam malo bolje,

A tamo se duša smije.

Zagledam se preko volje,

U ogledalu je, u meni nije.

Shvatim da me ti gledaš,

Moje drugo ja u crnoj boji!

U njemu je tuđi svijet, a naš!

U kojem mi nismo bilo koji.

Udaljim se, pa se vratim,

Neko drugo lice se javi.

Ne mogu to više da pratim!

Sve me to lomi, grize, davi!

Kako da odem dovoljno daleko!?

A da ne ostavim nikakav trag?

Iz ogledala me gleda drugi neko,

Poznata faca, maskirani vrag.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Talas prepuštenosti

 

Plašim se da nisam dorastao,
Strahu koji se obrušava,
Poput nagle erozije tla,
Ili tutnjave snijega kroz lavinu.

Nisam više stoik, sa šakama,
Na izbočenim, mršavim kukovima.
Nemam onaj stav sveznajućeg,
Niti pozu hrabro svemogućeg.

Plašim se da me sve manje plaši,
Život sabijen žestokim presama,
U tanku, vrlo tanku nit promjene,
Onog nedokučivog trena totalnog raspleta.

Samo je ostao trag onog mrguda,
Uklesan duboko u preoranim borama.
U koži lica, koja je pretrpila promjene,
Toliko vidne, da i ogledalo potamni.

Plašim se da nisam dorastao,
Ovom naglom talasu prepuštenosti,
Čoporima zvijeri koje ne reže,
Nego grizu i jedu bez glasa.

Plašim se... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ulica

Ulica ide u susret sjeti,

Ispljuvana, mokra, pusta,

Sjena vrane na prozor sleti,

Na kojem trag ostaviše usta.

Srce je puklo na dvoje,

Raskršće nudi dva puta.

Na prvom, znam ko je,

Po drugom, neko luta.

Ludilo se sa jutrom budi,

Zaneseno svojim odrazom,

I običan dan ubrzano ludi,

Crveneći se i drugim obrazom.

Čujem vjetar kako plače,

Odbijen iskopanim rovom,

Bijesno šiba, kida sve jače,

A gnijezdo još visi pod krovom.

Od dana je potrošeno dosta,

Već se malo trgnuo, urazumio.

Od ludila samo trag osta,

Dan se na uličnoj lokvi umio.

Čujem vetar kako plače...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Polja ludila

Brazde umornih snova noćas orem.
Ralo se zabilo gore ispod zida.
Čak sam se nadao i nečem gorem,
Dok kožu mi tvoj kožni dodir kida.

Polako plovi pora po pori,
Dlaka niz dlaku klizi, ode...
Ništa me ne muči, više ne mori,
Tvoj nokat mi vrat još uvjek bode.

Ako osjetiš da polako blijediš,
To se jedan treptaj prikrao i gleda.
Kako preko uha neki trag slijediš,
I kako tim tragom u oko ti sjeda.

Osjećam kako ne dišeš, nestaješ,
Dok dan se pomalja, surov i jak.
Kosu ti milujem, u bezvremenu traješ.
U poljima ludim, crveniš  kao mak.

Vatrom satiri, oprlji, sprži!
Zubima kopaj rovove pod okom!
Odlaziš, noć te više ne drži.
Jutro je zapolovilo ustaljenim tokom.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Za tobom ni traga

Ustani i kreni.
Stepenicama do kraja.
Klizavo je, ali idi.
Spusti se dole,
Gdje je dubina nebitna.

Samoća se plaća.
Na dnu je blagajnik.
Dobićeš i račun.
Za prljave misli,
Daju ti popust.

Misliš da si slobodan?!
Ruke ti drhte od pomisli,
Da kreneš nazad.
Sve se već srušilo.
Za tobom ni traga.

Olakšaj toj duši,
Što izlazi iz tijela.
Pusti to jato bola,
Da odleti daleko,
Sa blata neuspjeha.

Ne grije sunce tvoju glavu. 
Slobodno uvuci vrat u kragnu. 
I pruži svoj nesigurni korak, 
Prvim tunelom, na koji naiđeš. 
Tamo te čeka mrak koji si tražio. 


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Nepoznati predjeli

Ubija me ovo večernje tumaranje,

Po nepoznatim predjelima,

Koji prebrzo postaju poznati,

I dobijaju obrise već viđenog.

Da, to sam ti htio reći...

Ako se bilo šta  ne promjeni,

U mislima što plutaju tom barom,

Ustajalom žabokrečinom uma,

Biću jedini koji uživa u truleži.

Da, to sam ti htio reći...

Ugledaš li pticu na zapadnoj strani,

Znaj da je prošlo vrijeme čuda,

I da nadolazi običan život,

Na krilima posutim prahom polena.

Da, to sam ti htio reći...

Vidiš kako sate uredno sijeku na minute,

Dok opiljci sekundi pršte po podu,

Onom istom zemljanom, utabanom,

Nogama tek pristiglim odnekud.

Da, to sam ti htio reći...

Neka te ne bude sramota,

Da kažeš sebi direktno u facu:

Pristao sam dobrovoljno na laž,

Kupujući istinu iz neprovjerenih izvora.

Da, to sam ti htio reći...

I ne brini više o tome šta ti govorim,

Jer i sam se batrgam između riječi,

I poznatog osjaćaja navale adrenalina,

Iz žustro načinjenih strojevih koraka.

Da, to sam ti htio reći...

I dalje me ubija ovo noćno tumaranje,

Rukama koje bespomoćno pipaju u tami,

Ostavljajući  jedva vidljiv trag na poljima,

Posutim prahom polena, sa krila jedne ptice.

Ali, to sam ti već rekao...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Put ka nebu

U duši plače zadušnička subota,
U očima gore upaljene  svijeće.
Ušima resko odzvanja grehota,
Na srce poznata pjesma slijeće.

Zapjevaću  glasno riječi koje bole,
Pomenuću imena koja čuvaju škrti.
Odlaze polako, oni što se vole,
Ostavljaju trag i prkose smrti.

Ubrzo će riječi tonuti u ćutanje,
Osim tišine, ničeg neće biti.
Po beskraju slijedi tiho plutanje,
Sebe od sebe ne mogu sakriti.

Odlazi nasmijani dan u tamu,
Trepavice gase ono malo vatre.
Negdje usput se zakopavam u jamu,
I puštam se vragu da me brzo satre.

Na putu ka nebu, svijet polako gasne,
Samo još titra drhtav plamen svijeće.
Sve nježnosti sada, neumitno kasne,
Samo smrti naše, zakasniti neće.

Odlaze polako...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Srce

Ništa dok ne zapjeva vuk,
Pa se od pjesme zamrzne led.
Pa se vjetar razgalami uz huk,
Ništa dok ne pocrveni i blijed.

Neko na oslikan prozor kuca,

Neko traži malo topline uz peć?

Možda od mraza drvo puca,

Možda nas zima zagrlila već?

Otvori srce kao prozor, širom,

Pusti nek se neko grije u njemu.

Onda ga pusti nek ode s mirom,

Pogledom potraži trag u svemu.

Ako tad ne bude nikakvog traga,

Zatvori prozor, da ne izađe duh.

Srce će kucati zbog velikog blaga,

Ako ne zatvoriš ti, zalupiće propuh.

Otvori srce kao prozor...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tunel sjećanja

Nisam ja tako bitan
U tvom, ni u čijem životu
Samo se ne snalazim
Dok čupam jutro iz noći

Ako si vidjela trag pogleda
Koji se bacio sa visina
Onda si vidjela sve
Onda si vidjela sebe

Dođe neki dan, kao danas
Pa me čekinjom poljubi
I nastavi da se kotrlja
Duboko u tunel sjećanja

Odbijem ga od glave
Ujedem ga trošnim zubima
I umjesto da prođem, zastanem
Umjesto da odem, ostanem

Još ima među zubima sline
Kojom pljujem po ravnodušnim
Još ima u pogledu dijamanta
Kojim siječem bol u korjenu

Budan sam i oznojen
Dok ti pružaš suve dlanove
Usni, koja poljubac gravira
Budan sam i zidovima odjek

Lako je pričati da je sve dobro
A nije, ne nije nikako, ni blizu
Zgrabi tu kost i bježi negdje
Glođi je dok nisu došli drugi

Zaboravih da ti kažem da želim
Želim da ti svu paučinu sa oka skinem
Noktima tvrdim kao glog
Mada ne tako trnovitim

Ostavljam trag na koži tvog ramena
Parnice su geometrijski krvave
Znam da luduješ po mojoj zjenici
Ruka mi je mirna na tvom struku

Budan sam i oznojen...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Ruke ti drži mrak...

Gdje nađe to plavo u oku, ženo?

Jesi li sa  neba  skinula, ukrala malo?

Želim, a ne znam gdje bih se djeno,

Utrobu mi prevrće tvog pogleda ralo.

Ćutiš, dok vjetar šapuće neku priču,

Tjerajući  grane da se lagano njišu.

Zrikavci ti kroz uši pjesmom zriču,

Obrvu crnu podižu, umor sa kapka brišu.

Zašto tamnom stranom ideš, hodaš?

Misliš da ne čujem ubrzan ti korak?

Zar žuriš da se bezumnoj  noći podaš?

Linija svjetla se gasi, ruke ti drži mrak.

Dok  padaš u ništa, duboko u mene, dole,

Teško je, kidam se i znoj me probija,jako.

Ruke su od olova, nepomične i gadno bole,

Ne pokušavam ništa, trag ne ostaje, ionako.

Znam da će ponovo oko blijesnuti  svjetlom,

Kroz neku trepavicu proći dugine boje.

Znam da se zaborav ne budi sa prvim pijetlom,

Potonulo je mnogo mene,a isplivalo  ništa tvoje.

Linija svijetla se gasi...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Breza

Ti si moja princeza,

Ja sam čuveni ološ.

Tako nevina, kao breza,               

Prema tebi uvijek  loš.

Ti si kraljica moga dvorca,

Ljubim te, a stubovi se ruše.

Na usni ti je trag, ožiljak tvorca,

Nebom prevoziš umorne duše.

Kukaj ako te boli krvava rana,

Pišti  kao iz gnijezda izbačena ptica

Ako ti je duša riječju poderana,

Onda si žena bez izraza, lica.

Sjeti se čovjeka, onog iz mraka,

Taman hoda sunčanom stranom.

Srešće se svijetlost, malo zraka,

Pod tek presječenom granom.

Sjeti se...

Dopisnik iz  Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san ko pod deku,

Malo podigneš ćošak i legneš.                  

Osjetim te uhom tako meku,

Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,

Sa ove tvoje lijeve strane.

Ja ležim na mojoj, sav u offu,

I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,

Kao vuk kad žrtvu čupa.

Zatim se pustim, u san dublje sjedam,

I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,

Grebem tvoju stranu, polovinu.

Ne želim nikako da se probudim,

Navikao sam te sanjati lijepu, finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,

Dotače ga, pa me povuče za uši.

Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,

U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,

Idem bar da operem zube.

Da se malo podignem sa dna,

Da budem dalje od onih koji gube.

.Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović