Udavljenog ponosa

Nismo htjeli da vidimo,
Okretali smo u stranu glave.
Zato se danas jako stidimo,
Kraj grobova,ispod trave.

Nismo znali jer nismo htjeli!
Koliko oštrih pitanja nas reže?!
Jutros smo kao kreč bijeli,
Jer budne noći u svitanja biježe.

Pred Bogom stojimo pokunjeno,
Prezreni cvilimo udavljenog ponosa.
Pogled u vrhove cipela, zbunjeno,
Ne dopire dalje od vlastitog nosa.

Hajde! Pokaži na zlo što raste!
Pokaži ga ispruženom rukom!
Učini kraj te trule, bolesne kaste!

Crnu ovcu zamjeni bijelim vukom!

Pred Bogom stojimo pokunjeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san ko pod deku,

Malo podigneš ćošak i legneš.                  

Osjetim te uhom tako meku,

Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,

Sa ove tvoje lijeve strane.

Ja ležim na mojoj, sav u offu,

I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,

Kao vuk kad žrtvu čupa.

Zatim se pustim, u san dublje sjedam,

I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,

Grebem tvoju stranu, polovinu.

Ne želim nikako da se probudim,

Navikao sam te sanjati lijepu, finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,

Dotače ga, pa me povuče za uši.

Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,

U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,

Idem bar da operem zube.

Da se malo podignem sa dna,

Da budem dalje od onih koji gube.

.Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović