Tragovi

Uvlačiš se u san ko pod deku,

Malo podigneš ćošak i legneš.                  

Osjetim te uhom tako meku,

Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,

Sa ove tvoje lijeve strane.

Ja ležim na mojoj, sav u offu,

I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,

Kao vuk kad žrtvu čupa.

Zatim se pustim, u san dublje sjedam,

I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,

Grebem tvoju stranu, polovinu.

Ne želim nikako da se probudim,

Navikao sam te sanjati lijepu, finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,

Dotače ga, pa me povuče za uši.

Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,

U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,

Idem bar da operem zube.

Da se malo podignem sa dna,

Da budem dalje od onih koji gube.

.Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović