Tiho zakucah na vrata

Tiho zakucah na vrata,

Ukaza se ljubazno lice.

Moć iskrenosti je na djelu.

Neka žena porađa osmijeh.

Dobar dan, ja sam skitnica.
Skupljam prašinu sa puteva.
Imate li malo hrane, gospođo?
Ispričaću vam jednu priču, za uzvrat.

Žena reče da sačekam
I vrati se u kuću, otvarajući ormar.
Virio sam kroz odškrinuta vrata,
Gladan i širom razrogačenih očiju.

Ubrzo se opet pojavila na vratima.
Pružila mi je nešto umotano u papir.
Drhtali su mi prsti od gladi,
Ali sam kroz zube mrmljao hvala!

Rekla je, ne trebaju mi tvoje priče,
Gladni čoveče, znam da ih smišljaš,
Na svakom mjestu gdje miriše hrana.

Ništa novo nemaš da mi kažeš.
Samo zadrži iskrenost ,
I nastavi da skupljaš prašinu

 sa svog nedostižnog puta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kradem Azurno

Jurišam buđenjem u  dan,
Kao stvoren za osvajanje.
Od snova sam mokar i slan,
Naprijed u jutro, u novo vajanje.

Postrojavam se u dva reda,
Napadam svijetlost svim snagama.
Sunce, izgleda, želi da se preda,
Njegova vojska jaše na ragama.

I podne diže bijelu zastavu,
Cilj postignut, predaja traje.
Jutro je zatražilo od dana rastavu,
Svijetlosnom ponoru, noć se daje.

Porobljeno svijetlo lagano gasne,
Sunčeva vojska u rovove zapada.
Sa leđa prilaze tame, ali kasne!
Mir je potpisan, niko ne napada.

Bliži se noć, dan pljačkam, haram,
Sa nebeskog vedrog kradem azurno.
Sunce se povlači ili se varam!?
I dan se predao, ne tako burno.

Sunčeva vojska u rovove zapada...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Tragovi

Uvlačiš se u san ko pod deku,

Malo podigneš ćošak i legneš.                  

Osjetim te uhom tako meku,

Sve dok pred jutro ne pobjegneš.

Ostaju tragovi na zgužvanom čaršafu,

Sa ove tvoje lijeve strane.

Ja ležim na mojoj, sav u offu,

I čekam da opet tvoje sunce grane.

Grlim jastuk, valjda ga i ujedam,

Kao vuk kad žrtvu čupa.

Zatim se pustim, u san dublje sjedam,

I osjetim kako se oko u suzi kupa.

Vrtim se, prevrćem, ludim,

Grebem tvoju stranu, polovinu.

Ne želim nikako da se probudim,

Navikao sam te sanjati lijepu, finu.

Ipak, dođe mi jutro na čelo,

Dotače ga, pa me povuče za uši.

Probuđen, zbunjen, vidim sve bijelo,

U grlu si zastala, nijemi krik me guši.

Iskobeljam se iz kreveta i sna,

Idem bar da operem zube.

Da se malo podignem sa dna,

Da budem dalje od onih koji gube.

.Povuče me jutro za uši...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović