Tiho zakucah na vrata

Tiho zakucah na vrata,

Ukaza se ljubazno lice.

Moć iskrenosti je na djelu.

Neka žena porađa osmijeh.

Dobar dan, ja sam skitnica.
Skupljam prašinu sa puteva.
Imate li malo hrane, gospođo?
Ispričaću vam jednu priču, za uzvrat.

Žena reče da sačekam
I vrati se u kuću, otvarajući ormar.
Virio sam kroz odškrinuta vrata,
Gladan i širom razrogačenih očiju.

Ubrzo se opet pojavila na vratima.
Pružila mi je nešto umotano u papir.
Drhtali su mi prsti od gladi,
Ali sam kroz zube mrmljao hvala!

Rekla je, ne trebaju mi tvoje priče,
Gladni čoveče, znam da ih smišljaš,
Na svakom mjestu gdje miriše hrana.

Ništa novo nemaš da mi kažeš.
Samo zadrži iskrenost ,
I nastavi da skupljaš prašinu

 sa svog nedostižnog puta... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Jutro se otima

Ako pođeš sa mnom,
Putem koji vodi do planina.
I poželiš da sve počne i završi snom,
Uzmi me za ruku, to nije daljina.

Blizu je jako, ta moćna gromada,
Što vuče nekom silom ovog tipa.
Iz čopora je odvojila tog nomada,
I pustila vjetar po licu da ga štipa.

Noćas si sva svjetlost u meni,
Na čas izgubljena u danu od juče.
Srećom, jutro se otima noćnoj sjeni,
Odjednom me izgubljena želja opet vuče

Ako pođeš sa mnom,
Prije nego dan opet izblijedi.
Zgazićemo kamen cipelom ravnom,
I uzeti sve usput što vrijedi.

Kao da neko posmatra korake,
Kojima hodamo kroz oblak.
Da li nas to navode u mrake,
Tamo gdje zmija ne skida svlak?

Čekam te, idemo zajedno.
Neka i trnje po nogama bode.
Čekam te, jer nije mi svejedno,
Sa kojeg izvora ću popiti vode.

Ako sa mnom pođeš tamo,
Ruka će zaspati u tvojoj kosi.
I san će da se ispuni samo,
I onda čitav svijet može da se nosi...

Ako pođeš sa mnom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Concha Buika

Donosiš  dan u lepršavoj haljini,

Sva nježna, a divlja, kao Hrt.

Prepoznajem te i čujem u  daljini,

Prikradaš se, kroz zapuštene duše vrt.

Ta crna kosa, pa još kovrdža duga!

Obavila ti u očima  topli svijet.

Povezuje nas jedna, virtuelna  pruga,

Kao El Kondor, imaš bešuman let.

Obrvom obloženo, sijeva ti oko,

Trepavicom tjeraš sjene sa lica.

Uvijek si na izvoru, negdje duboko,

Gdje dolijeću samo krila, bez ptica.

Boja glasa pokriva boju kose,

Bijela marama  pada na kožu mahagoni.

Ispod haljine stoje, noge duge i bose,

Neko ti na osmjeh kidiše, neko ga goni.

Obrvom obloženo oko ti sijeva,

Sa lica su već nestale sve sjene.

Dok pjevaš, utrnula mi strana lijeva,

Kad odlaziš, sa tobom ode i dio mene.

Dolazi Cunami--Buika...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović