Crna lica

 

Blijesak osmeha je lebdio
Na licu, kao suncobran živih boja
Procvjetao kao jabuka
U dobro njegovanom vrtu
Teško zasićenim mirisom
Potpuno nepoznatog predjela

Crna lica prolaze kroz kapije
Dok sam sebi šapćem laži
A u tami vječite noći
Uplašen sam, usamljeni smrtnik
Sa očima kao dva staklena otvora
U sanduku iznad opruženog leša

Mrtvac koji šeta kroz napušteni svijet
Dok u ugljenoj duši gori vatra
Na kojoj se niko ne grije

Sitne kapi znoja svjetlucaju
Po ožiljcima preplanule kože
Dok se mrak uvlači kroz prozor
Hvatajući neprolazno u prolaznom

Blijesak osmeha je lebdio
Na crnim licima koja prolaze kroz kapije
Otključane za laži upućene samom sebi

Ovaj svijet je napravljen na brzinu
U danu kada stvaraoc nije bio raspoložen...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović 

Concha Buika

Donosiš  dan u lepršavoj haljini,

Sva nježna, a divlja, kao Hrt.

Prepoznajem te i čujem u  daljini,

Prikradaš se, kroz zapuštene duše vrt.

Ta crna kosa, pa još kovrdža duga!

Obavila ti u očima  topli svijet.

Povezuje nas jedna, virtuelna  pruga,

Kao El Kondor, imaš bešuman let.

Obrvom obloženo, sijeva ti oko,

Trepavicom tjeraš sjene sa lica.

Uvijek si na izvoru, negdje duboko,

Gdje dolijeću samo krila, bez ptica.

Boja glasa pokriva boju kose,

Bijela marama  pada na kožu mahagoni.

Ispod haljine stoje, noge duge i bose,

Neko ti na osmjeh kidiše, neko ga goni.

Obrvom obloženo oko ti sijeva,

Sa lica su već nestale sve sjene.

Dok pjevaš, utrnula mi strana lijeva,

Kad odlaziš, sa tobom ode i dio mene.

Dolazi Cunami--Buika...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović