Samo da prođu ove
vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…
|
Budi se dan |
Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog
Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party
Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog
sjedišta.
-Moj duh sada
slobodno šeta…
Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene
kafane Platani. Malo predaha za
kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno
veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog
svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:
-Dobro veče! Želite li u baštu?
-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)
-Mlada vas je puno pozdravila. Večeras jedan momak slavi
punoljetstvo.
-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.
Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…
Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U
ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć
odrastaju, dok se nas dvanaest lagano
pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač
Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine.
Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu
Baštu.
Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom
domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove
okoliša sakrivene tamom.
Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih
vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:
-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati
u hodniku.
U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija
je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo pred
zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano,
a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi,
spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?
Ravno do dna- mraka…
|
Ravno do dna... |
Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija
vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti
stoje hladno i ukočeno. Na putu ka Malom
Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen
gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...
Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto
živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog
psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući
u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog
člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od
sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?
Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa
zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla
ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge
razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez
većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan
utisak.
Mladost planinara se
pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao
neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla
bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku
su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine, ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno
razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…
Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge,
leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija,
podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca.
Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu
oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.
Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu.
Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo
je bolje. Idemo na vrh.
-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…
-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.
Preko livade uđosmo
u šumu, penjući se strmom klizavom
stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali
Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na
vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina
plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora,
sa svitanjem kao u porođajnim mukama.
|
Ka vrhu... |
Samo što smo zauzeli udobne pozicije za
doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se
prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…
Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak
pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče,
poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo
pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli,
sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja
govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake.
Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom.
Svanulo
je…
|
Svanulo je |
Od sumraka do svitanja
smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do
ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.
Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na
izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke
cijevi.
-Dobro jutro, planeto!
Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je
stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila
neka reprezentativna frizura!
Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga,
postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji
Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz
botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah
i Jennifer su samo uzvikivale:
-Wow! Yes! Wonderful!
Poređane u jednom nizu, uslikah ih tako beautiful:
Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah,
Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika.
Jutro se umivalo suncem…
|
Wonderful.... |
Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko
proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz
Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza
sa izolir trakom. Zašto da ne!?
Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo
strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena,
pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo
krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:
-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.
-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…
Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća
gibanica i jogurt!
-Its’ a wonderful life…
Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši
podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce
je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije
blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…
|
Zeleganje... |
Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa.
Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu.
Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se
naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju.
Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.
Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili
kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je
pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za
ljudima koje smo sreli usput.
Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još
su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema
dana. Nekoliko krava su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku.
Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je
razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…
|
Sve je stalo u oči... |
Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u
oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu prosušivali svoju garderobu, dok su im se
iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki
Povlen, mjerkajući komšije, kao da ih
prvi put vidi. Tako su i nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši
duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.
-Taman ste na ručak!
-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to
nadoknadimo.
Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba.
Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo
mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz
bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!
Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su
domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo
u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom
zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz,
odajući priznanje prijateljskoj vojsci.
Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom
mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u
ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne
odbija…
|
Magla, kiša, vjetar i sunce... |
Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.
Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović