среда, 19. децембар 2018.

Sveti Nikola





Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,
Kućom odzvanja utišali mir.
U krilu su skrštene  ruke obe,
U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,
Nikole svetog, čudotvorca moćnog.
Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,
Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ukrašen žitom,
Upaljenom svećom igra plamen zlata.
Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,
Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,
Otvara domaćin, osmehom sav blista.
Podne se javlja sa zidnoga sata,
Hrana je na stolu, dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,
Grlo se kvasi natočenim vinom.
Zalogaj posan, klizi kao masan,
Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,
I moje su obrve ko njegove, bele.
Srce kreće da ubrzano štreca,
Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,
Još pomalo u mene zagleda i mari.
Odavno se krv sa venama miri,
Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

уторак, 11. децембар 2018.

Ne daj se zemljo



Znam da bog ima neki plan,
Da učini nešto sa ovom planetom,
Koja jedva, da stane na dlan,
Kad iz vasione zavladaš svijetom.

Iza ovog trenutka ostalo je juče,
I samo po sebi nije više važno.
Oko sebe se vrtimo, a dole nas vuče,
Snaga istine, odjevene u lažno.

Vjerujem da naslućuješ rasplet?
Čudesni huk tornada  nas lomi.
Sve se okolnosti  dovele u splet,
Tijelo je još živo,a glava u komi.

Znam da vjetrovi nose loše vijesti,
Pa izlazim pred vrata da ih čujem.
Možda ću ispred i sunce sresti,
I gomilu ljudi, dok gledam,ja psujem!

Da bog ima neki plan, to mi  je jasno,

Sve je bliže tren za potpis sporazuma.
Bojim se da ne bude suviše kasno,
Kada i sa neba dopre glas razuma.

Evo dižem glas uz pomoć mašine,
Odoh odmah pred vjetar da skočim.
Vasioni da dodam jedno zrno prašine,
U ime planete zemlje,čašu da natočim.

Ne daj se zemljo, ljudski šljam vlada,
Neće još dugo, jer stiže teška konjica.
Znaćeš da odlazi vrijeme tvojih jada.
Po slobodnom letu nepoznatih ptica.

Bože, pokaži brzo tvoje namjere,
Nema razloga da ih skrivaš više.
Sve je otišlo do đavola,preko mjere.
U ovom paklu, smrdljiv strah kidiše.

Ne daj se zemljo,hoće da te uguše!
Ne daj se planinama i okeanom.
Neka jak vjetar nad rijekama puše,
Neka bude čisto, neznanom i znanom.

Ne daj se zemljo...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

понедељак, 10. децембар 2018.

Kaljuga




Poniženi i uvrijeđeni,
Kroz život brzo hodamo.
Da ne može drugačije, ubijeđeni,
Kome da istinu odamo?
Zagrađeni ogradama,
Gradimo vlastiti geto.
U sivim, betonskim zgradama,
Bez dostojanstva živimo, eto.
Lijep dan nam počinje sumorno,
Među četiri upljuvana zida.
Već se jutrom osjećamo umorno,
Već nas do podne dosada iskida.
Ljudi se ne bune, ćute,
Pognu glave, ramena, oči.
Ne mrze, ne vole, ne ljute,
Puštaju da jad se i dalje toči.
Hvatamo noktima ono malo,
Čega i nema, ne postoji.
Svijesni da se to oduvijek znalo,
Da noga nema na čemu da stoji.
Poniženi i uvrijeđeni gazimo,
Ne nudimo ruku ni bratu ni drugu.
Zakačeni o ništa, na nokte pazimo,
Dok mozak lagano tone u kaljugu.
Ljudi se ne bune, ćute...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 07. децембар 2018.

Put za strance



Kako ćeš znati kada je kraj,
Kad ništa nije ni počelo.
Zar te nije obasjao sjaj,
Iz oka, skrivenog pod čelo.

Ovim putem prolaze stranci,
Dugačak je, nigdje mu kraja.
Na leđima, tjeskobe su puni ranci.
Ovim putem ide i oktobar do maja.

Možda je kraj već na početku,
Pa misliš da od ovog nema bolje?
Možda te gledam kao pojavu rijetku,
Ili sam danas bezvezne volje.

Putujem tamo gdje niko neće,
U dubinu urušenog sopstvenog bića,
Sa znacima neopisive pojave sreće,
Malo je mračno, posle dva, tri pića.

Pod čelom ti oko i dalje svijetli, sija,
Kao jaka sijalica, od stotinu vati.
Na rubu noći, svjetlimo i ti i ja,
Samo je to važno, samo toliko shvati.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 28. новембар 2018.

Od sumraka do svitanja-Povlen


Samo da prođu ove vrele noći,
Što skupljaju nebo u jednu kantu vode.
Onda će i jutro, makar i vlažno, doći,
I svjetlo će pustiti mrak, da kući ode…
Budi se dan

Baš u sumrak se izvlačimo iz vrelog, vlažnog i ljepljivog Beograda. Ritam pjesme- Put za jug-Party Braekersa, je tjerao zalutale muhe nazad, kroz otvoren prozor suvozačkog sjedišta.

-Moj duh sada slobodno šeta…

Negdje oko pola jedanaest stigosmo do Valjeva i čuvene kafane Platani. Malo predaha za kaficu i toalet. U zastakljenom dijelu restorana , bilo je u toku opštenarodno veselje. Na razglas neko vrišti i cijuče u turbo folk maniru. Masa mladog svijeta poskakuje i pjeva. Dočekuje nas ljubazni konobar u bijeloj odori:

-Dobro veče! Želite li u baštu?
-Može u baštu. Mi smo sa mladine strane:)
-Mlada vas je puno  pozdravila. Večeras jedan momak slavi punoljetstvo.
-A! Kad je tako, onda dajte kafe i čaja bez protekcije.

Ali, petak je veče! Neka lete rakete! Samo cepaj…

Pola sata kasnije, izvukosmo se iz kafane bez žrtava. U ušima tutnji kao u kovačnici. Ostavismo masu punoljetne mladeži da cijelu noć odrastaju, dok se nas dvanaest lagano pripremalo za ostvarenje dječijeg maštarenja - noćne šetnje po planini. Naš vozač Ivan, se fino snalazio na pustom drumu, ne ulazeći u zamku povećanja brzine. Ubrzo se obresmo na prevoju Debelo Brdo. Dalje se nastavlja put za Bajinu Baštu. 

Mi skrećemo u zaspalo selo i makadamskim putem brundamo ka planinarskom domu, ispod Velikog Povlena. Mrkli mrak  su parala svjetla kombija, otkrivajući na čas djelove okoliša sakrivene tamom.

Iskusni vuk od volana, Ivan nas lagano i precizno izvuče preko dubokih vododerina, pred sam dom. Domaćin Mirko je već pred vratima da nas dočeka:

-Dobro veče. Dobro nam došli! Izvolite unutra. Možete se raspakovati u hodniku.

U velikoj trpezariji nas dočeka i domaćica Mira. Tačno u ponoć prostorija je bila obasjana sijalicom i osmjesima. Toplim napitcima se zagrijasmo  pred zajednički odlazak u noć. I krenusmo u jedan sat, čas kada je već sve utišano, a blijedi polumjesec visi iznad kuće, kao nijemi posmatrač. Izlazimo svi, spremni i uprćeni rančevima. Kamo dalje rođače?

Ravno do dna- mraka…

Ravno do dna...

Svjetla čeonih lampi otkrivaju malu kolonu, dok kao zmija vijuga nevidljivim putem. Prolazimo pored odavno ugašenih kuća, koje kao aveti stoje hladno i ukočeno.  Na putu ka Malom Povlenu, najvišem vrhu Valjevskih planina (1347m), upadosmo u oblak obložen gustom maglom. Tu je nastao kraj svega vidljivog i početak nevidljivog...

Hodamo dalje, sami sebi nevidljivi I nedokučivi. Ubrzo nešto živahno doskakuta i zanjuška po cipelama. Razdragani primjerak mladog lovačkog psa. Žuta ženkica, sa bijelim tufnama. Sve nas je onjušila i upoznala, krećući u pratnju kao da je to jedino šta se može u tom trenutku. Primismo je kao trinaestog člana. Nije se osjećala kao trinaesto prase. Šta više, često je piškila od sreće. Ili je imala probleme sa bešikom?

Put nas dovede do velikog proplanka i male crkve, sa zvonikom pored. Smjestismo se po suvim dijelovima betona. Prošlo je dva. Magla ne prolazi. Bivala je sve gušća i gušća. U jednom momentu nismo jedni druge razaznavali na par metara razdaljine. Mjesec se borio svim snagama, ali bez većeg efekta. Samo na trenutke je uspjevao da se ukaže, ostavljajući sablasan utisak.

Mladost  planinara se pokazala neustrašivom. Smješteni u krug ispod zvonika, pokriveni ćebadima, kao neko čergaško pleme, veselo su čavrljali. Mala Žujka se pribijala uz topla bedra, povremeno uzvraćajući na lavež psa iz pravca nevidljive kuće. U jednom trenutku su svi govorili engleski, jer smo imali tri gošće iz Amerike. Usred planine,  ispred crkve, pokriveni maglom, opušteno razgovaramo na engleskom! Scena blago irealna i prijemčiva…

Već oko tri sata su svi utihnuli, stisnuti jedni uz druge, leđa uz leđa, čuvajući toplotu tijela. Tišina je postajala sve snažnija, podnoseći zube oštrog laveža i čudesnu rukovjet neprevaziđenog hora zrikavaca. Potpuno utonuh u taj tunel zvuka u tišini, zaboravljajući na hladnoću i vlagu oko sebe. Izgledalo je kao da smo gosti na planeti zrikavaca.

Odjednom se oglasi neka ptica. Vjerovatno žuna. Sluti kišu. Magla još uvjek odoljeva laganom vjetru. Provjeravam vidljivost na stazi. Malo je bolje. Idemo na vrh.

-Narode planinarski! Na noge lagane. Hajmo polako…
-Uf! Napokon! Baš sam se ukočila-reče Milica.

Preko livade uđosmo
 u šumu, penjući se strmom klizavom stazom. Čuje se samo kako škripaju pluća I đonovi cipela. Brzo stižemo na Mali Povlen, tek nekih dvadesetak minuta uspona. Kao da je čekala da se popnemo na vrh, magla se polako povlačila i raspršavala. Ukazaše se oblaci sa par pukotina plavetnila. Sunce se još ne pomalja. Na tom dijelu plavetnila je pukla i zora, sa svitanjem kao u porođajnim mukama. 
Ka vrhu...


Samo što smo zauzeli udobne pozicije za doček vedrijeg dijela jutra, začu se neki glasan huk! Kiša! Jedan oblak se prepolovio i svoju tamniju stranu nadnio nad našim glavama. I bi pljusak…

Šta ćeš! Pokupi ranac, pa se povlači niz brdo. Kratak pokušaj sakrivanja pod krošnjama drveća. Neuspješno. I preko lišća curi, teče, poliva. Lagani spust natrag, na livadu. Kako izađosmo iz šume, tako se naglo pokida magla, umanji kiša, a sa lijeve strane izniče ogromna duga! Onako pokisli, sa kapuljačama na glavama, stajasmo raštrkani i nijemi pred prirodom koja govori slikom, zvukom i mirisom. Sunce se pomaljalo, hrabro sijekući oblake. Trava se presijavala zlatom od kišnih kapi, mirišući opojnim parfemom. 
Svanulo je…
Svanulo je


Od sumraka do svitanja smo jezdili nestvarnim stazama trasirajući puteve koji vode direktno do ostvarenja snova. Ostvareni i puni vedrine, zagrabismo u otvoren dan.
Vraćamo se drugom stazom, gazeći kroz visoku travu. Na izvoru riječice Cetine, umivamo se čistim srebrom od vode koja kulja iz široke cijevi.

-Dobro jutro, planeto!

Niko mi nije odgovorio, osim visokog stable bukve, koje je stresalo kapljice sa lišća, direktno na moju, već pokislu glavu. A i nije bila neka reprezentativna frizura!
Kako se svježina povlačila pod napadom sunčevih snaga, postajali smo tromi i pospani. Nekako se dogegasmo do vrha Srednji Povlen (1301m). Raskomotismo se po travi, dok nam je Stane držala čas iz botanike: hadučka trava, majčina dušica, divlji origano, kantarion. Beth, Sarah i Jennifer su samo uzvikivale:

-Wow! Yes! Wonderful!

Poređane u jednom nizu, uslikah  ih tako beautiful: Andrijana, Ljilja, Staniša, Milica, Lazar, Minja, Ivona, Stane, Beth, Sarah, Jennifer. Malo kad je Povlen imao priliku da spoji svoju, sa ljepotom putnika namjernika. Jutro se umivalo suncem…
Wonderful....


Do Velikog Povlena nije ostalo mnogo. Šetnja preko proplanaka, kroz šumarak, do grebena, stade u cipele popunivši ih do peta. Čak i Minjine patike, kojima se odlijepio skoro cijeli đon, još pri polasku iz Beograda. Bez nerviranja je kupila ljepilo i izolir traku i završila posao. Princeza sa izolir trakom. Zašto da ne!?

Sa Velikog Povlena se skotrljasmo do planinarskog doma, vrlo strmom i klizavom stazom. Svi su stigli u jednom komadu. Samo je  Ivona na trenutak, u padu kleknula na koljena, pokušavajući da ostavi što bolji umjetnički dojam. Oko pola devet ugledasmo krov željene nam kuće. Domaćica nas osmjehom grdi:

-Pa čekamo vas od pola osam! Ohladi se gibanica.
-Ne brini, šefice, vruće su mušterije…
Miris hrane nas ubrza. Za tren su svi bili za stolom. Domaća gibanica i jogurt!
-Its’ a wonderful life…

Posle doručka, svi pronađoše neki lijep kutak, prostrijevši podmetače i zalegoše. Livada ispred doma postade spavaona na otvorenom. Sunce je ugodno sijalo, dok se iz opreme pušila vlaga. Samo se čulo zujanje muha i nečije blago hrkanje. Hm! Nečije!? Čuo sam samog sebe…
Zeleganje...


Probudih se naglo oko jedanaest. Ukočen i izgorelog nosa. Niko drugi nije davao znake budnosti. Razmrdah se malo i poručih kafu. Pijuckajući vreli napitak, zagledah se u niz Gvozdačkih stena. Iza njih se naslućivala Tara u izmaglici. Prošlog vikenda, ona nam se otvarala i noću i danju. Sa suncem i maglom. Sa kišom i vedrinom.

Nekoliko čupavih glava se ukaza ispod pokrivki. Nanjušili kafu. Jedva skupih pola ekipe za pješačenje do vidikovca Beden. Kratko nas je pratila naša četveronožna drugarica, ali je na raskrsnici za Povlen krenula za ljudima koje smo sreli usput.

Čim su se noge razmrdale, šetnja je već postala prijatnija. Još su je više uljepšale divlje jagode, kupine i borovnice. Slast je postala tema dana. Nekoliko krava  su se lijeno sklanjale sa puta dok smo nailazili ka zeseoku. Jedna baka je sjedila ispred kuće, sa pletivom u rukama. Jedan pas je razdragano mahao repom. Odmahnuh mu rukom. Šta ću kad nemam rep…
Sve je stalo u oči...


Nismo se dugo zadržali na vidikovcu. Sve je za čas stalo u oči, gladne ljepote. Jablanik, Medvednik i Bobija su na suncu  prosušivali svoju garderobu, dok su im se iznad vrhova nadnosili jastučasti oblaci. Svoju posteljinu je sušio i Veliki Povlen, mjerkajući  komšije, kao da ih prvi  put vidi. Tako su i  nas mjerkale krave u povratku. Stigosmo pred dom, zagazivši duboko u dan. Dva popodne se isticalo isparavanjem.

-Taman ste na ručak!
-Gotov!? Bravo! Potrošismo koju kaloriju, pa da to nadoknadimo.

Ponovo brzo okupljeni za stolom. A na stolu se pušila čorba. Uf! Potom Mirko donese činije sa sarmicama od zelja. Uf, uf! Domaće kiselo mlijeko, da ih ušuškamo pod kašikom. I na kraju krofne, debele, pufnaste, skroz bijele od šećera u prahu. Uf, uf, uf!!!

Potpuno poraženi od veoma jakih kulinarskih snaga, koje su domaćini slali na nas u talasima, potučeni do nogu, uspjeli smo da se povučemo u kombi oko pola četiri. Bilo je tu još sporadičnih borbi sa pivom i ponekom zaostalom krofnom. Na kraju smo podigli bijelu zastavu, priznavši poraz, odajući priznanje prijateljskoj vojsci.

Spuštajući se ka glavnom asfaltnom putu, poveli smo sa sobom mnogo više od hiljadu kalorija. Ponijeli smo jednu planinu u srcu, zamotanu u ukrasnu kesu, napravljenu od magle, kiše, vjetra i sunca. Poklon koji se ne odbija…
Magla, kiša, vjetar i sunce...

Nema više ničeg da me povuče,
Sa sunca koje milosrdno grije.
Nevidljive sjene stižu me od juče,
Njih ni popodne rastjeralo nije.


Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav  Makljenović


уторак, 20. новембар 2018.

Tuga se lijepi po licu

Додајте натпис



Nije ovo priča o propasti,

Samo riječ, dvije uz vatru.

I žar koji će u oko pasti,

U glavi koju hoće da satru.


Ovih dana crna se boja nosi,

To daje ozbiljan izgled ljudima

Ovdje se svjetlo sa tamom kosi,

Ovdje su svi  proglašeni ludima.


Ne mogu sakriti od sebe riječi,

Tuga se sama lijepi po licu.

Ni jedan lijek više me ne liječi,

Samo još vrana liči na pticu.


Ovo je priča o jednom trenutku,

U kojem strah uz sunovrat stiže.

O jednom malom,sačuvanom kutku,

Koji je nadomak, sve bliže i bliže.


Tuga se lijepi po licu...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 26. септембар 2018.

Ništa to nije



Ništa to nije.
Ne boli me udarac,
Zadat lijevom rukom.
Da si me udarila desnom,
To bi već bilo gadno.

Ništa to nije.

Vjerujem da si sama,
Dok čekaš sunce,
Koje nikako da se pojavi,
Iznad tog krova, preko puta.

Ništa to nije,

Tako ti svi kažu,
Čekajući da vide,
Tvoj izraz lica,
Kad shvatiš gdje si.

Ništa to nije,

Jer sve crte su poznate,
Na licima onih koji ćute,
Govoreći mnogo toga,
Što se skupilo na jeziku.

Nije to ništa.

Samo malo boli,

Tvoj udarac lijevom rukom,
Dok desnu čuvaš,
Za završni udarac,

Direktno u korjen,
Već slomljenog ponosa.

Ništa to nije...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

четвртак, 20. септембар 2018.

Lice poliveno purpurom




Ne mogu doprijeti do tvog uha,
Da ti šapnem par gadosti,
Koje voliš uvjek čuti, ali se foliraš,
I okrećeš glavu sa grimasom,
Na licu koje ne poznaje laž.

Mogu samo da zabacim,
Neku otrcanu uzrečicu,
Pokušavajući da se izvadim,
Iz gorkog kruga besmisla,
Koji je ujedno sve što imam.

Pa kad je već tako, 
Zgrabiću te za ta tvoja,
Apsolutno krhka ramena.
Da vidim kako se mijenja,
Lice poliveno purpurom.

Zgrabiću i ovaj dan,
Onako usput, dok tebe stišćem,
Osjećajući nadolazeći talas,
Mržnje, sa kojom je sve,
I počelo, a eto sada i završava.

Ne mogu doprijeti do tvog uha,
A držim te cijelu u rukama,
Nenaviklim na toliku količinu,
Opasnih materija, koje se razlivaju,
Kao otrov upravo ubrizgan pod kožu.

Dok čekam ubrzano dejstvo,
Toga što je prošlo pod kožu,
Držim se za ta tvoja krhka ramena,
I napokon, vrlo blizu tvog uha.
Šapćem ti par gadosti,
Koje voliš uvijek čuti.

U ovom krugu besmisla,
Grabim i tebe i dan,
Uz neku otrcanu uzrečicu,
Koja je sve što imam,
Osim mržnje, sa kojom je sve počelo.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Majkljenović

четвртак, 13. септембар 2018.

Psssst, nista ne brini



Možeš slobodno da nasloniš glavu,
I sve što je donio dan, pobacaš.
Duboko udahneš i izdahneš,
I obje ruke staviš na moj dlan.

Psssst, ništa ne brini, tu sam...


Kad ti se jako zavrti u glavi,

Od silnih krugova koje zemlja pravi.
Pa pomisliš da je došao kraj,
Svemu što ljepotu čini vidljivom.

Psssst, ništa ne brini, tu sam....


Znam koliko puta te je noć opsjedala,

Stežući obruč oko tvog nevinog sna.
Pa si očima punim straha,
Gledala tamu direktno u crno.

Psssst, ništa ne brini, tu sam...


Ponekad su te i jutra stavljala u tjesnac,

Teška jutra, boje olova, tmurna, gadna.
Kao da nikad iz njih nisi ni izlazila,
Ne budeći se, nepomična, teška, tmurna.

Psssst, ništa ne brini, tu sam....


Možeš napokon, sve da pustiš,

Ne radeći ništa, samo pruži ruke.
I stavi ih obje na moj dlan.
Držaću ih čvrsto, koliko bude trebalo.

Psssst, ništa ne brini, tu sam...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

недеља, 09. септембар 2018.

Rudo



Ušunjam se kroz kanjon Lima,
Tiho, kao mačak, kad skakavce lovi.
Bilo da je ljeto ili snježna zima,
U Rudom, na trgu, dočekuju me snovi.

Bilo kad jutro krmeljivo sviće,
Ili se sumrak spušta sa Tmora.
Rudo zagrli cijelo moje biće,
I ljubi me u čelo,dok nestaje bora.

Dok umor kao prašinu, rukom skidam,
Pogled mi za tren uhapsi Varda.
Moćnoj planini širok osmjeh dam,
Čuva Rudom san,kao kraljevska garda.

Lim ubrzava, teče u spoj sa Drinom,
Dijeli i spaja ljude sa one i ove strane.
Maslinastom probija tirkiz,kao klinom,
Čim zastane, po njemu sunce plane.

Dok iz stijena raste kočoperni bor,
I po brdima svuda posipa iglice,
Resići su ovce splandovali u tor,
Večeras će zvijezde hvatati ko svice.

Čovjek je ovdje pognuta prilika,
Uvijek, kao da sa zemljom zbori.
Čovjek je ovdje nedaća slika,
Vatra je ugašena, odavno ne gori.

Ponekad stanem okom na Kraljevo brdo,
Onda lijevom rukom Tmor povučem,
U pravcu Varde, koja me grli ludo,
Dok bijesne talase Lima,nogama stučem.

Sebična jutra dočekujem na Oštrelju,
Danima hodam po Ravni, ispod Kozlovače.
Sanjam za razbojem jednu prelju,
I ljepoticu Brezu, s proljeća, kako plače.

Čovjek je ovdje usamljen i gladan,
Nježne riječi i osmjeha bistrog.
Ovdje je čovjek bio postradan,
Ovdje je oduvjek i Bog bio strog.

Volio bih još jednom, odozgo sa Vranje,
Pustiti pogled da se pod Vardom svija.
Volio bih u džep strpati svijetlo danje,
Dok me čupavim proplankom miluje Previja.

Volio bih napraviti još jedan krug,
Sa Gradine, iznad Lima, preko Sokolovića.
Ravancima, Bijelom brdu i Štrpcima vratiti dug,
Pa opet do Lima, koritom Uvca, do obronka Bića.

Sa Vitog graba, Paštan brda, Strmice,
Vjetar fijuče i piše neku sms poruku.
Letim, a skroz mi je ozareno  lice,
Zavijam vučiju pjesmu na uho jednom vuku.

Odoh sad da sa Jastrebom letim,
I gledam ispod, odavno stvoreno čudo.
Moj duh se kreće po kanjonima vrletnim,
Moj duh, još će da budi uspavano Rudo.


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

среда, 29. август 2018.

Probušeni oblak





Guram uz brdo još jedan dan,
Ne gledam okolo, samo naprijed.
Bez čuđenja i mrzovolje.
Samo guram dalje, ne očekujući ništa.
I ne želeći otići -nigdje.

Samo neka potraje ovaj dan,
Ovakav kakav jeste, tmuran i siv.
Znamo se odavno nas dvojica,
Zato se i podnosimo bez mnogo psovki,
Koje ipak naviru  ponekad iz grla.

Umjesto psovke, otme mi se i krik,
Oštar, parajući sve do oblaka,
Koji se nadnio i sam tmuran,
Nad brdom koje me strpljivo čeka,
Da na miru izguram ovaj dan.

Nemoj probušiti taj oblak,
Ne gledaj ga i ti tako mrko.
Dovoljno je što ga ja bodem,
Ovim urokljivim očima,
Punim svjesti o sopstvenoj nemoći.

Pusti na miru sve i okreni se.
Idi na neku drugu stranu.
Vidiš li da je odzvonio sat,
Navijen prije mnogo vijekova,
Iz kojeg sipi pijesak, umjesto minuta.

Pusti i mene na miru, idi!
Kreni tamo gdje ja ne želim.
Ostavi sve te satove neka odzvone,
Sav pijesak ove pustinje,
Kojoj ni oblak ne može ništa pomoći.

Najbolje će biti da kreneš odmah,
Ne gledajući nikada iza sebe.
Samo idi ćuteci u minutama,
Dok neumoljivo sipaju pijesak,
Po mojoj glavi, njime zatrpanom.

Možda ću se sjetiti, jednog dana,
Kako su mi oči izvirivale kao gušter,
Iz pijeska vrelog i suvog,
Dok sam pokušavao uhvatiti,
Tvoj nestanak u probušenom oblaku.


Najbolje će biti da kreneš odmah...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović