Kao malo vode

Dlan mi je još uvek mokar

Jer sam te držao ko malo vode

Skupljao kapi što klize

Niz duboko urezane

Znakove naprasnog života

Veruj, nisam još zatvorio krug

Još se borim, ne boreći se

Za mesto na putu

Kojeg obnavljam i čistim

Svakog trena kada pomislim

Koliko vremena je proteklo

Ovim koritom ispod visećeg mosta

Koji se ljulja na sami pokret

Raširenih očiju, gorskih 

Dubokih jezera, tvrdoglavo zelenih

Rasklimanih saznanja

Besramno zadrtih uverenja

Naslaganih kao naramak suvih drva

Iscepanih nekih prošlih godina

Sekirom koja je znala govoriti

Čudesne istine, naoštrena vrlinom

Pevala je proste pesme...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Trenutna frka

Nečujno kroz zrak letiš,
Malo ti sunce očima smeta.
Probaj na nokat da mi sletiš,
Prije nego od divlje postaneš sveta.

Ako je nokat malo,
Evo ti dlan, ruka cijela.
Na njoj ništa nije procvalo,
Kao što cvijeta tvoja bijela.

Ako je malo i ruka,
Evo me, tu sam  cijeli.
Možda ti budem trenutna frka,
Dok iz te tmine ne izađemo bijeli.

Ako je malo sve to,
Drži se čvrsto za stijene.
Postaćeš sigurno ime sveto,
Dozivano kroz ludačke pijene.

Vidiš li  svijetlo što blista,
Da li to tonemo ka dnu?
I u vodi si potpuno ista,
I u ovom, osušenom snu.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Skrhane duše

Eh, da ti je znati gdje gledam!
Porub na suknji ti sija koncem.
To je nit po kojoj ležim i sjedam,
Predvodnik  krda, obilježen zvoncem.

Gledaš me, gledam te! Oko iskapa suzu,
Groznu sam ostavio neman, aždahu.
Preko svijetle kože, prošivam svoju muzu,
Udisaj je ostao samo u jednom  dahu.

Cijediš se i ne vidiš liniju kraja!
Ti, što đavoli te vole i u njedra kriju.
Znaš li koliko ima do mog raja?
U tom vrtu grijesi oduvjek  zriju.

Evo pružio sam ti dlan, malo grub.
Sa njega polijeću skrhane duše.
Popni se i stani na poderani rub,
Pa poleti i pusti svijetovi nek se ruše.

Nježna kao komad pocjepane svile,
Provlačiš mi prste kroz debele snove.
U mojim rukama rastu razjapljene vile,
Kroz moje  kanjone promiču i plove.

Jesi li sve zaboravila, mrgude?
Hajde zapjevaj pjesmu divljaka!
Evo moju dušu pocijepanu grde,
Oči mi plivaju ispod naježenog mraka.

Sjećaš li se, mrgude...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Volio bih da si tu...

Večeras sam zajahao tamu,
Pod njenim kopitima sve je meko.
Kroz tunel upadam u duboku jamu,
Uz mene tone sve što sam sjeko.

U oblo i tiho, pretvorili se zvuci,
Samo misao šišti do pucanja.
Tvoja ruka je ostala u mojoj ruci,
Spremajući prste za nekoliko kucanja.

Ponoć me mami, baca mi kost,
Pribijam se uz nju, kao uz tebe snenu.
Od jutra me dijeli nevidljivi most,
Ruke su tu, a glava, gdje mi se djenu?

Galopiramo ja i potmulo crno,
Otkinuta linija iz oka se vuče.
Dok žanjem te, kliziš kao zrno,
Na dlanu mi tvoja opna puče.

Evo, jutro vuče na svoju stranu,
Crna ,kao da se boji u nit zlata.
Sjedeći na njoj, sječem i tu granu,
Sa koje padam u jezera od blata.

Sa neba, odozgo, curi slap,
U kaskadama pršti, stvara pjenu.
Vidim ti oko, i na uglu kap,
Na trepavici vidim vodenu sjenu...

Volio bih da si tu, u dubokoj bori,
Da je svojim dlijetima kopaš, širiš.
Da budeš crv u hrastovoj  kori,
Kroz lišće bukava, skrivena viriš.

Volio bih da si tu i kad ništa ne volim,
I kad crno ispod nokta se kruni, izlazi.
Uspjevam da otvorene rane posolim,
Ako me sretneš, nemoj! Ne prilazi!

Volio bih da si tu....

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

Ne daj se zemljo

Znam da bog ima neki plan,
Da učini nešto sa ovom planetom,
Koja jedva, da stane na dlan,
Kad iz vasione zavladaš svijetom.

Iza ovog trenutka ostalo je juče,
I samo po sebi nije više važno.
Oko sebe se vrtimo, a dole nas vuče,
Snaga istine, odjevene u lažno.

Vjerujem da naslućuješ rasplet?
Čudesni huk tornada  nas lomi.
Sve se okolnosti  dovele u splet,
Tijelo je još živo,a glava u komi.

Znam da vjetrovi nose loše vijesti,
Pa izlazim pred vrata da ih čujem.
Možda ću ispred i sunce sresti,
I gomilu ljudi, dok gledam,ja psujem!

Da bog ima neki plan, to mi  je jasno,
Sve je bliže tren za potpis sporazuma.
Bojim se da ne bude suviše kasno,
Kada i sa neba dopre glas razuma.

Evo dižem glas uz pomoć mašine,
Odoh odmah pred vjetar da skočim.
Vasioni da dodam jedno zrno prašine,
U ime planete zemlje,čašu da natočim.

Ne daj se zemljo, ljudski šljam vlada,
Neće još dugo, jer stiže teška konjica.
Znaćeš da odlazi vrijeme tvojih jada.
Po slobodnom letu nepoznatih ptica.

Bože, pokaži brzo tvoje namjere,
Nema razloga da ih skrivaš više.
Sve je otišlo do đavola,preko mjere.
U ovom paklu, smrdljiv strah kidiše.

Ne daj se zemljo,hoće da te uguše!
Ne daj se planinama i okeanom.
Neka jak vjetar nad rijekama puše,
Neka bude čisto, neznanom i znanom.

Ne daj se zemljo...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Put u zavičaj

Ako se ikada vratim,

Sa davno započetih puteva,

Biće to sigurno sredinom novembra,

Jer jedino tada mogu stati.

Stadoh na putu za zavičaj...

Zato i ne žurim sa povratkom,

I negdje usput pričam priču,

O putovanjima, jednom čovjeku,

Koji se osmjelio to tražiti.

Pričah o putu za zavičaj...

Pitao me taj čovjek svakakve stvari.

Na primjer: sa kog izvora vodu točim,

I zašto me svrbi baš lijevi dlan,

Zašto ne desni, kad ga već češem?

Svrbio me put za zavičaj...

Stajalo me dosta strpljenja,

Da mu objasnim odakle dolazim.

Da vodu ne točim nigdje,

Već po vodi hodam, odavno.

Po vodi hodah za zavičaj...

Samo je odmahnuo rukom,

Taj ljubopitljivi čovjek,

I rekao snažnim i promuklim glasom:

Nastavi svoj put do sunčevih terasa.

Nastavljah put za zavičaj...

Zauzmi stolicu u prvim redovima,

Stavi ruku preko umornog koljena,

Pogledaj direktno u sunce,

I zamisli da si  tek na početku.

Gledah u sunce na putu za zavičaj...

Zamisli da ti je odnekud poznat,

Neugaženi put kojim hodaš,

I da te svrbe zadebljali tabani,

Od ispucale zemlje koju zoveš- zavičaj.

Zamislih  da svim putevima stižem u... zavičaj.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Kišni dan

U džepu kaputa su mrvice,

Smrvljene kifle od juče.

Miris plijesni privlači pticu,

Da sleti na ispruženi dlan.

Hladno je i kiša pada...

Pognute glave grebem kragnu,

I nesvjesno krećem ka rijeci.

Usput gledam vrhove cipela,

Kojima markiram nesiguran pravac.

Hladno je i kiša pada...

Kapi proklizavaju sa rukava,

Polivajući suva mjesta na ulici.

Krajem oka slutim sivilo neba,

Ne nadam se ničemu, samo hodam.

Hladno je i kiša pada...

Prelazim tramvajske šine,

Tamo gdje se račvaju riječi.

Sudeći po uglačanosti,

Jedna je upravo izgovorena.

Hladno je i kiša pada...

Vrlo blizu čujem škripu metala,

U isti tren izbijam na strmu obalu.

Rijeka stenje od bremenitosti.

Jedan vrtlog se okreće oko sebe.

Hladno je i kiša pada...

Rijeka odnosi gomile prošlosti,

I nemam ništa protiv toga.

Samo pokušavam da nađem oslonac,

U mislima koje plivaju, jer:

Hladno je i kiša pada...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Jeka

Još  odzvanja  glavom i širi se jeka,

Od kako si zabola  u  svemir  vrisak!

Znao sam da ti je jagodica vrlo meka,

Kad sam ostavljao usnama  otisak.

Evo se brzo  protežem  po  planeti,

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem.

Čak i ako leptir na  dlan mi sleti,

Ja neću, ja...ne mogu da mirujem.

Šta je to, što je otpalo od ludila?

Šta  je to što se kreće kao oblak?

Ja  sam san iz kojeg  si se probudila.

Ja  sam  zmija koja  je  skinula svlak.

Moje vrijeme je prošlo,prolazi i tvoje.

Ali,da li to nekome nešto i znači!?

Moje, a i tvoje  su oči,  plave  boje,

U tvojoj ruci ,stisak moje sve je jači.

Danas sam nestao,nigdje  me nema,

Negdje sam bačen, u ćošak prostrt.

Osjećam kako je vasiona  nijema,

Dok mi kosti lome… malo sam krt.

Ruke su mi čiste, dok te dodirujem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čudesna

Još si, onako, čudesna...

Ništa se nisi promjenila,

To je oduran, čuveni fol!

Očima dodaj malo sjenila,

I to će biti kao u fudbalu gol.

Još si, onako, čudesna,

Bez obzira što oko te ne vidi.

Još si u meni  prelijepo bijesna,

Još se na tebi nasučem, kao na hridi.

Na tebe padam kao kometa,

Kao potpuno strani objekat.

Davno sam tvom poljupcu bio meta,

Vrijeme je isteklo, nisam gledao u sat.

Još si onako čudesna,

Isto se privijaš uz dlan.

Usnu ti grizem, a sva je tijesna.

Po njoj  naslućujem novi dan.

Na tebe padam kao kometa...

 Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Šta ako

   

Šta  ako ne moraš sve znati,

I nije sve tako bitno, važno.

Ne moraš uopšte lovorike brati,

I ne moraš se predstavljati  lažno.

Šta  ako cijeli  svijet  je na dlanu,

I možeš  da ga zgrabiš u mahu.

Ne moraš  puštati ni  suzu  slanu,

Nikako ne moraš  sve u jednom  dahu.

Šta  ako staneš  pored  rijeke,

A ispod vode  pastrmka pliva.

Ne moraš imati misli prijeke,

Pusti  nek pogled  se u nju sliva.

Šta  ako nešto ti  postane  sveto,

Ne moraš  puno misliti na  to.

Samo pusti  da  rodi se  ljeto,

Brzo će iz srca  nestati  blato.

Samo pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović