понедељак, 19. април 2021.

Bestijalni ološ

 






Ljudi se ovih dana
Survavaju u moju provaliju

Padaju brzo ko kamenje
Zarezano udarima mržnje

Bačeno rukama ološa
U mrak ljepljiv od vlažnog

Urlika nezadovoljenih zvjeri
Vječito halapljivih i oštrih zuba

Spremnih da kolju redom
Samo da ubiju u sebi
Poslednji ostatak ljudskosti

Čeprkaju po sopstvenom đubretu
Tražeći izgubljeni identitet

Ime koje mu je dato po rođenju
Bestijalni ološ posut pjenom
Narasle pljuvačke u ustima robova

Željnih letjeti visoko iznad glava
Skrušenih i srušenih u prašinu

Onu istu iz koje su potekli
U koju se vraćaju manji od zrna iste

Sve će to uzdah planete da pomete
Da raznese, razvijori zastave

Ubogih sužnjeva zla
Što dojahaše na leđima poštenja

Bjesomučno mamuzajući vatru laži
Dok topot potkovanih misli
Muklo odjekuje dole negdje po dnu

Učmale pomirenosti sa neizbježnim
Sudbonosnim i tvrdokornim
Uređenjem duše koja ga ostavlja

Odlazeći u poslednju pobjedu
Nad bijednim tijelom
Radujući se sa gomilom istomišljenika

Ne stenji!
Ostani dole, bijedni crve! 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 06. април 2021.

Sanjam

 






Sanjam snove od paučine,
Nježni su ali i jaki kao uže.
Ko zna kuda vode te šine,
Mogu li biti još malo duže?

Sanjam vrhove neznanih daljina,
Svaki sam bar po jednom penjao.
Sa nekih su lepršali krajevi haljina,
Ni u javi tu ja ne bih ništa mijenjao.

Poneki put kriknem, sav u znoju,
Valjda usnim i blesave, ružne prizore.
Samo im daljinski promjenim boju,
Onda se pustim tako do svitanja zore.

Poneki put, u snu je blijesak,
Kao da se meteor survava, pada.
Valjda će se zabiti negdje u pijesak,
A možda će ponovo u san sada.

Sanjam neki put i tebe, mila,
Tada želim da ga učinim dužim.
Ponese me neka,u bojama sila,
Tada vijekovima sa tobom kružim.

Sanjam te u svim bojama mogućim,
Pokrivam mojom crnom tvoju plavu.
Po plavoj volim samo da se prućim,
I samo na njene nabore naslonim glavu.

Po neki put kriknem, sav u znoju,
Kao da se meteor survava, pada.
Onda te vidim kao na dlanu, moju,
Onda se budim i sve je ...Sada.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 05. април 2021.

Grofica

 








Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,
Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.
Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,
I probuditi san, da se ne sanja nikada više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,
Klanac se produbio između grudi.
Pogledom sipaš crnilo između veđa,
Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,
Moja te ruka ko grana drži.
Beskrajno dugačka ta je ruka,
I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,
Tim predugim nogama staneš na vrata.
Sve tvoje crno procjediću u bijelo,
Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović