Grofica

 

Kada ugasi se svjetlo sa nebesa,

Poprskano, ovlažneno hiljadama kapi kiše.

Iz sjećanja prošetaćeš kao grofica, kontesa,

I probuditi san, da se ne sanja nikada više.

Kosa ti crvenom pokriva leđa,

Klanac se produbio između grudi.

Pogledom sipaš crnilo između veđa,

Dok nijemi krik iz grla se budi.

Kao sova dolijećeš bez zvuka,

Moja te ruka ko grana drži.

Beskrajno dugačka ta je ruka,

I beskrajan je plamen koji me prži.

Ako se ponovo drzneš da sletiš mi na čelo,

Tim predugim nogama staneš na vrata.

Sve tvoje crno procjediću u bijelo,

Poptuno nestati sa oštrim otkucajima sata.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sivo je i hladno

 

Postan dan, bez sunca.
Prolaze ljudi bez lica.
Gledam te kratkotrajne junake,
Sopstvenih, uspavanih života.
Odličan dan koji želim potrošiti,
Dok ne đođe na red, jedan savršen.
U uglu zamagljenog stakla,
Tamnih naočara, blesnuo je,
Trag predvečernjeg sata,
Taj nevidljivi prtljag u gepeku,
Starog dobrog načina razmišljanja.
Gorko ili tamno, sa smislom ili bez,
Direktno ka cilju, putujem bez ikakvog cilja.
Živim izvan vremena, omeđen zidovima kiše. 

Stojim pored ponora, bleda sena čoveka.
Prolazno boravište napuštam, probijajući, 

Nevidljivu opnu uobraženog zadovoljstva.
Ne budi budala! Prolazne su senke.
Nestaju kao svetlost u halapljivom mraku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Očnjak

Samo reci da ti je usna blizu moje,

I da ti je očnjak gladan ugriza.

Osjećam kako večeras daješ sve svoje,

I kako ti je sve mutno, ovako iz bliza.

Kako dođem i zakucam ti na vrata,

Uporno stojim i ćutim , glasno!

Kao kazaljka polomljenog sata,

Zašto i da uđem, kad je već kasno?

Požuri srećo! Rasteš mi na usni,

Kao tumor, neko strano biće!

Možda te i ovaj rascjepan san usni,

Možda si u meni, dok dan uporno sviće?

Požuri srećo i vidi ima li neko jak,

Možeš li sa takvim nekud da zaploviš .

A da zaveslaš u dvosjedu kajak?

Sigurnije je nego oblake samnom da loviš.

Požuri srećo. Idi malo do đavola!

Kaži mu samo da me poznaješ.

Reci mu, srećo, da dno je ispod bola,

I da sve to lagano, lagano doznaješ.

Grešne riječi pljuju i bodu.
Jedna je i mene pljuvačkom dotakla.
Kad se mnoge skupe, kuda će da odu?

Da li sa ove ili one strane pakla?

Požuri srećo...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjene

Udaviše me ove sjene,
Što se uz mene penju.
Kao da mi kidaju zjene,
Kao da u meni stenju.

Vade me tvoje usne,
Kad ih dotaknem svojim.
Osjećam da su ukusne,
Valjda se toga i bojim.

Usne su ti  kao otrov,
Ako ih poljubim, umrijeh.
Nema veze, biću ti krov,
Dok od nevinosti gradiš grijeh.

Upravo bludim kroz tvoje danas,
Probijam se kroz tvoja vrata.
Mislim da tu nema mnogo za nas,
Dok padaju sekunde iz sata.

Udaviše me ove sjene,
I nemam pojma šta ću sa njima.
Šta ću kad prođu mjesečeve mjene?
I šta ću kad dođe bijela zima?

Pokaži mi put, neku stazu,
Budi mi vodič kad je frka.
Kako de se ne smrznem na tom mrazu?
Kako, kad noć je užasno mrka?

Sjećam se  tvojih zaborava,
Kako me obilaze tvoja htijenja.
Kako za tren postaneš prava,
Kako se stvarnost ubrzano mijenja.

Osjećam sjene, usne su ti po meni,
Tom kožom me kroz dah diraš.
Hajde, polako ka meni  kreni,
Koga ćeš, ako ne mene da biraš?

Udaviše me...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Sveti Nikola

Miriše tamjan kroz hodnik i sobe,

Kućom odzvanja utišali mir.

U krilu su skrštene  ruke obe,

U očima svetluca providan vir.

Na zidu je odavno ikona sveca,

Nikole svetog, čudotvorca moćnog.

Dok ruka se krsti, koleno mi kleca,

Sve nevidljivo beži iz okrilja noćnog.

Na stolu je kolač ukrašen žitom,

Upaljenom svećom igra plamen zlata.

Dušom se širi uzdah, radostan i pitom,

Sve je danas čisto, bez imalo blata.

I gosti se čuju, dolaze pred vrata,

Otvara domaćin, osmehom sav blista.

Podne se javlja sa zidnoga sata,

Hrana je na stolu, dar od boga čista.

Razgovor se veze, a smeh je glasan,

Grlo se kvasi natočenim vinom.

Zalogaj posan, klizi kao masan,

Hleb je od žita samlevenog mlinom.

Pogledom tražim oči dobrog sveca,

I moje su obrve ko njegove, bele.

Srce kreće da ubrzano štreca,

Stadoše mi oči u njegove, cele.

Usamljena zvezda sa severa viri,

Još pomalo u mene zagleda i mari.

Odavno se krv sa venama miri,

Još morima plove štićeni  mornari.

Sve je danas čisto...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Probušeni oblak

Guram uz brdo još jedan dan,
Ne gledam okolo, samo naprijed.
Bez čuđenja i mrzovolje.
Samo guram dalje, ne očekujući ništa.
I ne želeći otići -nigdje.

Samo neka potraje ovaj dan,
Ovakav kakav jeste, tmuran i siv.
Znamo se odavno nas dvojica,
Zato se i podnosimo bez mnogo psovki,
Koje ipak naviru  ponekad iz grla.

Umjesto psovke, otme mi se i krik,
Oštar, parajući sve do oblaka,
Koji se nadnio i sam tmuran,
Nad brdom koje me strpljivo čeka,
Da na miru izguram ovaj dan.

Nemoj probušiti taj oblak,
Ne gledaj ga i ti tako mrko.
Dovoljno je što ga ja bodem,
Ovim urokljivim očima,
Punim svjesti o sopstvenoj nemoći.

Pusti na miru sve i okreni se.
Idi na neku drugu stranu.
Vidiš li da je odzvonio sat,
Navijen prije mnogo vijekova,
Iz kojeg sipi pijesak, umjesto minuta.

Pusti i mene na miru, idi!
Kreni tamo gdje ja ne želim.
Ostavi sve te satove neka odzvone,
Sav pijesak ove pustinje,
Kojoj ni oblak ne može ništa pomoći.

Najbolje će biti da kreneš odmah,
Ne gledajući nikada iza sebe.
Samo idi ćuteci u minutama,
Dok neumoljivo sipaju pijesak,
Po mojoj glavi, njime zatrpanom.

Možda ću se sjetiti, jednog dana,
Kako su mi oči izvirivale kao gušter,
Iz pijeska vrelog i suvog,
Dok sam pokušavao uhvatiti,
Tvoj nestanak u probušenom oblaku.

Najbolje će biti da kreneš odmah...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Stanica

U tvoju stanicu dolazi voz sada,
Čuješ li kako klopara čelikom?
U njega ulaziš neozbiljno mlada,
Čak si okrenuta mi i lijepim likom.

Valjda nisam dockan, zakasnio?
Dođi brzo, okači se o vrat.
Posle bih ti nešto pojasnio,
Ako ne misliš, da poslednji je sat.

Lome me ove, ludila žice,
Pokušavam da slomim i ja njih.
Samo još jednom da vidim ti lice,
I dodirnem ga, potpuno nijem i tih.

U tvoju stanicu, na prstima ulazim,
Polako i oprezno kao zmija.
Po tebi cijeloj pogledom plazim,
Po tebi sam cijeli i to mi prija.

Valjda nisam zakasnio? Riječi mi fale,
Jagodica na prstu me boli.
Tvoje šake u mojima su tako male,
Jedino tvoj prst kad takne, on i voli.

Lome me ove noći budalaste,
Kako dan malo zamakne, evo ih.
Džaba što ih pozdravim sa Namaste,
Puštaju sa lanca mrak, opasno tih.

Ode voz...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Ljubav na licu

Ako želiš da se sjećaš ovog dana,

Moraćeš da mjenjaš nešto u sebi.

Ako želiš da ne pukne ispod tebe grana,

Zagrli to drvo i jako, jako ga zagrebi.

Vidio sam ti ljubav na licu,

Izgleda da se mijenjaš u drugi lik.

Naslućujem plavu krilatu pticu!?

Već je proletila uz  glavu, tik.

Promjeni  nešto večeras, osmjeh makar,

Čini ti se da to je predugačak  put.

Svejedno je da'l  je u  njemu zlato ili bakar,

Svejedno je da'l  je mjesec  srebrn ili žut.

Otkrij  nekog zaboravljenog u sebi,

Počasti ga osmjehom i čuđenjem.

Zašto ga prepoznao i u sebi, ne bi,

Zašto ga ne bi probudio buđenjem.

Nemoj nikad stati dok ne iscuri sat,

I kad kažu da prošlo je, ne vjeruj-lažu!

I kad nešto zalupa, to nije koraka bat,

To što čuješ je srce, tako  kažu.

Promjeni  nešto večeras...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Čudesna

Još si, onako, čudesna...

Ništa se nisi promjenila,

To je oduran, čuveni fol!

Očima dodaj malo sjenila,

I to će biti kao u fudbalu gol.

Još si, onako, čudesna,

Bez obzira što oko te ne vidi.

Još si u meni  prelijepo bijesna,

Još se na tebi nasučem, kao na hridi.

Na tebe padam kao kometa,

Kao potpuno strani objekat.

Davno sam tvom poljupcu bio meta,

Vrijeme je isteklo, nisam gledao u sat.

Još si onako čudesna,

Isto se privijaš uz dlan.

Usnu ti grizem, a sva je tijesna.

Po njoj  naslućujem novi dan.

Na tebe padam kao kometa...

 Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Nomad

Ljeto  kampuje na tvom vratu,

I mekanu kožu čini tamnim medom.

Mjereći vrijeme po sunčevom satu,

Pokriva bore, a kosu ti boji blijedom.

Došla si iz daleka, od nekud sa juga,

Iz pogleda sijevaju nedogorjele vatre.

Na momente blijesne, pa se ugasi tuga,

Dok smjehom pokrivaš nomadske šatre.

Čudesan okret! Crvenom haljinom letiš,

Cipelom štiklu zabadaš, cvili drveni pod.

Kao da se zimskim vjetrovima svetiš,

Tresući o zemlju, uplavljeli nebeski svod.

Nestalo je svega i sve još je u toku,

Nemir me i sada gazi,ubrzano mrvi.

Sve boje i dalje su samo u tvom oku,

Samo crvena vrišti sa pločica tvoje krvi.

Prašina se sliježe, prstima ti prste grlim,

Sa usana mi otkidaš, komad po komad.

Sve moje mane češljaš,češljevima vrlim,

Sve tvoje puteve će gaziti,vječiti Nomad.

Prašina se sliježe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Plava staništa

Skoro da je izbilo sedam,

Krmeljam tu riječ, kao apostrof.

Suženim  zjenicama  sada te gledam,

Sve mi je jutros -fuck off!

Opet gledam na sat,pet do deset,

Vidim  da se dan, prokleto  rađa.

Sebe  sam bacio u globalni  reset,

A i ti, kao da postaješ mlađa!?

Već  je podne! Vau! Šiba grijeh!

Čuje se samo  gvožđa  grom!

Spremno  je  ugrijan  kovački  mijeh,

Sve je  spremno  za još jedan  slom.

Brzo se bacih između  dana i noći,

Između  njih  kao da ne bi ništa.

Brzo, između  njih  sam htio proći,

Između  njih su plava staništa.

Sve  mi  je jutros  -fuck off!

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović