уторак, 23. август 2022.

Prijetio mi je dan suncem







Pojuri me ovaj dan
Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo
Izađoh brzo da mu se ne zamjerim
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti
Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi
I mješa se sa smradom
Na kraju ulice nema nikoga
Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu
Ali ona je u cijevima, ne vide
Istjerao me dan, izbacio vani
Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su
Samo se klate na ramenima
Prijetio mi je dan suncem
Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi
Neka tako ostane do večeri
Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 19. август 2022.

Žileti mi sijeku grlo

 






Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude.

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 12. август 2022.

Sinoć sam te sreo

 



Sinoć sam te sreo

Negdje ispod zvijezde

 

Htjedoh ti nešto reći

Ali riječ neće napolje.

 

Malo sam se smeo,

Htjedoh ti presjeći put

 

Prići i dodirnuti rame

Zarežati neku banalnu nježnost

 

Ne rekoh ništa

Nisam te ni dotakao

 

Zapahnut mirisom prošlosti

Produžih negdje dalje

 

Bolje je kad idem dalje

Jer sve te vatre me oprlje

 

Neki drugi put kad te sretnem

Ispod neke druge zvijezde

 

Biću odlučan da ti opet priđem

I da padnem sa tobom

I sa tvojom zvijezdom padalicom


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

 

уторак, 9. август 2022.

Pas sa očima tužnog konja




Stajala si nesigurno

Na četiri vrlo tanke noge


Glave pomalo oborene

Sa pogledom u moje patike


Pas sa očima tužnog konja

Riđe dlake i mršavog, drhtavog tela


Prišla si  stidljivo, vrteći repom

Podigla pogled na trenutak

Kao da želiš nešto reći


Da li ćeš ti negde da me odvedeš

Treba li da pitam mamu


Mogu li da se pozdravim sa braćom

To su ova dvojica, šćućurena u ćošku


Hoćeš li biti dobar prema meni

Malo me je strah


Uzmi  me u krilo

Da, tako je bolje

Oprosti što drhtim

Proći će


Ti si sigurno dobar

Znam, osećam to 


Ipak me je strah

Gleda me mama

Eno ga i tata

Laju i gunđaju


Ti si sigurno dobar

Zagrli me jako


Plašim se mnogo

Bez obzira što si ti

Izgleda dobar čovek


Da, da, pomazi me

Počeši me po glavi

To me malo smiruje


Znam da me vodiš

U neku tvoju kućicu

I da ćeš biti dobar prema meni


Ali me je strah i drhtim

Zato me jako, jako zagrli

I ne brini

Proći će to...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović



субота, 6. август 2022.

Još samo ovo...

 




Još samo ovo da ti kažem

Mogu i na uho, ispod kose.

 

Da mi jako nedostaješ

Ali, to je tako izlizano

 

Malo ću  da te slažem

Dok par kapi klizi na usnu

 

Koju zubima tetoviram

Kao otvorenu školjku

 

Liječio bih ti taj rejon

Opkolio bih tu čitavu regiju

 

I kad pomisliš da nema više

Ima me svuda u okruženju

 

Ima me kao neizliječive bolesti

Napadam iz svih oružja

 

Jer sam potpuno svjestan

Da nema povlačenja

 

Tako napadnutu, okupiranu

Ubrao bih te poput pečurke

 

I zaspao sa idiotskim osmjehom

Sretno otrovanog zombija

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović