Došao sam u moj grad,
Potpuno iskrivljenog lica
Iz njega nikad nisam otišao
U meni je rastao kao balon
Došao sam u moj grad niotkud
Samo sam prošao kroz njega
Ništa nije isto, a nisam ni ja
Došao sam u moj grad
Došao sam u moj grad
Iz njega nisam nikad ni korakom
Prošao sam kroz njega, smrvljen
Mrak me dočekao na kraju ulice
Došao sam u moj grad
A gledam ga sa neke druge planete
Sa čela mi curi potok znoja
Dok se sjećanja kupaju u njemu
Sjećanja mi uz uho dišu,
Sjećanja me ubijaju, lome
Pišu ove redove crveno
Odlaze nekud brzom poštom
Sjećanja prolaze kroz mene,
I crna su i bijela u istoj korpi.
Kad krenu, žileti mi sijeku grlo
Kad me stignu, više ne bježim
Prošao sam kroz moj grad
Tijesne su mi ulice
Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama
Metalna sjećanja odzvanjaju u meni
Došao sam u moj grad
Brzo sam kroz njega prošao
Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo
Sivo od poznatog osjećaja gubitka
Sjećanja dolaze, kao
leptiri
Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.
Noću me pohode, penju se, dolaze
U vrtlogu misli formira se paranoja
Sjećanja su duboko u meni
Sa mnom se ujutru bude
Piju prvu jutarnju kafu
Dodaju ludilo narednom danu
Moj grad u meni živi
Raširen i stješnjen planinama i ravnicom
Moj grad iz mene polako izdiše,
Na kraju svog besmislenog mandata
Moj grad je još uvjek negdje
Na nebeski svod prikačenih
krovova
Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada
Uobrazilja oštri jednu stranu žileta
Sagrađen u pustinji ili
kraj mora
Oštre stijene su kamen temeljac
Na vrhovima planina ili u dolini
Žulja me uvjek i u novoj cipeli
Na kraju grada je slijepa ulica
Sudara se sjećanje i život
U svakom gradu sam stranac
U mom gradu me nema…
Dopisnik iz
Džepova Snova:
Branislav
Makljenović
