Tragovi zuba

Ispijena lica

Brišu prašinu

Sa jeftinih izloga

Gomila gazi

Ugaženi asfalt

Spuštenih noseva

Sa večitim uzdahom

U potrazi za pljuvačkom

Pljujući to malo života

Sve dok ne saznaju

Da dolazi vreme 

Potpune prolaznosti

Ko je kriv za tragove zuba

Na dršci revolvera

Strah od smrti

Smrdi iz cevi

Na stolu još tri metka

Uredno složena

Dok utrobu kida

Nadolazeće svitanje

I svetlost koju zabada

Direktno u slepočnice

Hirurški precizno

Ne nišaneći

Stavljam slane obloge

Na zaoštrene snove

Gledajući kamen spoticanja

Kako se kotrlja

Bačen ljutitom rukom

Prstima koji bride

Od predugog ustezanja

Nije to u redu

Ne, ne

Nije u redu

Voda za kafu vri

Metak je u cevi

Strah se lepi po zidu

Nije u redu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Mirno je veče

Nije bilo više vremena

Potrošeno je

Teško se navići

Ali ide nekako

Malo je ostalo

Zaključano u glavi

Pitanja

Odgovori

Ćutanja

Mršava lica

Izduženi obrazi

Borba sa senkom

Nastaviti put

Ili stati

Odustati

Smirena narav

Gura napred

U pravcu tmurnog

Bezimenog grada

U nekom izbledelom vremenu

Ka nekom sivom trgu

Sedim na stepeniku

Buljeći u nebo

Koje je rado 

Ispustilo mlaku kišu

Mirno je veče

Odraz u ogledalu

Slika samo jedno oko

Drugo je potrošeno...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Đon na nijemim licima

Oči, sjajne od sjećanja

Brzo su topile noć

Ovo ugaženo jezero tame

Fleksibilan krug bijede

Ptica slomljenog krila

Bolan pogled na nemoć

Na granicama uma

Stoje olovni vojnici

Čuvaju horde ludila

Gazeći nijema lica

Dječije poglede

Tvrdim đonovima

Skoči čovječe

Zajaši tu tamu

Zaplivaj u tom katranu

Šta fali posutom perju

Ako se iz mraka zabluda

Nazire dan

Jer oči su mi sjajne od sjećanja

Na strast

Na golemo juče

Što vuče za otkinutu ruku

Ostatak nadolazećeg sutra

Prekrivenog prašnjavom zavjesom 

Čekanje izblijedilo od vijekova

Da se noć i dan slože

Bar u toj tankoj liniji

Umiranja i rađanja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Dugačka je soba

 

Dugačka je soba

Sa malim vratima

Kroz koja su ulazili neki ljudi

Neprijatnih lica

Upisujući imena

Na još vrelim čaurama

Tek ispaljenih metaka

U drhtave sjene po zidu

Bježeći od vrućine

I dosadnih muva

Zbogom i mnogo sreće
Vratiću se brzo
Iz površnog sna
Zakačenog za trnje
Nekog čudnog drveća

Smrdim na skinute zavoje
Sa žuljeva stečenih ružnim putovanjem
Sporednom prugom

Izbačen negdje daleko od stanice
Kroz teška vrata gvozdenog voza
Koji se naglo trzao i kretao

Tresla se zemlja i cijukale šine

Pasiji sine, okreni se i nestani
Idi brzo, dok neko ne poželi
Biti kratko ljubazan

Sabijajući nesnosan bol
U male metalne kutije

Šta da radim u ovom mraku

Ležim u hladnom ćorsokaku
Lijepog lica i tužnog imena
Kojeg ne mogu da se sjetim
Kada dođe svijetlost kroz kapke
Sasvim solidno natečenih očiju

Dobro jutro, zovem se Hladno Staklo... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tražim te i ti to znaš, bleso

                                               

Na trenutak sve je stalo Pukao je dio dana I slomio se kotrljajući u juče Tijesna mi odjeća gori na tijelu Zajedno sa kožom, polivenom znojem Gdje je ta savršenost, ispod neotesane lobanje Gdje taj kraj tek započetih snova Igrao sam igru surove gomile Potaknut vijekovnim strahom od lica Strahom od umilnih pogleda Koji ostavljaju krvave tragove U izrešetanoj duši, skrpljenoj golim iglama Uvlačio sam ti konac u tu otvorenu ranu Onako nasumično, dok si vikala neke psovke Prolazio sam prstima preko tih zuba Sjajnih od zavijanja na mjesec Tražio sam te u ovom ostatku dana Sa ogromnom potrebom da te nađem Makar u dijelovima, raspuklu kao čašu Bačenu na kuhinjski pod, u žaru bijesa Tražim te i ti to znaš, bleso Negdje si se pritajila i čekaš Da se dan isprepada i pobjegne u mrak Pa da se u toj religiji tame Sretnemo okruženi sopstvenim Teretom besprizornog kajanja Tražim te i ti to znaš, bleso...  ОдговориПроследи

Nijemi pogled

 

Prošetam sa svojim duhom,

I gledam ljude mrgudnih lica.

Glasova nema, utihnuli na suhom,

Samo se oglašava poneka ptica.

Zaustim nekom pitanje,

Samo nijem pogled zija.

Prođem, nastavljam skitanje,

Uz ćutanje, više mi prija.

Noge stopalima gaze travu,

Jedna glista se proteže jako.

Za malo da načepim nogu mravu,

Dok me par očiju pogleda mlako.

Ne želim ništa nikog pitati,

Idem dalje ,malo pognute glave.

Uskoro će početi i svitati,

I onima što stalno ih mlave.

Još šetam sa svojim duhom,

Sad mi već na ramenu čuči.

Zujimo skupa sa jednom muhom,

Dok njeno krilo mi u uhu huči.

Još šetam sa svojim duhom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sivo je i hladno

 

Postan dan, bez sunca.
Prolaze ljudi bez lica.
Gledam te kratkotrajne junake,
Sopstvenih, uspavanih života.
Odličan dan koji želim potrošiti,
Dok ne đođe na red, jedan savršen.
U uglu zamagljenog stakla,
Tamnih naočara, blesnuo je,
Trag predvečernjeg sata,
Taj nevidljivi prtljag u gepeku,
Starog dobrog načina razmišljanja.
Gorko ili tamno, sa smislom ili bez,
Direktno ka cilju, putujem bez ikakvog cilja.
Živim izvan vremena, omeđen zidovima kiše. 

Stojim pored ponora, bleda sena čoveka.
Prolazno boravište napuštam, probijajući, 

Nevidljivu opnu uobraženog zadovoljstva.
Ne budi budala! Prolazne su senke.
Nestaju kao svetlost u halapljivom mraku... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,

Zategnuta gomilom briga.

Što prolaze ulicama, jedući,

Kosti sopstvenih tjelesa.

Lica vječito pospanih očiju,

Od premalo sna i previše,

Budnog kopanja po mislima,

Koje puštaju crnilo da se slijeva,

U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,

Jadniče jedan, izudaran čizmama

Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe 

Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,

Podjeljene nekih prošlih Novih godina.

Kud si pošao,

Sada kad ti nigdje nije mjesto,

Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,

Koji je odavno krenuo sa početne stanice,

Znajući da te šine nikud ne vode.

Okreni se i pusti,

Nek se i drugi okreću,

Makar samo za tvojim tijelom,

Skupljenim u taj ofucani mantil,

Kojim pokušavaš dozvati kišu,

Kojom bi da spereš otrov ,

Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,

Neka teče sve što je tečnost,

I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,

Onog istog neba, u koje pogledaš,

Svaki put kad pomisliš:

Dokle više ovako, pobogu brate!

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sam sa sobom sudaren

Sav moj svijet se srušio.
Sasjekao sam ga u komade.
Vlastitim rukama ga ugušio
Bez pitanja: a šta mi to rade?

Stojim na ulici, popljuvan i sam,
Posred izmučenog lica udaren.
Sve što mi treba, odavno već znam,
Ponovo sam, sam sa sobom sudaren.

Znoj se niz lice uporno cijedi,
Pitam se kamo da odem sada? 
Kako pobjeći ovoj ljepljivoj bijedi?
Kako, kad vrag suvereno vlada?

Noge od olova ništa ne pokreće,
Kao da zauvjek pripadoh cesti.
Nijedan korak nikuda  neće,
Nijedan pogled ne mogu sresti.

Ukopan, do pola kao u grobu,
Gledam u zemlju, u nebo ne mogu.
Evo prodajem savjest kao robu.
Davno sam kleknuo,molim se Bogu.

Misliš da  svijetom vlada vrag,
A boga traziš kad suze poteku?
Objema nogama zastani na prag,
Pomoli se i zbaci đavola u rijeku.

Kad začuješ krik, to je tvoj glas,
Ubrzo će i svjetlost da  te kupa.
Zaurlaj žestoko, jer stiže ti spas,
Sa druge strane vrata, neko ti lupa.

Zaurlaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović