уторак, 1. новембар 2022.

Pusto je i prazno





Pusto je  i prazno

Sam sam i hladno je

Prekriven teškom prašinom umora
Beznadežno ispod sivila oblaka
Dan mi je bez kraja i početka

Časovnik lomi kazaljke
Zagušljivo ništa se vrti u krug

Sa rukama u džepovima
Čekam da se pojavi noć

Da se zabijele zavjese na crnom prozoru
Da ružnu priču ukrasim sjenama

Neka neznana lica da prepoznam
Neku dobru vijest da obučem u smjeh
Jedan trenutak da pomnožim sa beskrajem

Nabusito i mrko zabijam pogled
U jednu jedinu tačku na ogoljenom zidu

Opčinjen i težak, oči u oči sa dvoličnošću
Umrtvljen i dovoljan samom sebi
Češem se grubim, okorjelim lažima

Pusto je i prazno... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

понедељак, 24. октобар 2022.

Odraz nesporazuma






Kratak odsjaj sunca odskače od rijeke
Druga obala  mami visokom topolom

Duboko u meni pitanja se množe
Ali slutim da odgovora nema
Dok se u nedogled proteže
Ovaj  rastegljiv trenutak
U kojem se hrvu tanki kraci magle
Sa umornim i blijedim, bezvoljnim suncem

Izgubljen i pronađen stotinu puta
Zaleđen osmijeh lebdi iznad brade

U vodenom ogledalu je odraz nesporazuma

Stvarnost zna kako se ćuti
Zaborav ne vrijedi ništa

Znam šta sam i ko sam

Iluzija života navire
Kao hladni prsti preko čela

Istina je podmukla, za ne?

Odlučnim koracima korača
Ka mjestu gdje će neminovno stati

Nema straha, dok oštrica siječe
Odumrla očekivanja

Nema straha, nema čekanja
Sve se skupilo u ovo jedino, sada... 
.

Dopisnik iz Džepova Snova
Branislav Makljenović






четвртак, 20. октобар 2022.

Nema ničeg iza






Ljut sam na sebe

Pustih te da lutaš
Kroz već nabrekle vene

Da često zastaneš
I zasječeš, da zaboli
Da malo procuri

Ne okrećeš se
Jer nema ničeg iza

Sve je smješteno ispred
Tvog sanjarskog pogleda
Čekajući da brzo postane ništa

Sve si potjerala kao hajka
Na otuđene krvoloke

Potpuno si me  pripitomila
Puštajući da podivljam
Da zaurlam prastari zov

Ljut sam na sebe
Zaboravih zbog čega

Ali još se zrakom prolama
Želja da viknem

Ljut sam na sebe... 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 18. октобар 2022.

Kapija





Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

уторак, 11. октобар 2022.

Kovitlac

 



Negdje u dnu zatrpane svijesti, krčkaju mi misli kao u kotlu.

 Pomračenje donosi umor i spuštanje zavjese od trepavica.

 Oči, taj odsjaj duše, stekoše trenutni mir. Kovitlac se smirivao pod naletom vjetra sa planine. 

Sjedeći na zemlji, tvrdoj od predugog posta, osjećam nadolazeću studen. 

Čvrsto šakama stegnuh koljena i podmetnuh ih pod bradu. Sada je sve kako treba. 

Može cijeli svijet da se sruši, ali glava će ostati na istom mjestu, tvrdoglavo odbijajući da pukne. 

Mrak lagano pušta svoje kandže, cijepajući ostatke dana u otupjelu svijetlost. Bujica gubi snagu.

Mjesec me dotiče izdaleka, srebrnim rukama, ispunjavajući čamotinju, svježe poorane pustinje.

Podrugljiva tama mi opsjeda savijena leđa. Vidik mi je potpuno zaklonjen. 

Ko sam, šta sam, odakle sam...

Psovka cijepa tišinu na dronjave trake. Mogu li se pokrenuti, pobjeći, nestati? Moram.

Prkosno se unosim sam sebi u lice, očekujući brzi odgovor na karavan pitanja.

Frkte neizgovorene riječi, kao strelice otrovnih vrhova. 

Svaki pokušaj odgovora je ravan srčanom napadu. U grlu narasta nešto kao ratni poklič. 

Ne, to je samo skupljeni ispljuvak nataložene strasti, koji traži izlaz.

Prenuh se i pokrenuh. 

Slušajući eho sopstvenih koraka, pođoh  neoznačenom stazom,

tamo gdje  čovječanstvo odavno trenira sunovrat...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 4. октобар 2022.

Orgije otužnih umova






Tužno je lice velikih pobjeda

Život je divlji i grub
Mračna ludnica ili svijetlo radosti

Razvrat posut sa mnogo gorčine
Ili most do viječite proljećne bašte

Ratovi, paljevine, ubistva i laž
Ili vjera u bolje malo sutra
Jer ovo danas, šta je

Pritvorstvo, raskoš pijanki
Orgije otužnih umova
Mladi dani novog pakla
Ili sonet upućen oblacima

Skitnjom kroz sopstveni život
Spašavam ono malo strasti
Iznad prozaične prolaznosti

Čuvajući samoću ispod jezika
Da je ne bih ispljunuo
Svaki put kada sretnem... sebe 

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

четвртак, 29. септембар 2022.

Nizovi glava





U osvjetljenim prozorima se naziru

Nizovi glava, stisnutih jedna uz drugu


Umnoženi beskraj istih profila


Džinovsko tijelo bez kičme

Priviđenje praznog pogleda


U mrtvilu svijetlosti noćne lampe

Iznervirano uho prati raznovrsne zvuke

Nerazumljivog sklopa nadolazećeg ništavila


Prolazim kroz maglu nagovještaja

Tvrdokornog nagađanja rađanja dana


Obnevidio i otupio od čekanja

Smjestih se u prvu klupu

Dok se mrak kočoperio po parku


Dnevna svjetlost će doći uz pratnju

Moćno nabildovanog obezbeđenja

Sabijajući u obor sve pobunjene


Koji su zastali na blatnjavom putu

Praveći od velikog događaja

Potpuno beznačajnu sitnicu


Koja ničim ne dodiruje

Ogromnu većinu čovječanstva


Skupljenu u nezavisnost

Odavno iskopanog groblja

Okruženog ćutanjem

Tek stasale manjine


Kroz polumrak se naziru

Dugački nizovi glava...


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović


понедељак, 19. септембар 2022.

Zona sumraka

 




Tuga i ja nismo neznanci
Obično stiže sa malo mraka
Rijetko smo samo stranci
Skupa ulazimo u zonu sumraka
Sreo sam te jednom u prolazu
Okrznula si mi okom ruku
Tramvaj je već bio u dolazu
Zbog trepavica nisam čuo buku
Gasi se zvuk, vidim samo šine,
Sudaraju se ljudi kao oblaci tmusi
Samo jednom da vidim oko kako sine
Bio bih siguran, znao bih da tu si
Poznajemo se tuga i ja, odavno
Ona dolazi bez kucanja, samo uskoči
Moje suvo učini vodoplavno
Nijedna kočnica tu ne može da koči
Poznajemo se tuga i ja...
Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 16. септембар 2022.

Juče i danas




Juče je umrlo u ponoć

Jašem ovo danas bez sedla

Otima se, kao da ga rita noć

A meni se u grlu skupila knedla


Danas me tjera na svoju stranu

A ja se držim za taj sjaj

Kao za krila u letu, vranu

Koja krikom doziva maj


Uzvik se iz mog grla čuje

Slavi dan novog rađanja

Ispod mene, jedan oblak tu je

Štiti me od sunčevog gađanja


Letim sa vranom i danom

Običnim nebom, malo plavim

Samo sa jednom, običnom manom

Gore se osjećam ogromnim i malim


Letim u jedan novi dan...


Dopisnik iz Džepova snova:

Branislav Makljenović

среда, 7. септембар 2022.

Ti si mnogo vode...







Oderana mi je koža
Eno je, visi na ogradi
Muhe pljuju usirenu krv
Oštar nož pravi manje bola

Lomim prste dok mislim o tebi
I srce mi nešto, bezveze tuče
Iz njega mora da vodopad grmi

Ti si mnogo vode, brza rijeka
Sila koja pomjera kamenje
Preko kojeg uporno preskačem.

U takvoj bujici nije šteta nestati
Udarac o stijene je kao dodir mekanog tkiva
Koje klizi niz zelenilo uglačanih algi

Nož siječe i cijepa zglobove
Nemoćan sam, ne prilazim ti
Jer su putevi zgrušani od previše vremena


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenovic

петак, 2. септембар 2022.

Vrisak

 

 

 




Čujem vrisak, čujem pritajenu zvijer

Sve se otkida od krila uboge noći

A noć, trula, daje mi potmuli miris straha

Dok zaobilazim blato, pitam se kuda  

 

Oko tvog vrata pružam ruku

Grlim tu liniju  ispod kose

Kačim ti se o snove i prljam ih

 

Sutra ću ti pokloniti planinu

I još jedan vrh, da sve vidiš

Da čuješ kako duboko za tebe dišem

 

Znoj se provlači koroz duboke bore

Nije ti važno koga nose ove noge

I gdje su se zaputile, oštro gazeći

Utabanu zemlju preko sasušenih kostiju

 

Pogledom mačke iznad modrih podočnjaka

Pitaš me , gdje je moja linija pucanja

 

Još pomalo lud, ali sa gladnim osmjehom

Trčim svoj poslednji bijeg od stvarnosti

 

Jutro ne osjeća nikakvo gađenje

Dok u naručju lomi moje kosti

 

Pokloniću ti planinu…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

уторак, 23. август 2022.

Prijetio mi je dan suncem







Pojuri me ovaj dan
Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,
Ako ga budem gledao blijedo
Izađoh brzo da mu se ne zamjerim
Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh
Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti
Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi
I mješa se sa smradom
Na kraju ulice nema nikoga
Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu
Ali ona je u cijevima, ne vide
Istjerao me dan, izbacio vani
Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su
Samo se klate na ramenima
Prijetio mi je dan suncem
Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi
Neka tako ostane do večeri
Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

петак, 19. август 2022.

Žileti mi sijeku grlo

 






Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

петак, 12. август 2022.

Sinoć sam te sreo

 



Sinoć sam te sreo

Negdje ispod zvijezde

 

Htjedoh ti nešto reći

Ali riječ neće napolje.

 

Malo sam se smeo,

Htjedoh ti presjeći put

 

Prići i dodirnuti rame

Zarežati neku banalnu nježnost

 

Ne rekoh ništa

Nisam te ni dotakao

 

Zapahnut mirisom prošlosti

Produžih negdje dalje

 

Bolje je kad idem dalje

Jer sve te vatre me oprlje

 

Neki drugi put kad te sretnem

Ispod neke druge zvijezde

 

Biću odlučan da ti opet priđem

I da padnem sa tobom

I sa tvojom zvijezdom padalicom


Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović