Sve zaboravim

Kad osmijehom kreneš
Da lomiš kosti
U pravilnoj kičmi
Kroz svaki pršljen
Jeza se skita
Dijeleći na pola
Razum i opijum

Zauvjek crtajući trag
Emotivnim laserom

Odlazeći nekud u neznano
Gdje ne postoji riječ
Samo osmjeh

Ili škrgut trošnih zuba
Kroz koje šišti vazduh
Udahnut kao srk
Toplog čaja od žalfije

U grlu pocjepanom
Duboko ranjenom
Prokletstvom psovke
Ispaljene rafalom

Bez imalo zvuka

Sve zaboravim
Iako želim
Da se sjećam
Tvog pomalo krivog nosa
I loše prikrivene želje

U očima iza kojih
Tanana duša vježba
Skok sa motkom
Kačeći svaki put
Jedan bezobrazni oblak
Koji se nesretno izdužio
Sa željom da dodirne
Sve ovozemaljsko

Sve zaboravim
Kada te se sjetim
Gledajući u svoje ruke

One iste koje si stezala
Grčevito, odlučno odlazeći
U nekom pravcu i tebi nepoznatom

Želeći samo da odeš
Želeći da nestaneš
Da svojom sjenom
Prekriješ sve ono
Što zaboravim
Kada te prizovem... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ne vjerujem ti ništa večeras....

 

Pritajeni osmijeh lebdi
Na usnama grebanim zubima

Čitav klanac nas razdvaja
U pokušaju ugriza
Dok se koža ježi
Od otrovnih uspomena

Dokle si otišla
U razmišljanju tom lijepom glavom

Gdje si sakrila nagoveštaj želje

Reci mi brzo, ti narasla mržnjo
Besmislu bilo kakve pomisli

Uvježbani manevru odlazaka
Svesrdni pokušaju odrastanja

Obilježena teritorijo nenapadanja
Neprestana nedoličnosti moja
Izudarana plavim okruglim pečatima

Hirurška iglo u odsjaju crnog oka

Ne vjerujem ti ništa večeras
Dok skupljaš kosu nervoznim prstima
Otkrivajući liniju nježnog vrata
Koji samo što se nije polomio
U pokretu zabadanja pogleda
U nemarnu figuru čovjeka
Koji nikad nije stigao ni da povjeruje
U onu luckastu priču o jednom paru
Koji se otima ludačkim željama
Da svoju unutrašnjost izvrne
I razapne na zid od blata i pruća
U nekoj trošnoj kući
Samoj, ugašenoj, nikome dovoljnoj

Ne, ne vjerujem ti ništa večeras.... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović