Uspon na mjesec-Tara

Zatvori oči, kao da  si u snu,
I osjeti prazninu u glavi.
Kreni da hodaš kao po dnu,
Prihvati dan, i odmah ga slavi.

Janjač,1473m

Opet je stigao petak i opet je dernek na nebesima! Kao da i Bog čeka vikend da malo promješa oblake i pokrene ih baš u onom pravcu u kojem smo naumili poći. A cilj je bio- uspavana ljepotica Tara.

Planina koja te uvuče neprimjetno u svoju tihu priču, govoreći  svašta zavodljivo direktno na uho, dok pramenovima magle neosjetno prelazi preko vlažnog pogleda. Ako na čas i pomisliš da je to već ispričana priča koju si negdje već slušao, ubrzo staneš kao ukopan, odjednom osjetivši da si dio ogromnog platna, na kojem vrhovni  slikar slaže boje u savršeni sklad.

Na putu ka Bajinoj Bašti, naš double-decker bus se provlačio kroz vodene tunele kišnih talasa. Tu gromadu na točkovima, vozač Zeka je sa nekim filozovskim mirom, navodio magistralom, kao da vozi Jugo 45. Unutra se udobno smjestilo skoro 80 planinara. Uglavnom mladost, željna lijepih predjela i avanture. Ni stariji nisu zaostajali u toj želji.

U Bajinoj Bašti, koju je već pokrilo veče, ulazi Srboljub, naš domaćin i vrsni poznavalac Tarskih staza. Zaboravismo s njim ubaciti i mjesec, koji nam se kasnije sakrio, igrajući drevnu igru žmurke.

 Pik ne žmurim!

Pik ne žmurim...

Već na Mitrovcu je bilo jasno da ćemo posmatrati mjesec samo onoliko koliko to nadolazeća, gusta magla dozvoli. Zaovinsko jezero je potpuno bilo zavijenu u bijelu odoru, pokrivenu crnim mrakom.

Izađosmo u vlažno i mračno sivilo, penjući se kratko do vidikovca, sa kojeg smo trebali posmatrati faze pomračenja mjeseca. Udobno se rasporedivši po proplanku, kao u ložama bioskopa na otvorenom, čekali smo mjesec da pokaže svoj performans. Međutim, pojavio se vrlo kratko i nekako stidljivo, kao nova estradna zvijezda na prvim koncertima, izvirujući iza narogušenih četinara. Ostao je pokriven plaštom magle, bez namjere da je skine i ostane malo nag. No, to nije umanjilo našu radoznalost. Zavirivali smo u njega sa svih strana, namigivali, dobacivali, pa čak i zviždali. Poziv na bis nije urodio plodom. Samo najmlađi član naše ekipe, devetogodišnja djevojčica Mila, se protezala na prstima, podignutih ruku visoko ka nebu, kao da odnekud vadi  merdevine i prislanja ih uz dugački bor, sa kojih će se popeti na taj mjesec, pa makar  imale i  hiljadu stepenika.

Udahni duboko više puta,
Neka te udah ponese gore.
Brzo će misao prestati da luta,
I sa čela nestati nakupljene bore.

Planinarsko pleme

U tom nastojanju da dokučimo nedokučivo, prođe i ponoć, uveliko. Spustismo se do naše pokretne zgrade i produžismo još malo prema selu Vežanja. Na domak sela je raskrsnica puteva, od kojih je jedan vodio ka vrhu Janjač (1473m). Ovog puta izlazimo spremni da ostatak noći pješačimo, već navikli na maglu i njene nagle ispade. Zeka nas ljubazno isprati, sa željom da nas ne vidi do jutra. Red je da čovjek malo odspava. Neki su ljubomorno zagledali njegovu postelju, namještenu u bunkeru autobusa. Valja nama preko brda i dolina…

-Laka ti noć, Zeko!

-Hvala! Rado bih sa vama, ali imam jedan važan posao u bunkeru…

Dok se Zeka meškoljio u udobnom ležaju, kolona planinara se otegla planinom, osvjetljujući samu sebe čeonim lampama. Izgledali smo kao zimska reklama za Coca-Colu. Na svu sreću, naš cilj nije bio uspon na McDonalds. Ko bi to preživio!

Tako razvučeni, kao neka  ogromna električna  zmija, gmizali smo kroz noć i usnule  zaseoke. Samo su se psi iz dvorišta,uplašeno javljali, lajući u pola glasa, kao da se pitaju:

-Kakva je ovo invazija!? Vau, vau,grrrrrr!!!

Nastavljamo kroz bujnu i mokru travu, sa poznatim zvukom iz cipela-šljap, šljap. Taj divni osjećaj mokrih stopala u mokrim, zarozanim čarapama, ponovo se budi. Već je tri sata. Još malo do vrha. Uska  strma staza kroz šumu, nas je izbacila na Janjač. Dočekao nas je vrlo namrgođeno, uz pratnju vjetra umjesto muzike. Sa jedne strane litica zavijena u maglu, sa druge nisko rastinje, trava i stijene. Zauzimamo ponovo najbolja mjesta. Ovog puta čekamo drugu predstavu. Svitanje sa izlaskom sunca. Sve karte su rasprodate…

Polako nestajemo svi u mraku. Zamotani i ušuškani u vreće, ćebad, kabanice i jakne, napravismo logor, kao indijanci u fazi seoba. Petar i Aleksandar, poglavice plemena Železničara, nadgledaše pripreme za odmor. Brzo se sve primirilo i pustilo vjetar da odzviždi neku pjesmu, hladnu, brzu i poznatu.  Poneki tamni odraz se pomaljao ispod grana. Pojavio se i mjesec, brzo i nenadano, kao da se skrivao iza nekog vrha. Začuđeno ga pogledah:

-Majke ti, otkud ti sada!? Jesmo se dogovorili u ponoć, a tebe ni od čuda?

-Ma pusti me, u pm! Ova magla mi se nakačila na kosti, svu noć! Ne može pošten mjesec ni nos promoliti!

-E, jest vala! I ja kažem! Nek si ti nama došao, makar i u pola četiri. Sad će valjda i sunce da stigne? Jel ti se javljalo?

-Sunce je tek u belaju! Jednom se javilo kratko. Valjda nema dometa. Kaže da će dobiti astmatični napad od ove magluštine!

-Čuj astma!? Kakvi ste vi kilaveri! Što ne reče da ste u belaju, da dođemo drugi put!?

-Nemoj se ljutiti. Evo sad ću ja malo otplesati pred zoru, nek ljudi vide. Biće sve ok. Hajd, u zdravlju!

-Hajd, živ bio! I reci onom suncu da se ne zeza gore po nebesima! Nek požuri malo! Pogledaj koliko ljudi ga čeka! Ja svu noć zbog vas  gubim živce. Uf, uf!!

Kroz selo...

I stvarno, domalo mjesec kao da zaplesa neki samo njemu znani, titravi ples, ostavljajući budnima i one koji samo što nisu upali u san. U tom trenu je noć svečano predavala svoje dežurstvo jutru, koje se ukazivalo skoro nevidljivim znakovima. Svjetlost je krala  prostor od mraka. Sjedeći na kabanici, do pola pokrivena “dunavskim” ćebetom i čvrsto zagrljena mojim rukama, Iva je posmatrala prizor, sva drhteći. Od hladnoće ili samog prizora? Nije se izjasnila, pa sam je morao zagrliti jače. Šta ću, kad je drhtala!?

Otvorilo se jutro, željno i naglo. Odbauljah kroz travu do stijene. Kako promolih glavu, ukaza se dobar dio Tare, dok je cijepala pokrivač od magle sa sebe, puštajući mokrinu da zablista na ono malo svjetlosti. Kroz tjeskobu velikih oblaka, sunce je pokušavalo dati svoj zlatni pečat svitanju. Već se dobar dio ekipe dogegao do litice, stojeći u nizu, pobožno posmatrajući rađanje jednog dana. Zaneseni i ozbiljno ugrađeni u okoliš, samo smo stajali, gledali, ćutali…

Vidjećeš kako mir dolazi polako,
Zauzima mjesto gdje počiva otpor.
Nastavi samo, jer tad je sve lako,
I ubrzani život, odjednom je spor.

Niz livade i šumarke

Mjesec je ipak održao riječ! Sunce se pojavilo sa svojim borbenim trupama. U početku, malobrojne, prijetilo im je umiranje, ali kako je vrijeme odmicalo, pristizale su nove vojske svjetlosti, brišući pred sobom sve što je bilo tama, sivilo i mrak. Hladni zglobovi zaškripaše veselijim zvukom. Na licima se razvlačio nadolazeći osmjeh. Predstava je završena bravurozno. Nije  bilo potrebe za bis.

Zgužvanih faca, poneko ogrnut čak i sa aluminijskim folijama, skupismo se u jednu  dugačku liniju. Slika za pamćenje. Upakovana u poseban folder sjećanja.

Silazak sa Janjača je bio prilično brži od uspona. Rasklimane hodaljke su nekako nosile još pospana tijela. Kroz ista sela su ponovo lajali isti psi, kidajući zubima i maglu, koja je  nestajala kao utvara.  Dim iz dimnjaka je govorio o buđenju. 

A budan je bio i  naš vozač Zeka. Nasmijan i dobro raspoložen.

-O, dobro jutro! Kako vam je bilo gore?

-Dobro jutro Zeko! Nama je bila  prava uživancija. Mokro, hladno i mračno. Kako si ti spavao?

-Odlično je bilo. Spavao sam ko zaklan!

-Ma hajde! Baš ko zaklan?

Već oko osam sati pristigoše svi sa staze, te se ubacismo u topao autobus. Zeka nas poveze kratko do sela Vežanja, gdje nas je čekao doručak. U kafanici, pokraj doma izviđača, namješteni stolovi i prijatan osmjeh domaćice Stanice. Gibanica se uskladila sa kiselim mlijekom, pa pršti korama pod gladnim zubima. Nađe se tu i kafe, a i domaće šljivke, koju je svesrdno sipao Stanimir. Lica naglo postadoše umiljata…

Kako je jutro uzimalo maha, tako je i dan postao umiljat. Otkrilo se pogledu sve ono što je skrivala magla, taj kradljivac mjesečine. Držali smo  dan čvrsto za uzde, odlučni da ga projašemo uzduž i poprijeko. I jahali smo od Vežanje do brane na Zaovinskom jezeru. Posle su jedni, kasom odjahali do Ravne stene i Pološkog jezera,drugi se spustili do jezera Spajići. Ostatak plemena se baškario oko Zaovinskog jezera, uzimajući od te nestvarne boje, svih 50 nijansi plave…

Zaovinsko jezero

Grmljavina nas naglo opomenu da nismo uplatili sunčano vrijeme za cijeli dan. Mrgudni oblaci ponovo napadaju  nebo jakim snagama. Jurišne trupe su već nisko. Napokon sakupljeni u punom sastavu, popunjavamo našu tvrđavu na točkovima i časno se povlačimo prema Bajinoj Bašti. Taman kad pomislih da smo izbjegli direktan napad, uđosmo u kišni oblak kod riječice Vrelo, najkraće u Evropi (365m). To je jedina najkraća stvar kojom se Srbi hvale.

Preživjesmo nekako napade, udobno smješteni u velikom restoranu, nadnijetom iznad Drine, u koju se rijeka Vrelo bacala u vidu vodopada. Punih stomaka, zauzesmo ponovo naša mjesta u double-deckeru. Oluja se premještala iz Srbije u Bosnu i obratno, ne hajući za granicu i ne pokazujući pasoš. Kiša se svuda propušta bez zaustavljanja. A i ko bi je zaustavio? Možda samo Bog TAR, ali i on ima slobodno popodne. Malo da dremne i svari ručak. I da se pripremi za vaterpolo utakmicu: Španija –Srbija.

U Bajinoj Bašti se pozdravljamo sa Srboljubom. Otišao je kako je i došao, tiho i nenametljivo, kao da se izvinjava što zauzima određen prostor. Prazna ulica ga za tren proguta...

Pogled sa vrha

Nisam siguran da li je Bog TAR odgledao tekmu do kraja! Mi stigosmo u Beograd taman pred početak. Bio sam budan do 1:1.

Rano ujutru krenuh poznatom stazom do wc-a. Usput zapitah gospodina Googla, kako prođosmo? Dobili smo Špance na penale. Provirih kroz prozor. 

U toku je rađanje još jednog dana…

Opusti se, nek zavlada trenutak,
I pusti nek vrijeme samo teče.
Neka to bude samo tvoj kutak,
U kome se pretapa dan u veče.

Opusti se, nek zavlada trenutak...

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović

Stanica

U tvoju stanicu dolazi voz sada,
Čuješ li kako klopara čelikom?
U njega ulaziš neozbiljno mlada,
Čak si okrenuta mi i lijepim likom.

Valjda nisam dockan, zakasnio?
Dođi brzo, okači se o vrat.
Posle bih ti nešto pojasnio,
Ako ne misliš, da poslednji je sat.

Lome me ove, ludila žice,
Pokušavam da slomim i ja njih.
Samo još jednom da vidim ti lice,
I dodirnem ga, potpuno nijem i tih.

U tvoju stanicu, na prstima ulazim,
Polako i oprezno kao zmija.
Po tebi cijeloj pogledom plazim,
Po tebi sam cijeli i to mi prija.

Valjda nisam zakasnio? Riječi mi fale,
Jagodica na prstu me boli.
Tvoje šake u mojima su tako male,
Jedino tvoj prst kad takne, on i voli.

Lome me ove noći budalaste,
Kako dan malo zamakne, evo ih.
Džaba što ih pozdravim sa Namaste,
Puštaju sa lanca mrak, opasno tih.

Ode voz...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Ispleti dan finim nitima

Mokre su ulice, ali to nije bauk,
Samo ih malo poliva kiša.
Ispleti dan finim nitima, ko pauk,
I pusti sve neka se utiša.

Kad osjetiš da nema zvuka,
I sve ti nešto mili preko kose.
To nije san, već te dodiruje ruka.
Prsti što smiraj na sebi nose.

Mokre su ulice, umiva ih oblak,
Puštajuci kišu da veselo pada.
Jednu baricu preskače korak,
Jedno juče je zagrlilo sada.

Ne zatvaraj oči, drži ih širom,
Otvorene, željne da upiju dan.
Pogledaj nebo, sa potpunim mirom,
Uzmi ovaj tren,dok ne postane san.

Uzmi ovaj tren...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Maglić u venama

6-8.07                                           

Munjevito zbrisasmo iz Beograda. Petak je veče, 22 sata. Svi su već spremni za vikend žurku. Ibarska magistrala se otvorila za lakšu vožnju. Poluprazan i polumračan put je domaćinski pokazao sve svoje dobre strane. Loše su ostale u mraku. Željkov mercedes je klizio ka Valjevu. U stvari, ne baš konstantno klizio, jer su ispred Valjeva iskopani pravi rovovi na jednoj dionici, pa je bilo malo drmusanja i procjeđenih psovki. Centar Valjeva je  vrlo živahan. I ovdje je žurka uveliko krenula. Skockani, mladi i raspoloženih osmjeha, valjevčani su okupirali šetališta.

Penjemo se preko Debelog brda, na stranu Bajine Bašte. Petak se već zabio u subotnji početak. Serpentine raznose zvuk škripavih guma. Evo je i Drina! Svjetluca u mraku, kao u igri skrivalice. Bajina Bašta je zaspala. Samo na benzinskoj pumpi, par sanjivih pogleda, dok marširamo grupno do WC-a. Bešike i prostate uredno funkcionišu. Put preko Tare za Kremna, malo slabije. Opet rovovi, spremni za krpljenje. I pored naprezanja da ostanem budan, glava počinje da propada ka grudima. Trzam se kao uboden iglama. Evo ga, Kaluđerske bare, pa Kremna, Mokra Gora. Na granici nikog osim graničara. Policajac pita:

-Dokle vi?

-Na Maglić. Planinari.

-A, planinari! Pa imate na Tjentištu rok festival, pa svratite.

-Naravno. Hvala! Zapjevaćemo i mi nešto na vrhu.

-Samo tiho, ima gore međeda.

-Pa, njemu ćemo pjevati na uvce...

-Onda, sa srećom.

Do Višegrada, skoro da nije bilo nijednog auta. Željko je potpisivao Mečku, novim gumama. Andrić grad se šepurio noćnom odeždom, koja mu je vrlo dobro stajala. Dva tipa su se ljuljuškala u hodu, hvatajući polupijani zalet ka kućama. Ispod ćuprije, Drina je ponovo  svjetlucala odrazom noćnih svjetiljki. Usput je mokro  dodirivala mjesta poput: Međeđe, Ustiprače, Goražda, Foče. Dodir noći je stvarao osjećaj praznine.

Iz polusna upadosmo u Tjentište kao fantomi mraka. Svitanje je tek nagovještavalo svoj silazak sa nebesa. Jedva potrefismo odvajanje za Prijevor. Ulazimo u NP Sutjeska kao u do pola ispričanu priču. Ovde je put pravljen rupama, sa pomalo asfalta. Već prema Dragoš sedlu je malo bolje. Nema asfalta, samo makadam i blato.

Vožnja kroz šumski tunel, stvara osjećaj da si stigao na kraj svijeta. Ali ima još malo, eto samo tu, iza ove ili one sledeće krivine. U tom se pojavi proširenje na Dragoš sedlu, sa svim putokazima, koji su provirivali iz magle. Jutro samo što nije. I ova grupa planinara, okupljenih osam, samo što nije...Zaspala.

Uskačem u komade opreme, zijevajući kao majmun iz porodice lijenjivaca. I ostali su u tom fazonu par minuta. Ostavljamo Željka da napokon ovjeri zadnje sjedište i zasluženo odspava. Spustismo se do vidikovca Bešikta. Ulazimo u šumu kao u crkvu, lagano sa pobožnim pogledom na prizore koji se pomaljaju iz magle. A skrivala je svašta! Sa samog vrha se čuo huk vodopada, čiji pad  vidjesmo kao tanku traku. Tjentište i dolina heroja su obučeni u sivi kostim gustog tkanja. Gledasmo maglu kako se kao ogromni pauk kreće u svim pravcima, čas se podižući ka vrhovima, čas se kidajući u komade, u čijim se prazninama pomaljalo jutro, mokro i modro. Stajasmo neko vrijeme u potpunoj tišini, sluteći da se u ovakvom ambijentu, nekad davno stvarao svijet, ali bez prisustva ljudskog roda.

Obrisi donjih dijelova Maglića, Volujaka i Zelengore su se pomaljali vrlo stidljivo, samo do koljena. Sve ono gorostasno napao je onaj pauk, svim raspoloživim snagama. Valjda će nam se Maglić bar malo raskopčati...

Izađosmo nekako na put, kao omađijani. Stakla na kombiju zamagljena. Željko je našao put u nirvanu.

Mi potražismo put kroz prašumu Perućicu. Jedna staza je vodila do one trake od vodopada Skakavac. Staza duboko ukopana u prašumski milje. Pera Djetlić povremeno remeti nestvarnu tišinu, udarajući ritmično kljunom u stablo jele, gore negdje pod nebesima. Tek tada shvatismo da sve što treba reći, dovoljno je  i šapatom. Miris mokrog lišća titrao je oko nosa. Svi se složismo da valja ići do samog vodopada. Posle nekog vremena, potrefismo odvajanje, čija staza se na nekoliko mjesta gubila, pa iznicala na neočekivanom. Već kad se približismo visokoj stijeni, začu se i potmuli huk. Strmoglavo spuštanje klizavim putićem je na momente isključivalo svaki vid romantike. Hvatao sam se i rukama i nogama za grane i tanka stabla, proklizavajući duboko, dole gdje kao da nema dna...

Grandiozni proizvod prirode se obrušavao sa stijene visoke 75 metara! Nečuven huk, tutnjava i lelek! Sve to uz pražnjenje vodenog topa, koji je posipao sve oko sebe, kao priličan pljusak. Poslednji dio staze kroz lišće „slonovih ušiju“, završio se epicentrom vodenog pada. Pokidano stijenje i zaobljeno kamenje je govorilo o silini padajuće stihije. Imali smo sreću, jer takav prizor je proizvod žestokih kiša u nekoliko poslednjih dana. Tako je to kad uplatiš za dobro vrijeme, preko info stana! I to do 20-og u mjesecu. Nema da omane vodopad...

Od silne buke niko nije ni pokušao da izusti ni riječ. Aleksandar i Petar su igrali pantomime. Goran i Nataša su ubrzano fotkali. Na oči i uši gomilala se otežala ljepota. Mali čovjek je stajao opčinjen velikom predstavom prirode. Na tren je mali čovjek osjetio koliko je mali...

Popeti se istom stazom natrag je bio priličan poduhvat. Opet kao onaj četveronožni frend, grleći sve za šta se možeš uhvatiti i pridržati, nekako izbauljasmo do lijepe zaravni. Vlaga u vazduhu, kapi sa lišća i znoj ljudskog tijela, pomiješali se u jednu dozu preobilnu za jadna pluća. Dobar odmor je to ,donekle otklonio. Ostatak prepješačismo u blago čavrljajućem tonu. Na izvoru voda dobija svoj pitomi oblik. Umivanjem i naša lica izgubiše malo od divljeg...

I Željkovo lice je prilično sinulo, posle nekoliko sati sna. Valja nama do Prijevora. Usput sretosmo parkirane glomazne mašine. Izgleda da je bilo poravke puta. Kakav li je bio ranije!? Na zaravan samog Prijevora, napokon izađosmo iza podneva. Sa obje strane puta male naseobine šatora, raznih drečavih boja. Kao cvjetovi, vire iz polegle trave. Magla se podigla Magliću čak do pupka. Šta li nas čeka do gore?

Blaga zaravan ispod puta je obećavala malo udobnosti za naše naselje. Četiri šatora začas dobiše originalnu formu, sa ulazima okrenutim jedan ka drugom. Planinarsko pleme je na okupu. Bez ratničkih boja. Samo rumenih obraza od vjetrovite svježine. Crvena polako uzima primat. Da sve bude dobrog ugođaja, zapalismo i vatru. Vlažna drva nekako planuše, dajući dimu poseban miris. Falilo nam je malo muzike. Nije dugo potrajalo, a kiša krenu da dobuje u ritmu tam tama. Žurka je počela...

Od pet popodne pa do pet  ujutru, trajala je žurka, a za muziku su se pobrinuli DJ Vjetar i DJ Kiša. Ušuškani u platnenim kućicama, pitali smo se šta nam donosi jutro. Zaspao sam prvi put u 8 sati. Probudio se u ponoć. Koncert je trajao nesmanjenom žestinom. Vjetar je u naletima naduvao šator, prijeteći da ga katapultira. Osjetih potočić ispod nogu. Vreća mokra od koljena do dna. Mokra i jakna pod glavom. Stavih suvu majicu preko, promeškoljih se i ponovo zaspah. U dva sata opet mokro buđenje. Kapi padaju na čelo. Odmakoh se od platna. Upalih lampu da pregledam vodeni krevet.  Napolju se začu  ženski glas:

-Halo, jeste budni! Halo, jel me čujete!?

Pomislih: kome se se obraća u ovo doba? Vjerovatno je neko stigao novi, dok sam spavao.

-Halo, da li me čujete? Do you speak english?

E, jbg! Ipak mene izgleda pita!

-Čujem vas. Šta vam treba?

-Da li znate gdje su podigli šatore ljudi iz sivog kombija, koji su stigli sinoć oko 8 sati?

-Ne mogu vam pomoći. Nisam nikoga vidio. Tada sam već zaspao.

-Dobro, ništa! Hvala!

U dva ujutru se traže po šatorima? Osim kiše i vatrena vodica je tekla. Da li sam joj trebao i na engleskom odgovoriti? Hajd sad...

Sreća pa ponesoh dva peškira. Manji je bio dovoljan za odstranjivanje vode. Fenomenalna mentalna vježba. Gluvo doba, huči vjetar, gromulja kiša, a ti kupiš barice vode i cijediš kroz otvor. Taman kad isjediš, ulazi nova količina. Potpuno razbuđen, iskopah primus iz ranca, pa skuvah malo čaja. Na pakovanju je pisalo Kopaonički čaj.  Hm. Kopaonik na Magliću. Nije loše. Prepustih se duvanju u šolju i laganom pijuckanju. Oko tri, opet mi se prispavalo. Sklupčah se u ono malo suvog dijela šatora i utonuh u dremež. U 4 sata više nije bilo sumnje. Noć se povlači pred jutrom. Šta li ono donosi?

Otvorih rajfešlus na ulazu, vireći u mokru stvarnost. Noć se povlači sa trakama magle i kiše koja naglo posustade. Kako sad u wc!? Zatrapkah bos po ledenoj travi. Prva kabina je tamo gdje stigneš. Dva naleta pljuska se stopiše u jedan. Olakšanje je bilo samo zbog jednog. Začuše se glasovi iz drugih šatora. Kao da su svi čekali da neko drugi ustane umjesto njih...

-Jeli, bre! Kakve te ono žene bude u sred noći? Petar promoli glavu kroz otvor šatora, šeretski se smješeći.

-Ma ništa značajno. Malo smo vježbali engleski. Kažu da se najbolje pamti oko dva ujutru.

-E fino. Neka ste malo proćaskali. Hoćemo li krenuti u šest?

-Idemo što ranije. Samo da se spakujemo.

Ostatak ekipe četvoronoške izlazi iz svojih kućica, mjerkajući nebo. Magla i oblaci su obećavali lijep provod. Spakovah brzo svoje mokre stvari, zajedno sa iščašenim šatorom i potrpah u gepek. Željko je budan, kao da i on ide na vrh.

-Fanđo, hoćeš sa nama gore?

-Neka, hvala! Samo vi uživajte.

Krenusmo malo kasneći, sačekavši  Ostoju i Bobu, bračni par iz Brčkog . Ubrzo uđosmo na teritoriju Crne Gore i NP Piva. Staza ka Trnovačkom jezeru govori o ljepoti na svim jezicima svijeta. Polako se ukazivao i Volujak sa druge strane. Moćno i prkosno spušta svoje oštre grebene do pitomijih dolina.  Kroz jednu takvu nadiremo kao mala vojska. Posle sat ipo pješačenja, stižemo na ivicu Trnovačkog jezera. Modro i zeleno. Veličanstven prizor, od kojeg srce malo zastane i preskoči svoj uredan ritam. Tek podignuta magla se povlačila ka vrhovima, ostavljajući nas zatečene i blago otvorenih usta. Očekivao sam da se negdje odozgo, spusti Bog lično i pokaže prstom govoreći:

-Da. To sam davno stvarao i moram  neskromno priznati da nije ispalo tako loše?

Pogledah ka vrhu, ali niko ne izlazi iz oblaka. Sa desna strane začuh glas:

-Dobro vam jutro, planinari! A oklen ste?

-Mi smo svi iz onog sivog oblaka.

-Šaljivdžija, a? Sad će čika Miloš da vas razveseli. Jedan euro za ulaz u park. I dajte mi vaše podatke.

-U bre, Miloše! Odmah po novčaniku! Može li onda i neka kafa da se popije kod vas?

-Može, brate i rakija sa kafom, samo da vas utefterim.

Na maloj terasi ispred katuna, leže kafa, ko budali šamar. Šum potočića, koji se u blizini slivao u jezero, bio je najjači zvuk, dok se ponovo nije naš domaćin oglasio:

-A jadni ne bili, šta ćete jesti kad se vratite danas? Da vam Miloš spremi malo cicvare, a?

-Uf! Domaćine, pa iz tebe svevišnji progovara.

-Ćuti, jadan, ne huli! Koliko porcija, devet?

-Ma, zaokruži na deset. Neće se baciti. Vidimo se oko dva.

-Oko dva možda navrati moj pokojni ćaća, a vi nećete prije četiri.

-Ih četiri! Ma brzi smo mi.

-Jašta. Vidim. Na jeziku...

-Vidimo se onda popodne.

-Hajd, sa srećom.

Nekako nevoljko se pokrenusmo, cijepajući idiličnu sliku na nekoliko dijelova. Staza je vijugala kroz visoku travu, sa desne strane jezera. Naiđosmo i na dva mala jezera, koja su isijavala moćne nijanse zelene boje. Uspon kreće ulaskom u šumarak, a onda se sve podiže nebu pod oblake. Kradući visinu, zadihan i znojav, kradem i  neopisivi pogled u kojem se jezero polako pretvara u veliko modro srce. Stanem, duboko udahnem, gledam, ne vjerujem. Rođene oči su malo za tu ljepotu. Fali još nekoliko pari. Evo ih, pristižu...

Taman kad pomislih da noge otkazuju, a i pluća nešto jauču, iskobeljah se četveronoške do prijevoja, obilježenog putokazima. Odjednom, kao prosuti iz lavora punog magle, pojavi  se grupa visokogoraca, sa kacigama i penjačkom opremom. Vesela mladež, bez znakova umora. Samo smjehom rastjeruju oblake. Uputih uobičajeno pitanje najbližoj  djevojci:

-Koliko još ima do vrha?

-Zavisi. Ako idete polako, kao vi, onda oko dva sata.

-E, baš ti hvala!

Polako, a? Da  ovo čuju ostali! Ali, nema nikoga na vidiku. Nešto su se otegli. Ajd, polako...

Osjećam u plućima da je visina od 2000 m tu negdje. Grabim usku stazu, stavljam je pod đonove  mokrih cipela i ulazim u gustu maglu, začinjenu oblacima. Osim  disanja i lupanja srca, nikakav zvuk se ne čuje. Sve je kao prekriveno velikim bijelim ćebetom. Ušuškano, mekano i vanzemaljsko.

Na jednom mjestu, u blizini rascjepljene stijene, naiđoh na obilan životinjski izmet. Hm. Da nije onaj međed, što ga spomenu policajac? Možda me čeka na vrhu, sa pečatom? Odjednom nečiji glasovi iza stijene. Pojaviše se dva planinara, kao utvare. Pozdravih sa malim olakšanjem. Da je gore međed, sreo bi najprije njih dvojicu. Hrabro nastavih hodanje kroz ništavilo. Uostalom, i ako ga sretnem, neko će od nas dvojice stići na Miloševu cicvaru. Plaćeno je unaprijed.

Sa međedom i cicvarom u mislima, obreh se i na samom vrhu Maglića. Čak se i DJ Vjetar utišao,pa priđoh kamenom obilježju, skoro pobožno. Ova dionica nije tako teška. I to je to!? Mačiji kašalj...Mislim na veliku mačku. Recimo lavlji kašalj.

Iz metalne kutije izvadih pečat, dajući istoriji uspona sopstveni doprinos. 2386m. Aferim!

Raskomotih se, čekajući ostatak ekipe. Naslonjen na zidić, skinuh natopljene cipele i čarape. Sinuše smežurana stopala. Iscijedih čarape, obrisah noge i obuh suve, čiste. Kakav praznik! Tako u čarapama, kao pravi domaćin, dočekah dvojicu mladih planinara. Jedan je iz Tomislavgrada, drugi iz Makarske. Nose one ogromne rančeve sa šatorima, kao da su torbice! Eh, mladosti...

Napokon, stiže i moja ekipa. Sakupljeni oko zastave, načinismo par fotografija za uspomenu. Red je da se i malo odmore, pa stoga prilično smrznut, krenuh nazad sam, kako sam i došao. Aleksandar napomenu kroz osmjeh:

-Ostavi malo cicvare i za nas.

-Ne brini! Čika Miloš to čuva sa kuburom! Vidimo se dole...

Ista staza, ali sad naopačke, pa mi i misli nekako naopako. Probam da ne mislim ništa. Nije to tako teško. Poluprazna je. Jes đavola. Sve nešto repato i zubato. Stanem, odmahnem glavom par puta, kao goveče kad ga muhe spopadnu, pa se usredsedim samo na stazu. Vrag ga odnio, ako nisam izdržao čitav minut! Osladilo se to meni, pa od sreće zamalo ne zamukah. Srećom, sa ove strane nisam sreo nikoga. Kakav bi to bio prizor u sred maglom pokrivene planine. Čovjek sam na stazi, natovaren rancom, maše glavom kao Jimmy Page, ali bez gitare.

Hodajući dalje, tako  oborene glave i ne primjetih odmah da se magla naglo razilazi. Sve ono što se skrivalo po ćoškovima pogleda, nahrupi pred oči izazvavši oduševljenje u mojoj raščupanoj glavi. Volujak i Zelengora su cijepali odjeću istkanu od magle i pokazivali svoj torzo u najljepšem izdanju. Opet zastadoh, zablenuh. Kolika je dnevna doza  ljepote za obično čeljade? Mislim da ću se predozirati, jer ovo je sve već probuđeno i u venama, pa pristiže kap po kap, kao infuzija koja spašava život. Sve one skrivene stijene, udoline, odroni i  vrtače, obložene mirišljavom travom i rijetkim cvijećem, dolaze u vidokrug, strpljivo čekajući u redu, da oko može bar malo da sprovede do duše. Nadvijam se sa ukočenih litica na jezero, ovaj put i  tračkom sunca obasjanog. Sjedem, gledam, upijam. Ustanem, vratim se, sjedem, upijam. Sjedim i gledam. Sjedim...

Sa naporom odvojih nekako oči, jer tolika količina ljepote počinje da boli. Zato, ubacih noge u prvu brzinu, pa nepodmazanim koljenima dadoh oduška. Strmeknuh se nekako onom istom stazom , koja mi je dušu uzela pri usponu, bivajući sve bliže jezeru, koje je  sunce upravo šminkalo najkvalitetnijom šminkom, kao Moniku Beluči,  pred izlazak na crveni tepih u Kanu.

Pred katunom nije bilo Monike. Samo čika Miloš sa unukom. Pogleda me ispod oka i reče:

-U dva, a? Rekoh li ja, nećete vi prije četiri. Eto ti stiže prvi, a njih još nema na vidiku. Sve ja to gledam kroz dvogled. Ama, neće oni ni do pet! Čuš šta ti rečem!?

-Jest vala! U pravu si bio! A da meni sipaš malo cicvare?

-A, bogomi nema od tog ništa! Jok, dok se svi ne skupite. Pa da se ohladi!

-Može onda jedna kafica?

-E to može. Jeli, a hoćeš i jednu rakicu? Domaća, sa travkama. Nu, viđi! Sve trave oko jezera.

-Hvala ti, samo ću kaficu. Onaku kao jutros. Znaš joj ti nešto...

Čekajući da kafa dobije jutrošnji oblik, prepustih se udobnoj stolici. Popodne je bivalo živahnije od jutra. Nekoliko ekipa je šetalo oko jezera. Milošev konj, bjelko je nezainteresovano pasao obilnu travu, goneći dosadne mušice, kitnjastim repom. Nad površinom vode se nadnijelo kasno popodne. I sam se nadnijeh nad  šoljom mirišljave kafe. Šta poželjeti još? Malo cicvare...

-Eno ih, silaze ozgo! Ma rekoh ti ja, jadan, neće oni do pet! Kakva crna dva sata! Znam ja!

I baš negdje oko pet siđoše ostali, pogledajući prema astalu. Ostoja zovnu:

-O Miloše! Jel gotova cicvara?

-A nema ništa od cicvare! Rekli ste da bude gotova u dva, a sad je pet. Rekoh li ja da nećete stići prije! Znam ja kolko treba! Ajde sad, hoćete kafu, rakiju, pivo? Bogami, ko da ste iz gladi pobjegli! Daj cicvaru, pa daj civaru! Kud je pomenuh jutros...

-Može kafa i rakija. Može i pivo. Sve može, moj Miloše.

-E tako vas volim.  Hajd polako...Sad će kafa.

Ispoštovasmo sve po redu. Umorne noge su se pružale daleko ispod stola. Oči se povremeno podizale prema vrhovima, koje je ponovo napadala magla. Vrijeme je i da se nešto pojede. Na primjer-cicvara. Miloš napokon doviknu:

-Ajte gore za sto. Sve je spremno.

A na stolu uredno upakovana porcija sa cicvarom, posuda puna kajmaka i sira i veliki hljeb, pečen pod sačom. E da! I krompiri. Prosto pogibija. Napokon je i stomak dobio svojih pet minuta. Čulo se samo mljackanje. Slast se prelivala u sva čula. Biće i za vozača. Valja ga odobrovoljiti, jer poprilično kasnimo. Malo ubrzasmo proceduru halapljivosti i spremni za pokret, pozdravismo domaćina:

-Miloše, kako da ti se zahvalimo za ovu gozbu?

-Šta da mi zahvaljute!? Još 13 evra da doplatite za ručak! Kafu i rakiju kuća časti.

-A, pa naravno! Evo ostatak i ostaj nam u zdravlju!

-Ja, ja. Hajte vi polako...Zdravi bili!

Ostavismo domaćina da čuva Trnovačko jezero od ljudske nemarnosti, puštajući noge da klimataju po kamenju nekadašnjeg riječnog korita. Malo dole, pa puno gore i pomalo po ravnom, sve do Prijevora, koji nas dočeka ponovo ljutito i namrgođenih oblaka. Kao da smo mu nešto skrivili. Željko nervozno šetka ispred kombija. Cicvara je malo ublažila napetost. Na brzinu pakujemo šatore i opremu. Pozdravljamo nove poznanike, Bobu i Ostoju, bez kojih doživljaj ne bi bio potpun. Neki Belgijanci nam mašu, okupljeni oko  svog džipa sa  izbušenim gumama.

Prijevor ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli. Natmuren, zamišljen i sam sebi dovoljan. Maglić se prekrio dodatnom količinom oblaka i magle, ostavljajući nam nenapisan poziv, da dođemo ponovo. Možda ga zateknemo kako oštrim vrhovima češka plava nebesa, osluškujući Milošev glas  kako burgija sa jezera:

- Kakva crna dva sata!? Neće oni ni do pet!  Znam ja...

Dopisnik iz Džepova Prirode:

Branislav Makljenović