Stranac suženih očiju

Stigao je voz

Svi su već izašli

Stanica je besćutna

Prljava i hladna

Polako se prazni

Ostao je samo jedan čovek

Stranac suženih očiju

Sedeći na klupi

Gledajući u prazno 

Šapćući šinama

Molitvu suvim usnama

Sve je u redu

Ništa ne brinem

Svet je smešten u prvom vagonu

Voza iz kojeg

Nema više ko da siđe

Mašinovođa je odlučan

U nameri da ide do kraja

Sve je u redu

Ništa ne brini

Tamo gde vozim

Nema stanica

Samo beskrajne šine

Što jauču pod težinom

Teških, preteških odluka

Ljut sam na sebe

Na prljavi zatvor

Na visoke ograde

Bez ijedne kapije

Ljut sam na svet

U izdajnčkom vozu

Što pojačava brzinu

Jureći u zid od mraka

Izbacujući varnice

Bespomoćnog besa

Odlazeći bez kočnica

Totalno tamnom stranom

Koja miriše na ugalj

Dok ogoreva plamenom

Čekajući kraj nepročitane knjige

Iz koje ljubav užurbano odlazi

U starim šupljim cipelama

Bez siluete čoveka

Samo kosti oglodane ličnosti

Koje smrde do ravnodušnog neba...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Sjena sa rancem na leđima

 

Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima.

Samo sam sjena, sa rancem na leđima.

U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse.

Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu. Ne!

To sam propadah ispod uleglog sloja asfalta, blještavog od nešto malo kiše, koja je prije par časova padala.

„Gospođo, da li mi možete reći ,gdje se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?

„Ju, strašno! Da li ste normalni“?

„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!

Ipak, ispratila me je sa podignutom lijevom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.

Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svjetiljke mi namiguju u prolazu.

Trotoari skaču ispod cipela.

Skoro padoh i sam, okrećući se za parom predugačkih ženskih trepavica.

Nisam ih uspio uokviriti pogledom.

Već bijehu, sa par treptaja, odlepršale, negdje dole, ka željezničkoj stanici.

Tu, na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima nekoliko izloga.

Dok čekah 601, u kalkulator, smješten u očima, dodavahu se brojke: 511. 92, 46...koje se ne zbrajaju. Samo se otkidaju od stanične oznake, čupajući svjetlo iz mraka.

Bežanijska kosa, davala se Surčinskim poljima, dok su se avioni zarivali u nebo.

A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao.

Preko zarozane zavjese, zarozao se osmjeh, dajući snu prostor da potone...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,

Zategnuta gomilom briga.

Što prolaze ulicama, jedući,

Kosti sopstvenih tjelesa.

Lica vječito pospanih očiju,

Od premalo sna i previše,

Budnog kopanja po mislima,

Koje puštaju crnilo da se slijeva,

U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,

Jadniče jedan, izudaran čizmama

Prokletih dobrovoljaca, koji ti doniješe 

Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,

Podjeljene nekih prošlih Novih godina.

Kud si pošao,

Sada kad ti nigdje nije mjesto,

Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,

Koji je odavno krenuo sa početne stanice,

Znajući da te šine nikud ne vode.

Okreni se i pusti,

Nek se i drugi okreću,

Makar samo za tvojim tijelom,

Skupljenim u taj ofucani mantil,

Kojim pokušavaš dozvati kišu,

Kojom bi da spereš otrov ,

Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,

Neka teče sve što je tečnost,

I pročisti kloake, već usmrdjele do neba,

Onog istog neba, u koje pogledaš,

Svaki put kad pomisliš:

Dokle više ovako, pobogu brate!

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Vrijeme

Vrijeme se potrošilo za nas,
Isteklo kao sitan pijesak.
Vrijeme je u nama danas.
Otvara se uz blijesak.

Vrijeme je čudo, grebe!
Ostavlja na licu par masnica.
Dok sam probao doći do tebe,
Zastao sam na  nekoliko stanica.

Vrijeme, kad ga uzmeš u ruke,
Pa ga sabiješ u dva dlana.
Samo me ono stavlja na muke,
Ono me pita: da li si slana?

I onda, kad to pričam, ne vjeruješ,
Kažeš da sam budala i lud!
Kažeš mi: u ljubavi pretjeruješ!
I da ima me po tebi svud!?

I onda, kad pričam, nije isto!
Nisam ja besmisleni papak!
Ja moram u tebi biti čisto!
Ja tebi dolazim kao planeti atak.

Još su mi nokti neodrezani,
I ne mogu da te fino miluju.
Ja sam taj neobrezani,
Kojim te povremeno siluju.

Ti si ta koja me crpi,
Ja sam taj koji ti vjeruje.
Vidiš da i nebo me trpi!
Da li si ti ta, koja pretjeruje?

Sa kandžama otvaraš mi vene,
Sa kandžama ih kidaš!
Kad vidiš da u mene neko blene!
Počni da mi rane vidaš!

Samo počni...

Stanica

U tvoju stanicu dolazi voz sada,
Čuješ li kako klopara čelikom?
U njega ulaziš neozbiljno mlada,
Čak si okrenuta mi i lijepim likom.

Valjda nisam dockan, zakasnio?
Dođi brzo, okači se o vrat.
Posle bih ti nešto pojasnio,
Ako ne misliš, da poslednji je sat.

Lome me ove, ludila žice,
Pokušavam da slomim i ja njih.
Samo još jednom da vidim ti lice,
I dodirnem ga, potpuno nijem i tih.

U tvoju stanicu, na prstima ulazim,
Polako i oprezno kao zmija.
Po tebi cijeloj pogledom plazim,
Po tebi sam cijeli i to mi prija.

Valjda nisam zakasnio? Riječi mi fale,
Jagodica na prstu me boli.
Tvoje šake u mojima su tako male,
Jedino tvoj prst kad takne, on i voli.

Lome me ove noći budalaste,
Kako dan malo zamakne, evo ih.
Džaba što ih pozdravim sa Namaste,
Puštaju sa lanca mrak, opasno tih.

Ode voz...

Dopisnik iz Džepova Prirode:
Branislav Makljenović

Kud si pošao

Čija su to lica,
Zategnuta gomilom briga.
Što prolaze ulicama, jedući,
Kosti sopstvenih tjelesa?

Lica vječito pospanih očiju,
Od premalo sna i previše,
Budnog kopanja po mislima,
Koje puštaju crnilo da se slijeva,
U odvodne cijevi pune mrzovolje.

Kakav si to ti,
Jadniče jedan, izudaran čizmama
Prokletih dobrovoljaca, koji doniješe
Dobro, zapakovano u paketiće uzaludnosti,
Podjeljene nekih prošlih novih godina?

Kud si pošao,
Sada kad ti nigdje nije mjesto,
Osim u  trećem razredu poslednjeg voza,
Koji je odavno krenuo sa početne stanice,
Znajući da te šine nikud ne vode?

Okreni se i pusti,
Nek se i drugi okreću,
Makar samo za tvojim tijelom,
Skupljenim u taj ofucani mantil,
Kojim pokušavaš dozvati kišu,
Kojom bi da spereš otrov ,
Koji je prokuljao iz vena.

Dakle, okreni se i pusti,
Neka teče sve sto je tečnost,
I pročisti kloake, vec usmrdjele do neba.
Onog istog neba, u koje pogledaš,
Svaki put kad pomisliš:
Dokle više ovako, pobogu brate...

Samo se okreni i pusti...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Varnice

Tačno u podne je otkucao sat,
Kazaljke ljube jedna drugu.
Sa ledenice kapi padoše niz vrat,
Nacrtaše po koži naježenu prugu.

Pretrčah ulicu, dok vozači bijesne,
U jednoj lokvi sprao mi se trag.
Na drugoj strani širok osmjeh blijesne,
Visoko nagazih na tramvajski prag.

Odmah do vrata, opušteno stoji,
Žena što nosi toplinu u oku.
Pogled koji tuđeg se ne boji,
Kao nož mi sjuri, u srce duboko.

U trenutku blijesak, varnice pršte,
Da li da prođem dalje ili stanem?
Da provjerim od koje je vrste,
Da u njen život, samo tako, banem?

Prođoh korak iza duge kose,
Osjetih miris finoga parfema.
Dodirnuh lokne što gravitaciju nose,
Smanjih se skroz, kao da me nema.

Na sledećoj stanici izašla je vani,
Noseći osmjeh nekom drugom.
Nijemo zamolih vozača-stani!
Potrčaše oči tramvajskom prugom.

Na raskrsnici je velika frka.
Nadiru ljudi kao brza rijeka.
Nestade ona, a i očiju trka,
Jedan san ode, nek odlazi, neka...

U jednoj lokvi sprao mi se trag...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović