Zakačiću ti osmeh

 

Neću se vraćati tebi

Okrenuo sam ti leđa

Samo bih malo ka sebi

U ogledalu je slika bleđa

 

Ako sam jezikom grub

Misli su mi mekane, blage

Vezani žicom, kao za stub

Pod maglom jutarnje vlage

 

Neću se vraćati uvek  isti

Šta će ti još jedan vrag

Neću ti prljati ni dan čisti

Niti psovku vezati za prag

 

Zakačiću ti osmeh na rame

Onaj koji si ti dala meni

Dok reči odzvanjaju same

Skriven u sopstvenoj sjeni-

 

Zakačiću ti osmeh...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Sjena sa rancem na leđima

 

Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima.

Samo sam sjena, sa rancem na leđima.

U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse.

Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu. Ne!

To sam propadah ispod uleglog sloja asfalta, blještavog od nešto malo kiše, koja je prije par časova padala.

„Gospođo, da li mi možete reći ,gdje se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?

„Ju, strašno! Da li ste normalni“?

„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!

Ipak, ispratila me je sa podignutom lijevom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.

Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svjetiljke mi namiguju u prolazu.

Trotoari skaču ispod cipela.

Skoro padoh i sam, okrećući se za parom predugačkih ženskih trepavica.

Nisam ih uspio uokviriti pogledom.

Već bijehu, sa par treptaja, odlepršale, negdje dole, ka željezničkoj stanici.

Tu, na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima nekoliko izloga.

Dok čekah 601, u kalkulator, smješten u očima, dodavahu se brojke: 511. 92, 46...koje se ne zbrajaju. Samo se otkidaju od stanične oznake, čupajući svjetlo iz mraka.

Bežanijska kosa, davala se Surčinskim poljima, dok su se avioni zarivali u nebo.

A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao.

Preko zarozane zavjese, zarozao se osmjeh, dajući snu prostor da potone...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ledena čama

 

Uhodi me sjena nečijeg lika
Tu iza ramena, na dodir ruke
Od hiljadu boja je nastala slika
Prosutih po platnu, lijepilom muke

Stiže me nekakva ledena čama
Gomila se jad kao upala zuba
Iskopana odavno, leži duboka jama
Gledamo se i pljujemo preko ruba

Greška ili ne, nije više važno
Olujni vrtlog skida zakačenu prošlost
Ostaje ovo sada, sve što nije lažno
U grlu zaglavljena oglođana kost

Prati me ta slika, sa koje cure boje
Kao krv kad pustiš da malo oteče
Sa tebe se otapa sve što je moje
Za rogove sumraka se uhvatilo veče

Ne vidim dalje od sopstvenog nosa
Iskonski ego se topi na ledu
Kao da se prikrada potpuno bosa
Misao se pretvara u izmaglicu blijedu 

Uhodi me sjena...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Moj mrak

Oprosti mojim usnama.
Nalaze radost na mračnim mjestima.
Sav taj baršun od kože,
Duboko u sjeni lijevog uha.

Oprosti mojim željama.
Lete po nebu zakačene balonima.
Skrojene od nepromočivog platna.
Uveliko prkose poplavama nemogućeg.

Oprosti mojim sjećanjima.
Eno ih dole, razbijena se vuku,
Po dnu surove neprohodnosti,
Koristeći sva nedozvoljena oružja.

Oprosti mom jadnom egu.
Drznuo se da jedan balon naduva,
Do neslućenih razmjera običnog ludila.
Moje veliko JA je upravo puklo.

Čak ni njegov prasak nije ništa posebno.
U mrklom mraku, odlučno se gledamo,
Moj mrak i moje veliko JA.
Oprosti nama dvojici, u mrklom mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Odraz senke

Žice iznad trolejbusa cvrče strujnim performansima. 
Samo sam senka, sa rancem na leđima. U njemu hrpa snova i propuh što prolazi kroz pokvarene rajfešluse. 
Pomislih da grad tone ispod kružnog toka, grleći Slaviju, onako okruglu i bucmastu.
Nestadoh i sam ispod uleglog sloja asfalta, bleštavog od malo kiše, koja je nedavno  padala.
„Gospođo, gde se odmara napaćeni pogled, utorkom uveče“?
„Ju, strašno! Da li ste normalni“!?
„Normalan? Ne, hvala! Možda samo četvrtkom“!
Ipak, ispratila me je sa podignutom levom obrvom, prateći liniju mog hodanja, pogledom od mrkog uglja.
Noć, umorna i hladna, stiže me pred Vračarom. Ulične svetiljke mi namiguju u prolazu. Trotoari skaču ispod cipela. Dotače me dah treptaja jednog para ženskih trepavica. Odlepršaše negde dole, ka železničkoj stanici.  Na okretnici šarenih autobusa, sretoh sebe u neopranim staklima  izloga.  Brojevi se otkidaju od stanične oznake, čupajući svetlo iz mraka.
A nebo, svod ogromne tame, uhvaćeno u sopstvenom curenju ka svitanju, obuhvati mi skvrčenu misao. Ispod ukočenog pogleda, razvukao se osmeh, dajući snu prostor da oživi...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Hvala bogu i to će proći

Mnogo je toga po uglovima mraka.
Skupilo se svašta u ovoj zubatoj noći,
Pocjepani jastuk postade ko traka. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Stojim na vodi, a na nogama blato. 
Koliko još uspona na red će doći? 
Dok sam padao, skupljao sam zlato. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Ne saginjem glavu niti gledam gore. 
U meni su prirodne natprirodne moći. 
Gledam samo pravo, tamo gdje je more. 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Sa vrhova me opet sjeverac pokosi, 
Pa se sagnuh ispod, u naručje samoći. 
Kao da čuh eho, neko viče: kako si!? 
Dobro sam! Hvala bogu i to će proći. 

Došao sam tamo gdje ruše pod skelama. 
Gdje se dan vrti oko ništavne ponoći. 
Baš tamo gdje se sjena oduvjek prelama. 
Pitanje: kako si? još mi je od pomoći. 

Dobro sam! Hvala bogu i to će proći...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Veliko srce

Negdje u meni gore vatre,

Udišem sopstveni dim i idem,

Daleko, tamo gdje se ništa ne čuje,

I vrijeme, uglavnom ne postoji.

Udišem dim i padam...

Najbolje znam sta rade vjetrovi,

Kad polude i raznose pepeo,

Tek ugašenih, hladnih požara,

Dok dan napušta stalno utočište.

Udišem dim i idem...

Koraci se pretvaraju u trk,

Gazim nogama svoju sjenu.

Zakačenu za povijena leđa,

I probijam se u topli mrak.

Udišem dim i idem...

Saplićem se dok trčim,

O eho udaraca potkovanih cipela.

Grabim od ptice jedno krilo,

Jer nemam vremena da čekam cilj.

Udišem dim i idem...

Padam na koljena, a iz poderotine,

Poteče tanak mlaz cinizma,

I vene prokrvariše  bojom  mastila,

Dok veliki slikar vuče poslednji potez.

Udišem dim i idem...

Podigoh pogled, a drvo se raširi,

Pred očima crvenim od stida.

Polako ustadoh i zagrlih debelo stablo,

Osluškujući otkucaje velikog srca.

Udišem dim i ustajem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Grijesi

Imaš li i jedan razlog za bijeg,

Ili si otišla samo iz čistog hira?

Bilo je sunce ili je padao snijeg,

Nikako od tada da nađem mira.

Znaš li da sa tobom je otišla muka,

Koju je cijedio iz mene đavo?

Ostala je podignuta, crna ruka,

Kojom sam doticao samo plavo.

Bježi sad! Hajde idi, odlazi!

Sa tobom nestaju i moji grijesi.

Tako će i đavo prestati da plazi,

Račvasti jezik izgrižen odnesi.

Kad stigneš tamo gdje ništa ne boli,

Podigni glavu i ispravi ramena.

Pogledaj koliko te sjena voli,

Pogledaj kakva to dođoše vremena.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

I like this mondey

Ponedeljak se izložio suncu zlatnom,

Ljeto  to zna lijepo da  spoji.

Osmjeh  njiše  Fukoovo klatno,

Na usnama se i par pčela roji.

Ovakav dan je privilegija!

Ne dopusti da tek tako ode.

Sunce  ga napada  sa nekoliko legija,

Predaj se, nek i tebe pohode.

Zelena sjena nestaje ispod tuja,

Dan pokušava da padne ti u krilo.

Misao u glavi neprestano  buja,

Koliko glava na ramenu je bilo!?

Želiš li  da se sjećaš ovog dana,

Samo ga obgrli rukama i ćuti.

Osjeti kako ti zarasta na duši rana,

Kako nestaju svi mračni i ljuti.

Volim ovaj ponedeljak...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenovic