Duboko je

Gomila stakla

Na rukama krv

Udavljena usta

Nemo zovu

Potopljeni svet

Koliko još vekova

Koliko godina

Ili dana je ostalo

Da srce pukne

Koliko gnoja, Bože

Jezera bola rastu

Duboko je dole

Vuče za lakomost

Pohlepa diže talase

Orlovi vrište visoko

Znaš li ti

Da li je kraj

Ili je početak

Hvala ti što ne znaš

Tako je bolje

Videćemo se 

Između dva talasa...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hladan grumen

Ošinut mrakom, sedim i ćutim.

U duši hladan grumen.

Stisnuti  kapci i stisnuti zubi.

Mršav optimizam na uglu usana.

Tesnom ulicom prolaze ćudljive misli. posute finim slojem prašine.

Sa praga kuće osećam prohladan sumrak i ledenu tišinu.

Nevidljiva vrata drže spoljni svet na odstojanju.

Neodvojivi deo detinjstva oprezno ulazi u mračne uglove.

Daljine se skupile u sićušna mesta, do kojih nikako da dođem.

Želja se ne stišava, već omamljuje teškim mirisom.

Sanjiva misao zateže veliki čvor.

Gusta  pomrčina se navalila na krošnje stare kruške.

Sa mukom osetih toplu vlagu ispod trepavica.

Ostavljam je da se stopi sa prvim kapima nadolazeće kiše.

Grumen u grlu raste još više, preteći da me udavi.

Miče se gore dole, dok panično pokušavam da ga progutam ili pljunem.

Ali, samo začuh tiho mumlanje iz usta.

Klanac u duši se naglo rascepi široko i onaj grumen ispade, kotrljajući se preko naprslina.

Duboko negde čuo se odjek eksplodirane tuge.

Kroz jednu krpicu svetla došetao se mesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Tiho je, kao pred kišu...

Mi nismo birali kraj,
On je došao nervozan,sam.
Kao kad april presječe maj,
I sopstvenu sliku ubaci u ram.

Napolju je tiho, kao pred kišu.
Vidljivost mijenjam i prstima diram.
Misli što po vijugama nešto pišu.
Na sred raskršća krećem da sabiram.

Još danas ću ti ravnati sjene.
Sve ću ti danas srušiti i pobjeći.
Iz usta mi cure ludačke pjene.
Iz ove drame izlazim luđi i veći.


Ako me uhvatiš u laži,
Stegni me za vrat jako.
Nijednu riječ mi ne kaži,
Dok idem k vragu, lako, ako...

Tiho je, kao pred kišu...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Davljenik

Preplovio sam nekako,
Beskrajnu površinu noći.
Ali dan me zapljuskuje,
Besmislenim talasima,
Vrijednim nošenja prsluka,
Za pokušaj samospašavanja.

Ubjeđen sam da glasno,
Može biti mnogo glasnije,
Pa urlam na svjetlost,
Koja kreće da me probija,
Ovako prozirnog, nevidljivog.

Svjetlost koja pokušava,
Ubiti noć koja mi već fali,
Takva, crna, luda i vješta,
U suzbijanju zabluda,
Jednog davljenika u
Beskrajnoj površini noći.

Razbijene su zvijezde,
U crvenim, oporim očima.
Ostalo je još samo,
Malo crnog sjaja,
Na zlatnoj pozadini svjetlosti.

Neumoljivi krupje,
Pokupio je sve žetone.
Crno je dobilo i ovog puta.

Tiho otplivah u ostatak noći,
Gubeći se u sopstvenom tragu.
Ne ispuštajući nadolazeći glas,
Iz nijemih, ukočenih usta.

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Šareni ram za sivilo

Rođen sam u nekakvom getu,
Valjda potpuno u loš čas.
U meni se misli kao zmije pletu,
I do njih samo dopire tvoj glas.

Rođen sam, a kao da nisam,
Sunce mi ispod koljena ide.
Iz jednog, nekad, kao da tri sam!
I kako me to ljudi iz jednog vide?

Rođen u getu i  malo me blam.
Malo sam i sam sebi čudan.
Rođen u getu,za sivilo šareni ram,
Danas sam sa tobom malo uzaludan...

Ponekad te sanjam u planini.
Kako iz klanca  tijesna ničeš!
Dok tako narastaš, u meni su klini,
Dok se gubim u nestvarnom, ti vičeš!

Prolaze godine,u meni se ogledaju.
U očima  je samo zeleni sjaj tuge!
Tvoje se  godine mojima ne daju,
Moje su godine pod šinama pruge!

Prolaze godine i šuplja su mi usta,
Ne znam više ni šta da ti pišem.
Duboko u meni je neka rupa pusta,
I jedva zbog nje pomalo dišem.

Prolaze godine...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Kako to opisati

Od sreće ne možeš disati,

Kad slušaš poznati stih.

Pokušavaš mi to opisati,

A glas ti je mekan i tih.

U oku ti odsjaj čuđenja,

Zar je već provirio dan?

Sa lica nestaje trag buđenja,

Pod jastuk je skliznuo san.

Sve riječi su stale na vrh prsta,

Sa čela ti sklanjam pramen kose.

I meni već osmjeh zateže usta,

Sa tvojim usnama moje se nose.

Ubrzo si dan zajahala skokom,

Zgrabila ga čvrsto rukama za grivu.

Nestalo je čuđenje i sinulo oko,

I sunce je zlatom poprskalo Ivu.

Dok pjevušim poznati refren,

Od sreće ne mogu disati.

U mojoj glavi si svaki tren,

Kako to opisati...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Putevi

Noge su mi dugačke kao milje,

Dosežem  njima i na brda.

Skačem i bježim iz opake zbilje,

Tamo gdje stvarnost nije tako tvrda.

Nastojim da pobjegnem daleko,

Tamo gdje nema  previše  ljudi.

To je  sa one strane, prijeko,

Na putu me sustižu samo ludi.

Teško mi je, ali koračam brzo,

I već sam tu, iza leđa Bogu.

Sve sam ciljeve već zamrzo,

Puteve volim, njih ne mogu.

Nogama  dosežem ogromne daljine,

Eto me na drugom kraju svijeta.

Samo mi kroz zube jako svijetlo mine,

Na sjeveru mi osmjeh zaledi planeta.

Teško mi je, ali ćutim i trpim,

Sve dok ne krene riječ iz usta.

Zarđalom  iglom kožu sada krpim,

Poslednji  Mohikanac, izumrla vrsta.

Želim da...iz snova se gubiš,

Negdje tamo, gdje umire dan.

Negdje ćeš i đavola da poljubiš,

Ili na fruli zasviraš, kao mladi  Pan.

Veče  dolazi polako, kao jesen,

I traži, da te kao ljeto prepozna.

Uvjek sam daljinama bio zanesen,

Još jedan vrh,a posle, ko zna!?

Ja imam korak od sedam milja,

I samo njime kroz život  kročim.

Ja sam zemlja koju tvoja noga rilja.

Jednim slovom ću ti  riječ da sročim.

Ja imam korak od sedam milja...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Lijepe riječi

Lijepe riječi klize iz usta,

Dok se foliramo, poluprazni.

I ova pjesma je potpuno pusta,

Dok je ne čuju ljudi razni.

Šta je to ostalo od ljepote?

Samo lijepa riječ, dvije?

One mogu da te ovaplote,

One puze, ujedaju, one su zmije.

Lijepe riječi, a usta gadna,

Dah truležom izlazi iz grla.

Usna je tog truleža  gladna!

Riječ je tu začeta i zamrla.

Šta je to ostalo, posle stihije?

Kroz dušu prohujao cunami!

Ovaj, po malo falš, stih je,

Sve dok ne ostanemo sami.

Nokti po noktima grebu,

Crno se vidi, boja je čista.

Preživjeću i na crnom hljebu,

I ti pored mene, ne živiš ista.

Daj, vrisni! Pozovi me!

Daj, šta se to foliraš!

I u noć odmah, povij me!

Uzmi sve, kad možeš da biraš.

Upadaj u moj vagon,

U njemu se vozim daleko.

Uz tebe je i moj nagon,

Uz tebe sam i ja neko.

Daj, zaključaj...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Danas

Danas je dan dugačak.

Sirov je, samo mu noć treba.

Privlači ti se kao mačak,

On kao da je pao sa neba?

Danas je dan ogroman, dug!

Željo, u meni si pusta!

U tebi sam pritajeni drug.

U meni su žedna usta...

Danas se dan rumeni.

Bliještav, kao da sviće!

Danas je dan malo sneni,

U današnjem je i moje biće.

Danas je dan kad me imaš,

Brzo ga iskoristi, rado!

Danas je dan kad me primaš,

Danas je sve bliještavo, mlado!

Danas me imaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović