Kiša me kune

Setim se tebe

Oči uprte ka nebu

Traže put ka zvezdama

Lice sazdano od želje

U pogledu redenici

Stojiš mirno repetirana

Čekajući strpljivo

Da se čovek sam ustreli

Nagoveštajem ledenih metaka

Projektilima velikih profila

Dalekih dometa

Željna rušenja

Potpunog razaranja

Uz pomoć 

Osiromašenog duha

Setim se tebe

Živim zaključan

U kiši koja me kune

Čekam te

Na pružnom prelazu

Dok vozovi odvoze

Bojeve glave

Setim se tvoje hladne

U mojoj vreloj

Zaključano

Zapečaćeno

San

Sećam se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Koga je briga

Sve se skupilo

U šaku bezvrednih želja

U jednu tananu nit

Prvoklasnog propadanja

Moglo je to puno bolje

Ali  koga je briga

Dok se sunce bori

Sa ledenim crnim rupama

Sam na ledini

Na ivici tame

Tamo gde nema nikoga

Da me prepozna

Nema nikoga da zna

Odakle sam došao

I šta mi je cilj

Ne vredi se savijati

Vetar zna kako

Zaobići usijanu glavu

Moglo je biti bolje

Ali prosto nije

Pa neka sve teče

U jedno usko korito

Usplahirene reke

Koja će pojesti

Uzdignute litice

Umišljenog klanca

Koga je briga...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Žena bez pokreta

Kratak susret očiju.

Kliše nježnog zagrljaja

Ljepota bačene ruže

Pukotina poljupca koji ostavlja pustoš

Zvuci klavira
Dok protjerujem sumnju

Škripa prozora
Kroz ljetnju svijetlost

Igra zavođenja
Aperitiv na terasi
Utišan razgovor
Uz miris vlažne stijene

U lavirintu uzdaha
Treperi požuda
Nekog nepoznatog svijeta

Visoka i snažna
Žena bez pokreta

Snaga nagovještava želju

Lice okrenuto usnama
Naglo se izgubilo u sjeni

Pod krošnjom utišanog platana
Koji sa moćne visine
Broji konvoje pobijeđenih vijekova 

Dok joj na licu lebdi osmjeh

U kojem nema stida

Bez imalo gorčine

Samo traka sjaja

Kao posle toplo izgovorenih riječi

Nebo je sivo

Ali suviše je rano za oluju...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Povjetarac

 

Bila je kao otisak moje želje.

Razlog mojih skrivenih stremljenja.

Blistavi  raspršivač svim mojim sumnjama.

Čistač sa ogromnom četkom, mog taloga, mog otpada.

Brza pokretna stepenica iz pesimizma u šmekerski dan.

Mali rudnik sa ogromnom količinom zlata.

Ustajale sjenke učmalog grada, nisu pokrile njen sjaj.

Samo su ga naglašavale.

Znao sam je dugo ćutke posmatrati, dok nešto radi ili priča.

Govorila je cijelim tijelom.

Znala je sve objasniti jednim pokretom.

Ozareno se smijala na svim jezicima, a najljepše je psovala na francuskom.

I šaptala!

Rijeka skladnih i melodično kotrljajućih riječi, doticala mi je do srednjeg uha, dok je glava,nepomična i utrnula, pokušavala progovoriti očima.

Dugo stojim kraj prozora.

Pokušavam da je kroz maglovito staklo sjećanja prizovem.

Vijekovima je nema, ama ima!

Kroz svaku dlaku na rukama se probije iz tih vremenskih daljina, tiho kotrljajući:

-Je suis venu...

Poslednji noćni tramvaji sustižu prve jutarnje.

Misli se roje kao varnice iz strujnog dotoka.

Jedini putnici kroz usnuli grad.

Jedini svjesni požara života, bez želje i snage da ih gasimo.

Duge neizbrisive noći uz: „Call me the Breeze“, J.J.Cale-a i čašu gustog, crnog Plavca.

Ili nekog drugog vina, što oblaže grlo i svijest ljekovitim svojstvima.

Prozor se i dalje magli, kao da želi pomoći.

Bistar um tu ne može ništa.

Mali talasi me moćno zapljuskuju.

Moj čamac je odvezan i nije me briga.

Noćas oluje stižu bez najave.

Talasi zapljuskuju obalu, a srce usporava ritam, tonući sve dublje, ispod svjetlucave površine rijeke.

-Je suis venu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Zovem se svest

 

Zovem se svest

Refleksija sebe

Na tren su nestali zidovi

Mala sveća gori

Bez želje da se dopadne

Zaronio sam duboko

I zatvorio oči

Nisam pronašao sebe

Samo oblaci plutaju

Krijući čisto nebo

Osećam nalet vetrova

Sloboda je spremna

Beskonačno plavo se otvara... 

Prostrana koža

 

Lomim preko  kolena važne odluke
Nosim se sa nedostatkom želje.
Kako isploviti iz ove mirne luke
Mogu li spasiti ono što život melje.

Odlazim svaki dan, stotinu puta
Na svakom početku vidim kraj
Celo moje biće još uporno luta
Pakao je jedino mesto za moj raj.

Odlazim i vraćam se, dok vreme trči
Kidam sa sebe ovu prostranu kožu
Razapinjem komade na kržljavoj smrči
Ostatak dajem na poklon oštrom nožu.

Savijen u krug kao bodljikava žica
Samog sebe žestoko bodem
Dok ne postanu krvave crte lica
Da me ni ptice ne poznaju, kad odem.

Sedim i ječim bez glasa, u sebi
Prsti sapeti pesnicom i bledi
Odlazim brzo, da ostao ne bi
Osećam da na ramenu mi đavo sedi.

Ne okrećem se, samo pravo hodam
U glavi su stršljenovi našli dom
Nemam više ništa da prodam
Stablo sam koje je pocepao grom.

Osećam da na ramenu...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Poderana duša

Kao melem te stavljam i privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.

Okrajci mraka na sve strane.

Iz noći iskaču proklete hulje,

Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Ježim se od toliko nježnog.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,

Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,

Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.

Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,

I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Nestali u mraku

Hoću da svijet izblijedi,
Uvaljan u jesenje boje.
Da ubrzo i zima slijedi,
Da saznam u meni ko je?

Samo jednom da skoči,
Mjesec iza krošnje duda.
Pa da iz duplje izađu oči,
Obojene istim sjajem svuda.

Hoću da na mene sjedne,
Sav jad koji me odavno guši.
Pa da se sjetim samo jedne,
Želje što rovi mi po duši.

Još jedan dan se topi sada,
Dok se mjesec sprema za bis.
Jedno mi ime na pamet pada,
Ime što pogled tjera u vis.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Moj mrak

Oprosti mojim usnama.
Nalaze radost na mračnim mjestima.
Sav taj baršun od kože,
Duboko u sjeni lijevog uha.

Oprosti mojim željama.
Lete po nebu zakačene balonima.
Skrojene od nepromočivog platna.
Uveliko prkose poplavama nemogućeg.

Oprosti mojim sjećanjima.
Eno ih dole, razbijena se vuku,
Po dnu surove neprohodnosti,
Koristeći sva nedozvoljena oružja.

Oprosti mom jadnom egu.
Drznuo se da jedan balon naduva,
Do neslućenih razmjera običnog ludila.
Moje veliko JA je upravo puklo.

Čak ni njegov prasak nije ništa posebno.
U mrklom mraku, odlučno se gledamo,
Moj mrak i moje veliko JA.
Oprosti nama dvojici, u mrklom mraku...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović

Početak i kraj

Psovao sam sivilo Novembra.
Želja je bila ući u Decembar, po bilo koju cenu. 
Prvi dani su govorili da razlike skoro i nema.
A onda se mesec dvanaesti pokazao u najboljem svetlu. 
Dao je sve od sebe da bude šarolik i to mu je pošlo za rukom. 
Najpre je doneo dugo očekivanu kišu i sprao tragove Novembra sa ulica Beograda. 
Potom nas je obasuo sa nekoliko vedrih i ljupkih dana. Taman kada smo se ponadali krotkoj verziji, Decembar se razmilio po krovovima i travnjacima sav leden, posuvši injem i skvrčeno rastinje . 
Falilo mi je to emotivno rasprskavanje jednog meseca, koji ima hrabrosti da pogleda u oči sopstvenom početku i prepusti se igri kao osnovnom motivu. 
Tako se i prepustio kontrastu. Ujutru je, mrtav hladan, ledio stakala na prozorima usnulih domova, domalo je ostatak dana pretvarao u spektakl sunčevih odblesaka. 
Kada se navika počela nazirati, iz oba rukava je pustio košavu, vetar koji  borbeno šišti oko nezaštićenih, ukovrdžanih fruzura.
Mnogi  su bili spremni na predaju. Klonuše glave, uvučene zajedno sa vratovima, ispod kragni elegantno kratkih kaputa. 
Fantastičan otpor je pokazao jedan par dugačkih nogu, oslonjenih na visoke potpetice. 
Protežući se ispod kratke suknje, frktale su jesenjim dezenom čarapa.
Samo žene mogu da ukrote bilo šta.
Kao da mi čita misli, počinje da ujeda, štipa i sipa. Doduše, sipa po planinama. 
No, osećam da sprema dirljivu predstavu za kraj. Već mirišem sneg duž savskog keja. Nazirem pahulje kako lelujaju niz Kalimegdanske zidine.
Dunav moćno drhti, svestan da ga makar i hladnog, toplo čeka gospođa Sava.
Grle se dve reke, kao ogromni gmazovi.
Zagrljaj  opraštanja. 
Namerno umire Decembar, u magli svojih vragolija, znajući da vrlo blizu čeka Januar, mesec početaka, mesec nadanja, mesec života... 
Brzo zaboravljamo taj Decembar!
Gledajući u pravcu Januara, žudeći za novinama, pometemo ga pod tepih zaborava. Svesni svih promašaja i padova u prethodnim mesecima, želimo na njemu da se iskalimo.
On podnosi sve. 
Biće, kao i uvek, zadovoljan svojom misijom. 
Proveo nas je u Novu godinu, žive i prestravljene.
Na jačini i iskrenosti naše želje i molitve je, da li će je Januar uslišiti. 
Između svega toga stoji zid, zvani Nova godina. 
Vaga za mnogo otpada. 
Rasadnik obmana. 
Plastenik misli.

Decembar otiče.
Januar nadolazi.

Na početku smo i na kraju...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Iza zida

Bio sam dugo u zatvoru,
Duša se zaglavila iza zida.
Smrdilo je kao ispod repa tvoru,
U ćošku smrvljen od ljepljivog stida.

Noktima sam izgrebao rupu,
Provukao se brzo na drugu stranu.
Osjetio sam odjednom želju tupu,
Da se popnem na neko drvo, granu.

Popeh se i ugledah svjetlost,
To mi se sunce smijalo u brk.
Ponovo sam na ovoj planeti gost,
Noge se mogu opet dati u trk.

Obasjan i misli potpuno čistih,
Izabrah opciju-odmah sloboda!
Neću više bježati od istih,
Jer su veoma pitke, kao voda.

Raširih ruke kao krila,
Kao da ću da poletim.
Pomaže mi vrlo jaka sila,
Ne osjećam se više prokletim.

Sunce mi se smijalo u brk...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Свиђа ми се

Čekajući sutra

U trenu je san bio kao java,
Kratak, dok ga grizu stisnuti zubi.
Ostatak u trakama u meni spava.
Ostatak se u meni duboko gubi.

Hoću da zgrabim to što je sada,
Pa da povedem igru bijesa i želje
Igru kojoj si uvjek bila rada,
Čekajući sutra, dok juče te melje.

Nije sve tako, kako ti dolazi u oko,
Nije sve tupo, bljutavo i jadno.
Stani čvrsto, udahni san duboko,
Zagrizi ovaj tren, halapljivo i gladno.

Kad osjetiš kako ti vjetar kvari frizuru,
Navuci osmjeh umjesto kapuljače.
I svijet ceš ugledati kroz novu vizuru,
Ako te bude strah, samo me stegni jače.

Stegni me tako da pomodri ruka,
Neka se zaustavi krv kroz venu.
Nasmij se, dok grlim te oko struka,
Nasmij se u ovom neprolaznom trenu.

U trenu je san bio kao java...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Jutro se otima

Ako pođeš sa mnom,
Putem koji vodi do planina.
I poželiš da sve počne i završi snom,
Uzmi me za ruku, to nije daljina.

Blizu je jako, ta moćna gromada,
Što vuče nekom silom ovog tipa.
Iz čopora je odvojila tog nomada,
I pustila vjetar po licu da ga štipa.

Noćas si sva svjetlost u meni,
Na čas izgubljena u danu od juče.
Srećom, jutro se otima noćnoj sjeni,
Odjednom me izgubljena želja opet vuče

Ako pođeš sa mnom,
Prije nego dan opet izblijedi.
Zgazićemo kamen cipelom ravnom,
I uzeti sve usput što vrijedi.

Kao da neko posmatra korake,
Kojima hodamo kroz oblak.
Da li nas to navode u mrake,
Tamo gdje zmija ne skida svlak?

Čekam te, idemo zajedno.
Neka i trnje po nogama bode.
Čekam te, jer nije mi svejedno,
Sa kojeg izvora ću popiti vode.

Ako sa mnom pođeš tamo,
Ruka će zaspati u tvojoj kosi.
I san će da se ispuni samo,
I onda čitav svijet može da se nosi...

Ako pođeš sa mnom...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Gasi se noć

Iz nekog crnog, besmislenog mraka,
Krhka želja već potokom klokoće.
Čvrst zagrljaj je jake svijetlosti traka,
Grebe, kida, lomi i sve odmah hoće.

Ko se to otima, a jutro ga zove,
Da zauzme mjesto u prvom redu.
Da pogleda kraj predstave ove,
Dok brkovi tišine kao mačka mu predu.

Šta radiš ti tamo, u džepu noći,
Misliš da ne vidim sav tvoj strah.
U trenu kad spreman sam ti doći,
I sve svoje čvrsto prosuti u prah.

Šta radiš ti tamo…

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Danas

Danas je dan dugačak.

Sirov je, samo mu noć treba.

Privlači ti se kao mačak,

On kao da je pao sa neba?

Danas je dan ogroman, dug!

Željo, u meni si pusta!

U tebi sam pritajeni drug.

U meni su žedna usta...

Danas se dan rumeni.

Bliještav, kao da sviće!

Danas je dan malo sneni,

U današnjem je i moje biće.

Danas je dan kad me imaš,

Brzo ga iskoristi, rado!

Danas je dan kad me primaš,

Danas je sve bliještavo, mlado!

Danas me imaš…

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović