Alavi dusi

Gledam kroz ovo uprskano staklo,

Noć je odavno stala sa druge strane.

Ništa se nigdje nije ni pomaklo,

Samo mi u glavi vjetar lomi grane.

Sjetim se tebe i zaurlam: tu si!

I onda potiskujem, gazim sebe.

Stalno su mi u glavi alavi dusi.

I opet me to po ganglijama grebe.

Onda odem i sjednem ispred vrata,

I tamo je sve mračno i hladno.

Tišina porađa i otkucaje sata,

Čuješ li me, ti čudo gladno!

Ispred vrata sam kao krpa, otirač,

Uđi, ako hoćeš i obriši svoj đon.

Čućeš zvuk, to nebo oblaže svirač,

Uđi, zgazi i idi, jer otišao je i on!

Gledam kroz prozor u prazno,

Tražim neki pokret, neki oblik!

Noć me pipa po licu, mazno!

Ali, jutro mi crta neki drugi lik.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Poderana duša

Kao melem te stavljam i privijam,

Poderana duša ko krpa se cjedi.

U mjesečevo svjetlo sada te zavijam,

Pred jutro i ono potpuno blijedi.

Gledam, oči u oči jednako bulje.

Okrajci mraka na sve strane.

Iz noći iskaču proklete hulje,

Ne daju suncu nikako da grane.

Primičem ruku, dodirujem te kožom,

Ježim se od toliko nježnog.

Moj dlan smatraš udobnom ložom,

Po zgužvanoj usni tragovi neizbježnog.

Pod pazuhom nosim stotinu misli,

Nemirne, ispadaju, skakuću, klize.

Pod kišama smo hodali, stajali i kisli,

Podavali uho zubu da ga grize.

Želja me obuzima, potpuno mori,

Sve se u glavi kida, lomi i cijepa.

Nokte zabijaš u leđa hrastovoj kori,

I mozak me boli, koliko si lijepa.

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović