Točkovi
su pregazili sva sjećanja,
Dok
smo čekali u redovima za kazne.
Daleko
smo od primitivnih riječi,
Sve
bliži putevima koji ne vode nigdje.
Čekajući u redovima za kazne...
Okreću
se okrugli vijesnici života i smrti,
Pretvarajaću
kišu u žute stubove prašine.
Otvarajući
zarđale alarme , osjetljive na bol,
I
cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.
Čekajući u redovima za kazne...
Pritjerani
uz zidove, podignutih ruku,
Puštamo
glave da se ponizno pognu.
Ne,
nikako da se suza otme i otkliza,
Niz
lice, ukočeno i prljavo od stida.
Čekajući u redovima za kazne...
Glad
se sručila u očne duplje,
U
te pećine, te kontejnere bez dna.
Što
gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,
Rođene
negdje dole, na kraju svijeta.
Čekajući u redovima za kazne...
Djeca
se igraju laži i prevare,
Oklopne
vojske marširaju glavama.
Negdje
se čuje tih glas savjesti,
Ne,
to cvili česma, izbacujući prašinu.
Čekajući u redovima za kazne...
Tvoje
ime je zakucano na tvrdom zidu,
Sa
kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.
Koja
neumitno klizeći bježi ispred oružja,
Uperenog
u tjeme univerzalnog sudije.
Zbijeni
u gomile, držali smo se za ruke,
I čekali u redovima za kazne...
Dopisnik
iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović