Točkovi

Točkovi su pregazili sva sjećanja,

Dok smo čekali u redovima  za kazne.

Daleko smo od primitivnih riječi,

Sve bliži putevima koji ne vode nigdje.

Čekajući u redovima za kazne...

Okreću se okrugli vijesnici života i smrti,

Pretvarajaću kišu u žute stubove prašine.

Otvarajući zarđale alarme , osjetljive na bol,

I cijedeći usput i onu blagu navalu optimizma.

Čekajući u redovima za kazne...

Pritjerani uz zidove, podignutih ruku,

Puštamo glave da se ponizno pognu.

Ne, nikako da se suza otme i otkliza,

Niz lice, ukočeno i prljavo od stida.

Čekajući u redovima za kazne...

Glad se sručila u očne duplje,

U te pećine, te kontejnere bez dna.

Što gutaju i poslednje nastupe ljudskosti,

Rođene negdje dole, na kraju svijeta.

Čekajući u redovima za kazne...

Djeca se igraju  laži i prevare,

Oklopne vojske marširaju glavama.

Negdje se čuje tih glas savjesti,

Ne, to cvili česma, izbacujući prašinu.

Čekajući u redovima  za kazne...

Tvoje ime je zakucano na tvrdom zidu,

Sa kojeg ne otpada ništa osim svjetlosti.

Koja neumitno klizeći bježi ispred oružja,

Uperenog u tjeme univerzalnog sudije.

Zbijeni u gomile, držali smo se za ruke,

 I čekali  u redovima za kazne...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Maske

Kuda idu istrošeni  ljudi,

Da li su na korak od spoznaje?

Koliko ih na kraju poludi,

Da li to neko ikad doznaje?

Ako je i život na prodaju,

A samo je u obliku-ovo sada.

Kako to da mnogi ništa ne dodaju,

Da li to znači da ne postoji nada?

Kuda idu ljudi sa maskama,

Skriveni iza ispeglanih lica?

Da li su okovani debelim daskama,

Ili nebom lete poput ptica?

Ako su ti  oči pune tuge,

Dotakni prstima svoje čelo.

Daj, nasmiješi se, ma pusti druge!

Nek spadne maska i lice blijesne cijelo.

Daj, nasmiješi se...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Demoni

Demoni me uporno udaraju i tuku,

Kao da udarcima nema kraja.

Đavo me izgleda, zgrabio za ruku,

I vuče me tamo gdje malo je sjaja.

Kakav je to pogled, kad oko boli,

Kad iz njega curi naslagana tuga.

To je pogled kada se nijemo moli,

Da jednu bol zamjeni blaža, druga.

Svi su se skupili na crnom trgu,

Prizivaju kišu da ugasi vatru.

Dolaze vozovi iz pakla, niz prugu,

Da li će i anđele, demoni da satru?

Ne boli samo oko, nego cijelo tijelo,

Vatra se brzo pretvara u zvijeri.

Svo crno je i pomalo bijelo,

Krvavom spravom se to mjeri.

Demoni pjevaju ratne pjesme,

Koračnice odzvanjaju praznom glavom.

Vodu pijem iz suve česme,

Usne oblizujem jezičinom plavom.

Vijekovi se skupili u jednom nizu,

Ljudi i stoka, zajedno u oboru.

Odavno predviđenom kraju blizu,

Nogama odavno u zapjenjenom moru.

Udara vojnik kundakom puške,

Po leđima pucaju dijelovi kože.

Škrte su suze, vrele i muške,

Đavo je tu, pomozi nam Bože.

Demoni pjevaju ratne pjesme...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Tragovi

Peo sam se na mnoge vrleti,

Ostavljao tragove u travi.

Probao sam sebe i prokleti,

Prije nego me konac zivota udavi.

Uske staze me vukle za nogu,

Vjetrovi me gurali u leđa.

Sve bliže sam bio Bogu,

Među nama samo tanka međa.

Jedan proplanak opkolila je šuma,

Svuda je drveće na straži.

Jedan čovjek prolazi bez šuma,

Jednu istinu napadaju laži.

Ispod čizme savija se cvijeće,

Po zemlji je polegla i trava.

Jedan čovjek okrenuti se neće,

Njegov put je linija prava.

Jedan čovjek okrenuti se neće...

Dopisnik iz Džepova Snova :

Branislav  Makljenović

Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović