U redu je, ko fol...

U tom kraju gdje caruje bijes,
Provirujem, slušajući radoznalo.
Čujem mržnju kako zakucava lijes,
Osjećam ono, što se nije još spoznalo.

Mjesec me i dalje ravnodušno gleda,
Dok riješavam ostati u vlastitoj koži.
Mjesec se ni malo uzbuditi ne da.
Polako se  otrov u venama množi.

Kad se zavrtim u začaranom krugu,
U glavi poteku beskonačne rijeke.
Taman kad pomislim da vidim dugu,
Sve se pomješa u fekalije meke.

Mjesec me gleda i folira da je sunce,
Sam sebe foliram u naprslom ogledalu.
Osjećam po vratu, hladne i mokre trnce,
Vidim na drugoj strani, vječitu budalu.

U ušima odjekuju poznati taktovi,
Neke drevne pjesme, što opisuje bol.
Podižem ruke, a krvare mi laktovi,
Namigujem mjesecu, u redu je, ko fol...


Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Prečica

Već od podneva osećam kako me nešto čupa,vuče,cima.

Otimam se brzim hodom. Jurim ulicama kao da hoću što pre tabane izlizati.

Ne vredi! Kao da mi neko za vratom diše. Okrećem se naglo, kao da sam nešto ugledao.

Ništa, osim još stotine užurbanih ljudi. Nastavljam preko Terazija ka Slaviji, zaobilazeći jednog goluba.

Mene zaobiđe jedan par očiju. Tek penjući se Beogradskom ulicom shvatih.

Petak ima dil sa subotom!

Sabije nas u grupe, kolone, reke unezverenih likova i gura ubrzano prema suboti, brišući svoje, od muke oznojeno  popodne.

-Izvinite! Za subotu, desno?

-Ne, ne! Tamo je nedelja. Idite samo pravo. Kad vidite da se jutro malo nasmešilo, to je ona.

-Hvala vam puno! Vi ste nešto ozbiljni? Joj, pa poznati ste mi! Vi ste…?

-Da. Ja sam ponedeljak.

-Jasno! Izvinite žurim. Do viđenja.

Baš moradoh sresti taj ponedeljak! E sad ću navući namerno osmeh oko glave, pa valjda naletim na tu,nasmešenu, subotu.

U Njegoševoj za malo da se sudarim sa jednim plavim šiškama.

-Izvinite! Jel ima neka prečica za nedelju?

-Ne znam, gospođo! Sad sam sreo ponedeljak.

 Evo ga iza mojih leđa.

 Pitajte njega...   

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Oprosti

Noge se iskrivile u koraku,

Pa prave čudnovate sjene.

Polja se crvene po maku,

Linije povlače olovke lijene.

Grabim dalje, jer stiže me jeza,

Koja mi trncima pokriva glavu.

Moja noć od dana ne preza,

Moj mrak svijetlima dodaje plavu.

Putevi mi donose na poklon blato,

Čizme mi podera oštra stijena.

Stadoh trenutak na jedan plato,

Sa kog je bježala ptičija sjena.

Pokušavam se provući kroz šumu,

Hvata me drveće granama za vrat.

Čupam se i otimam ka nekom drumu,

Srce otkucava kao pokvaren sat.

Najzad, na kraju šume je rijeka,

U njoj se ogledaju bijeli oblaci.

Zaurlah, nek odbija se jeka,

A samo od zemlju odbiše se koraci.

Ne smijem ni na trenutak stati,

Jer od stajanja trunu u nogama kosti.

Hoću samo još sebe, sebi dati,

Hoću još samo sebi reći-oprosti!

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

POŽAR

Prolaze zvuci kroz glavu,

Čuje se koncert ptica.

Prsti češkaju kosu plavu,

Malo se spuštaju i  do lica.

Na licu osmjeh blijedi,

Dok oči svijetle ko svijeće.

Ako ih zatvoriš, poljubac slijedi,

Po kapcima ti par kapi slijeće.

Pramen kose mi golica rame,

Prstom ga savijam u spiralu.

Ispuštam pljuvačku, poput Lame,

Po dugačkom vratu, kao Ždralu.

Kažiprstom niz lijevu ruku,

Koža se ježi i blista.

U grudima, kao da dva srca tuku!

U glavi, kao da nema ništa.

Prsti putuju beskrajno, dugo,

Silaze putevima svile.

Ne znaju gdje, ni šta bi drugo,

Ni kakve ih to vuku sile.

Zaborav opušta nabrano čelo,

Gomila brige pada u ambis.

Tijelo leži na okupu, cijelo,

Noktima me grebeš kao Ris.

Otimam se ludačkoj težnji,

Da padnem u mekano krilo.

Ne opirem se užasnoj čežnji,

Malo je ostalo od onog što je bilo.

Tonem kao u živo blato,

I ne pokušavam da se čupam.

Tonem, ali ništa zato,

Sve dok ti se u osmjehu kupam.

Svaki zvuk je utišan, ćuti,

Dodir postaje bolno nježan.

I svaka pora se na drugu ljuti,

Dok širi se niz elastični gležanj.

Iskra je upalila vatru,

Već se čuje kako bukti.

Požari će da me satru,

Zvijer kreće da urla, hukti.

Plamen se uvija, po tijelu liže,

Pali se sve što je u meni suvo.

Potpuno si uz mene, ne može bliže,

Izgorjesmo skroz, u ovo doba gluvo.

Požar kovitla, ječi, puca,

Kao da gori šuma Bora.

Na vratima uma neko kuca,

Kao da se prišunjala zora.

Ne volim kad svitanje rani,

Pa me iz praha vraća u javu.

Volim kad zaspiš na mojoj strani,

Volim kad mirišem ti kosu plavu.

Miris paljevine i miris kose,

Mješa se sa mirisom bluda.

Na grudima sija par kapi rose,

Na koži znak da si po meni...svuda.

Ne želim da zaspim ni tren,

Želim da gledam kako ti spavaš.

Da nad glavom ti budem sijen,

A ti mojom željom upravljaš.

Jutro se već iscerilo, pljuje!

Gasi požar, smije se vatri.

Jutro nas ko Vrana kljuje,

Hajde ludo, jutros me satri!

Satrven, samljeven, lud na pola,

Smanjen na mjeru-nula, nula.

Volim kad po meni ležiš gola,

Ne volim, kad  od karata, raspadne se kula.

Jutro se iscerilo i pljuje...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović

Nomad

Ljeto  kampuje na tvom vratu,

I mekanu kožu čini tamnim medom.

Mjereći vrijeme po sunčevom satu,

Pokriva bore, a kosu ti boji blijedom.

Došla si iz daleka, od nekud sa juga,

Iz pogleda sijevaju nedogorjele vatre.

Na momente blijesne, pa se ugasi tuga,

Dok smjehom pokrivaš nomadske šatre.

Čudesan okret! Crvenom haljinom letiš,

Cipelom štiklu zabadaš, cvili drveni pod.

Kao da se zimskim vjetrovima svetiš,

Tresući o zemlju, uplavljeli nebeski svod.

Nestalo je svega i sve još je u toku,

Nemir me i sada gazi,ubrzano mrvi.

Sve boje i dalje su samo u tvom oku,

Samo crvena vrišti sa pločica tvoje krvi.

Prašina se sliježe, prstima ti prste grlim,

Sa usana mi otkidaš, komad po komad.

Sve moje mane češljaš,češljevima vrlim,

Sve tvoje puteve će gaziti,vječiti Nomad.

Prašina se sliježe...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav  Makljenović