Kamena nizbrdica

Beskrajni govori

Izmišljene priče

Duboka sjajna forma

Budalastih likova

Genijalno ludilo

Grubog sagovornika

Rasadnik dosade

Potpuni gnjavator

Vulgarna doza čoveka

Skupocena jeza

Niz kičmu

Sablasna pojava

Lošeg popodneva

Podbulo lice

Poznate crte

Tihi plač u mraku

Obrisane suze

Sa belog obraza

Ulica proštepana svetlima

Zalazak sunca

Preko kovrdžavih planina

Zrikavci pevaju

Nepristojne pesme

Dan se sakrio

U široke rukave

Jedne iznošene

Ludačke košulje

Noć se spušta lagano

Kamenom nizbrdicom

Nažuljane misli

Naglo skočiše

Kroz poluotvoren prozor

Besmislica razdvaja

Skupljene obrve

Ispod očnih kapaka

Vuče se mesečina...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Podloga za osmeh

Nebo je sivo. Dobra podloga za osmeh.

Zgrade smežurane. Kao da su se povukle u sebe.

Jedino golubovi prave razliku, od ljudi zaspalih.

 Od ljudi mrkih pogleda.

Oblaci sa maglom zajedno jašu.

Pritiskaju ovo parče zemlje kao neka moćna presa.

Boli me glava. Piljim kroz prozor.

Ulica se leno proteže. 

Dugačka i umorna od neprestane kolone automobila.

Škripa kočnica, sirene, psovke. 

Golubovi se rasprše, pa se vrate.

Mrvice privlače celo jato.

Vrane nadziru nebeska kretanja.

Vreme se nekako ukočilo. Stalo. 

Sumnjičavo posmatra ono juče.

Pamtim neke prošle dane. I šta sa tim!?

Hladno je, dok januar izdiše u krilu februara. 

Ne pomaže reanimacija.

Imam poverenje u februar.

Jako vuče povodac u pravcu marta.

Osećam nešto skriveno. Njušim tajnu proleća.

Otvaram prozor i dišem punim plućima.

Vazduh je divno zagađen.

Na licu se pukotina otvara u osmeh. 

Na čelu istetoviran oglas:

Prodajem januar

Malo korišten

Cena po dogovoru...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Hladan grumen

Ošinut mrakom, sedim i ćutim.

U duši hladan grumen.

Stisnuti  kapci i stisnuti zubi.

Mršav optimizam na uglu usana.

Tesnom ulicom prolaze ćudljive misli. posute finim slojem prašine.

Sa praga kuće osećam prohladan sumrak i ledenu tišinu.

Nevidljiva vrata drže spoljni svet na odstojanju.

Neodvojivi deo detinjstva oprezno ulazi u mračne uglove.

Daljine se skupile u sićušna mesta, do kojih nikako da dođem.

Želja se ne stišava, već omamljuje teškim mirisom.

Sanjiva misao zateže veliki čvor.

Gusta  pomrčina se navalila na krošnje stare kruške.

Sa mukom osetih toplu vlagu ispod trepavica.

Ostavljam je da se stopi sa prvim kapima nadolazeće kiše.

Grumen u grlu raste još više, preteći da me udavi.

Miče se gore dole, dok panično pokušavam da ga progutam ili pljunem.

Ali, samo začuh tiho mumlanje iz usta.

Klanac u duši se naglo rascepi široko i onaj grumen ispade, kotrljajući se preko naprslina.

Duboko negde čuo se odjek eksplodirane tuge.

Kroz jednu krpicu svetla došetao se mesec...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Ulica ironije

U ulici ironije

Uvijek zastanem

I gledam uglove

Zatvorenih vrata

Sa nekom teškom šifrom

Nikad provaljenom

Zaboravljenom

Vrata od stijene

Stijena od lave

Lava od vatre

Ugrožen

Ko zna od koga

Ko zna zašto

Sipmatija

Empatija

U crnoj torbi

Zaglavljenoj

Na nekom aerodromu

Ili autobuskoj stanici

Talentovani kučkin sin

Je nestao bez traga

Dan i noć

Ukradeni pred nosom

Specijalnom obezbeđenju

Debeli slojevi juče

Lijepe se na danas

Stvari će se završiti u subotu

Nedelja nije dan za kraj ...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Čujem mrak

Kratak zimski dan

Pojedoh sve do duboke noći

Hladan vazduh liže treperava ulična svijetla

Glasna psovka zvoni klizavom ulicom

Na pola spuštena roletna
Skriva obrise visokih zgrada

Pogled na ulicu
Mi vraća zabludjele misli

Oči raširene
Oči zatvorene

U glavi odzvanja surova tišina

Okrenuh se
I zagledah u tamu sobe

U prisne stvari pokrivene mrakom

U mekane jastuke
Tvrdokorne praznine
Uokvirene naborima lelujavih sjenki

Soba miriše na strah

Gledam u mrak

Čujem mrak

Duboko je u meni

Provlači svoje pipke
Kroz zadebljale vene

Lažem da ništa ne osjećam
Navlačeći iskeženi osmjeh

Prevlačeći prstima po vratima
Zaključanog krvotoka

Dok soba miriše na strah... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

U kavezu skrivenog razuma

Vrela ruka je na čelu

Iznad natuštenih obrva

Utjeha dolazi iz ćutanja
Sa stolice bez naslona
Besprekorno ispravljenih leđa

Slike prošlog dana
Naviru iza zatvorenih očiju

Užurbana prolaznost
Skakuće gore dole

Stojim u nekom maglovitom uglu
Čvrsto ubijeđen da tu stanujem
I da me uopšte ne primjećuje
Čovjek koji lupa štapom
Dok promiče mračnom ulicom

Neobičan, čudan čovjek

Još čudniji je onaj što ga gleda
Kroz stisnite prolaze između trepavica

Smjelost je glatko prolazila
Dok se ustegnutost zaglavila
U tom uglu isfoliranog divljenja

Ruka na vratima
Kap po kap otiče razum

Užasnut i sam na tamnoj strani ulice
Grubo razmičem zavjese
U kavezu skrivenog razuma

Sloboda hladi lice
Oštrije od leda

Ljudi se ugibaju

Dugi životi bez smisla

Jadna, napaćena bića
Ptice bez cvrkuta

Nijema pesma pritajenog straha
Zastrašujuća zvona mrtvih duša

Tako je teška sumnja i nesklad

Budale i zlikovci urlaju
Dok se besmislene želje
Vuku po kaldrmi

Svijetlo se pomalja i gubi

Jesmo li na putu
Ili se lavirint ponavlja... 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Pišite mi u komentarima kako vam se čini...

Pratite blog za još pesama i priča...

Kapija

Na mokroj ulici ogleda se sunce
Vjetar odnosi buku gradske vreve

Oktobar je i osjećam se stisnuto
Stiješnjen vitkim tijelom jeseni
I nekih naznaka robusne zime

Po licu klize sjene rđavih misli
Gazim po vlažnom asfaltu

Aveti čuče u kontejnerima
Dok se vrane kočopere okolo
Kao nove fasade na starim zgradama

Širok pogled sa blještavog prozora
Otkriva mačku na ivici krova

Zatvorena je kapija u osinjaku glave
Spoljašnji svijet više ne dopire do mene

Nema ni zvona da neko pozvoni
Dok me predvečernji oblici  zavrću stiskom

Posmatram stvarnost, unutra i spolja
Brojeći minute u kojima narasta
Harmonija zgusnutog življenja

Igra sunca polako blijedi
Prelazeći  na drugu stranu ulice
Svi tragovi nepoznatog su izbrisani 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Prijetio mi je dan suncem

Pojuri me ovaj dan

Istjera napolje i zaprijeti

Da će mi poslati još sunca,

Ako ga budem gledao blijedo

Izađoh brzo da mu se ne zamjerim

Pa uhvatih jednu ulicu za ćošak

Onda lakim korakom krenuh

Ka njenom kraju, brojeći kontejnere

Po njima rove sablasti

Ptice, mačke, psi i ljudi

Ljepota ističe kroz cijevi

I mješa se sa smradom

Na kraju ulice nema nikoga

Svi su otišli u drugu ulicu

Tamo pokušavaju da uhvate ljepotu

Ali ona je u cijevima, ne vide

Istjerao me dan, izbacio vani

Zavirujem u glave prolaznika

Nose ih džaba, prazne su

Samo se klate na ramenima

Prijetio mi je dan suncem

Osjetim ga po glavi i vratu

Vidim malo ljepote van cijevi

Neka tako ostane do večeri

Prijetio mi je dan suncem...

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Žileti mi sijeku grlo

 

Došao sam u moj grad,

Potpuno iskrivljenog lica

 

Iz njega nikad nisam otišao 

U meni je rastao kao balon

 

Došao sam u moj grad niotkud

Samo sam prošao kroz njega

 

Ništa nije isto, a nisam ni ja

Došao sam u moj grad

 

Došao sam u moj grad

Iz njega nisam nikad ni korakom

 

Prošao sam kroz njega, smrvljen

Mrak me dočekao na kraju ulice

 

Došao sam u moj grad

A gledam ga sa neke druge planete

 

Sa čela mi curi potok znoja

Dok se sjećanja kupaju u njemu

 

Sjećanja mi uz uho dišu,

Sjećanja me ubijaju, lome

 

Pišu ove redove crveno

Odlaze nekud brzom poštom

 

Sjećanja prolaze kroz mene,

I crna su i bijela u istoj korpi.

 

Kad krenu, žileti mi sijeku grlo

Kad me stignu, više ne bježim

 

Prošao sam kroz moj grad

Tijesne su mi ulice

 

Koraci odzvanjaju tramvajskim šinama

Metalna sjećanja odzvanjaju u meni

 

Došao sam u moj grad

Brzo sam kroz njega prošao

 

 

Dok su zgusnuti krovovi ubadali nebo

Sivo od poznatog osjećaja gubitka

 

Sjećanja  dolaze, kao leptiri

Spuštaju se na oko, privučeni mirisom.

 

Noću me pohode, penju se, dolaze

U vrtlogu misli formira se paranoja

 

 

Sjećanja su duboko u meni

Sa mnom se ujutru bude

 

Piju prvu jutarnju kafu

Dodaju ludilo narednom danu

 

Moj grad u meni živi

Raširen i stješnjen planinama i ravnicom

 

Moj grad iz mene polako izdiše,

Na kraju svog besmislenog mandata

 

Moj grad je još uvjek negdje

Na nebeski svod  prikačenih krovova

 

Ulice slobodno šetaju između mekanih zgrada

Uobrazilja oštri jednu stranu žileta

 

Sagrađen u  pustinji ili kraj mora

Oštre stijene su kamen temeljac

 

Na vrhovima planina ili u dolini

Žulja me uvjek i u novoj cipeli

 

 Na kraju grada je slijepa ulica

Sudara se sjećanje i život

 

U svakom gradu sam stranac

U mom gradu me nema…

 

Dopisnik iz Džepova Snova:

Branislav Makljenović

Ulica

Ulica ide u susret sjeti,

Ispljuvana, mokra, pusta,

Sjena vrane na prozor sleti,

Na kojem trag ostaviše usta.

Srce je puklo na dvoje,

Raskršće nudi dva puta.

Na prvom, znam ko je,

Po drugom, neko luta.

Ludilo se sa jutrom budi,

Zaneseno svojim odrazom,

I običan dan ubrzano ludi,

Crveneći se i drugim obrazom.

Čujem vjetar kako plače,

Odbijen iskopanim rovom,

Bijesno šiba, kida sve jače,

A gnijezdo još visi pod krovom.

Od dana je potrošeno dosta,

Već se malo trgnuo, urazumio.

Od ludila samo trag osta,

Dan se na uličnoj lokvi umio.

Čujem vetar kako plače...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Na uglu ulice

Na uglu ulice se srećemo,
Pogled cijepa vrelinu zraka.
Za sobom se osvrnuti nećemo,
Tražeći svjetlost u sred mraka.

Za malo da se dotaknemo ramenom,
Pa da varnice iskaču iz tijela.
Ja tebe hljebom, ti mene kamenom,
Iz ovakvog menia nikad nisi jela.

Dok odmičeš visoko trotoarom,
Vjetar ti od haljine pravi padobran.
Niko još nije hodao sa takvim žarom,
Uz veliki napor ostajem sabran.

Vidim te sada na uglu svih ulica,
Svuda si ostavila jasne tragove.
Prepoznajem te u gomili lica,
I čekam da pređeš strpljenja pragove.

Još ponekad zastanem na uglu,
Tražim te pogledom pored zgrada.
Niz tu kuglanu, bacio sam oka kuglu,
Oborila je sve, osim tebe, sada.

Čekam te, mada znam da je glupo,
Čekati nekog ko ne postoji.
Ali, odavno me čekanje košta skupo,
Odavno vijekove čekanja niko ne broji.

Čekam te...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav Makljenović

Još jedan dan

Još jedan dan, sav mokar od kiše,
Prolazi i ostavlja lokve iza sebe.
Još jedan od kog ne može da se diše,
Kao da za vratom ogromni pacov grebe.

Još jedan dan, od kojeg neću pobjeći,
Mada, nemam kuda i da to hoću.
Samo ću se po glavi pokriti i leći,
I gledati kako izgleda ovaj dan, noću.

Jos jedan dan, kroz prozor se drznuo,
Posmatram  ga kako mokrom ulicom hoda.
Svjetlošću  me samo malo okrznuo,
Prateći trag što trotoarom ostavlja voda.

Još jedan dan, koji sam čekao od juče,
Grleći jednom, gurajući ga drugom rukom.
Da prodjem kroz oluk, kiša me vuče,
Još jedan dan se nasmješio sa mukom.

Još jedan dan se nastanio u kući,
Gdje nema zidova ni oslonca.
Još ću ispod jednog crtu podvući,
Vrišteći kao para iz expresnog lonca.

Još jedan dan se našalio sa nama,
Igrajući prevrtljivu igru života i smrti.
Tu dole, niz cestu, pojavljuje se tama,
A oko nje se svjetlost usplahireno vrti.

Još jedan dan...

Dopisnik iz Džepova Snova:
Branislav  Makljenović